Medijski projekt 'Data Recovery' Dalibora Martinisa u kojem umjetnik razgovara sam sa sobom nakon više od trideset godina, odnosno, u kojem je 2010. godine pred televizijskom kamerom HTV-a odgovarao na vlastita pitanja postavljena 1978., emitiran je u emisiji Drugi format prije tri godine. Nakon prikazivanja, projekt je doživio veliki medijski odjek te je zainteresirao publiku i brojne umjetničke organizacije. Prije tjedan dana Martinis je za taj projekt dobio prvu nagradu za suvremenu umjetnost T-HTnagrada@msu.hr za 2013. godinu te je time rad postao dio fundusa MSU-a.

Nagrađeni rad dobio je svoj nastavak. Naime, snimanjem u emisiji Drugi format u režiji Vladislava Kneževića, njegov medijski projekt nastavlja život.

Urednica i voditeljica Vlatka Kolarović ponovno u emisiji pruža priliku 'borgesovskog susreta' dvije osobe iz dva različita vremena. Projekt kojim je pokriveno 99 godina djelovanja zove se 'Dalibor Martinis iz 2013. razgovara s Daliborom Martinisom iz 2077.'

'Događa se mala povijest i veliki korak za suvremenu umjetnost', najavila je Kolarović napomenuvši da ni sama ne zna što je očekuje i što je umjetnik pripremio za emisiju.

Ono što je uslijedilo na snimanju emisije kojem smo prisustvovali bilo je postavljanje intrigantnih i vizionarskih pitanja Dalibora Martinisa 'imaginarnoj spodobi' iz 2077. godine. Neka od njih bila su upućena direktno umjetniku, a druga generalno preživjelom čovječanstvu.

Od kompleksnih upita 'Misliš li da je sve to imalo ikakvog smisla? Čitava ta povijest metafizike od slika na zidovima spilja do digitalne vizualizacije snova, od zagonetke piramida do otkrića genetskog koda supervirusa, od filozofije do tehnoznanosti, sva ta mahnita strast za preobrazbom u - Tebe, Drugog?' do banalnog pitanja 'Može li se još voljeti?' umjetnik se obratio svojoj 'verziji' u budućnosti.

Nakon snimanja upitali smo Martinisa tko će, po njegovu mišljenju, odgovoriti na prvo pitanje i uvod u performans: 'Je li Dalibor Martinis iz 2077., kodnog imena DM: 2.0.7.7., živ i ako jest, po kojoj to definiciji života?'

'Hoću li upravo ja ovako utjelovljen odgovoriti na pitanja? Mala je šansa. Ali ako to percipiramo kao vrijeme u kojem ću biti dvostruko stariji, mogu zamisliti alternative: posthumna stanja u kojem će možda skup zamišljenih karakteristika poslužiti kao 'osoba umjesto osobe'. Ako ne bude postojalo takvo stvorenje koje će zauzeti moje mjesto, nadam se da će netko volontirati na tu poziciju. Nemam neku romantičnu zamisao o sebi kao besmrtnom biću, nego samo razmišljam o jednom sklopu koji može nadomjestiti jednu osobu.

Postoji cijeli arhiv naših razmišljanja i ponašanja snimljen ili zapisan, postoji velika količina informacija spremljena u različitim medijima. Postoje, naravno, i genetske mogućnosti za koje možemo samo pretpostavljati koliko daleko idu. Vjerujem da je ta kombinacija genetike i informatike, svojevrsna kiborgizacija nešto što se već događa.

Mi već živimo u posthumanom obličju, imamo ne sebi razne transplantate, neki više, neki manje, memorija u kompjutorima je produžetak našeg mozga i mi s tim baratamo kao s nečim što smo apsolutno usvojili. Tako da mislim da je taj razgovor zaista moguća situacija', obrazložio je Martinis.

Prvi dio projekta 'Data Recovery', zamišljen je i rađen za televiziju, u formitalk-showa, bez obzira na njegovo kasnije smještanje u galerijsko muzejski postav. Nastavkom projekta Martinis produbljuje tematiziranje pitanja društvenog zaborava i problematične obnove izgubljenih podataka.

'Mislim da sam u trenutku kad sam odgovarao na pitanja 2010., već počeo razmišljati o budućnosti, da projekt vrijedi kad je aktivan i učinilo mi se da će i ovaj realizirani razgovor između mene 1978. i mene 2010. imati više života, ako postoji u još jednom smjeru u budućnosti isti takav razgovor. To je jedan trajni projekt koji nikad ne treba realizirati. Problem zaborava posljedica je prevelike količine podataka koji se stalno skladište.

Na internetu se nalaze snimke svega, pretrpani smo dokumentima iz prošlosti. Nametnula se ideja da opet budem u poziciji onog tko pita, što otvara nove vizionarske mogućnosti i projiciranje tema kojima bi se mogli baviti u budućnosti.'

Razlika između ovog i prvog performansa jest u tome što nova pitanja nije smišljao sam, već su u njihovom koncipiranju sudjelovali i njegovi studenti kojima je predavao na radionici u brazilskom gradu São Paulu te njegov bliski prijatelj, filozof i pisac Žarko Paić

'Na sva ova pitanja na neki način bi se moglo odgovoriti, ali ona su mišljena da izazovu takvu jednu 'spodobu', 'čudovište', da ona odgovori na to, jer će taj odgovor biti sigurno puno bogatiji novim spoznajama nego što bi u ovom trenutku bio moj odgovor. Ta pitanja su više puta dobila svoje dogovore, ona nisu nemoguća pitanja, ali upućena su nekome iz 2077. i samo odgovori iz tog doba dat će im pravi smisao', kazao je.

Ako izuzmemo tehnološke mogućnosti, što pretpostavlja da će se u dalekoj budućnosti dogoditi s njegovim duhom, upitali smo za kraj razgovora Martinisa.

'Pa duh će biti tko zna gdje, a to je jedno lijepo mjesto – tko zna gdje', zaključio je umjetnik.