Posljednja opera Richarda Straussa 'Capriccio', praizvedena 1942. godine u Nacionalnom teatru u Münchenu, predstavlja dvadesetostoljetnu repliku na staru dvojbu lirskog teatra koju je još Antonio Salieri 1786. godine sažeo u divertimentu 'Prima la musica poi le parole', o pitanju jesu li na teatarskoj sceni značajniji tekst ili glazba. Za taj metakomentar na samu bit operne umjetnosti, libreto je napisao sam autor u suradnji sa znanim dirigentom Clemensom Kraussom, a izvodi se bez prekida, sukladno autorovim namjenama. Iako samo djelo predstavlja izvjestan kuriozitet u Straussovom opusu, posebice u usporedbi s naslovima kao što su 'Salome' i 'Elektra', kompozitorov stil bogatih harmonija itekako je prisutan, a opera se uobičajeno hvali zbog svoje skladne strukture u kojoj se citiraju tipični operni postupci iz minulih epoha.

Fokus Metove produkcije Johna Coxa iz 1998. godine, koja radnju izmješta s kraja 18. stoljeća i doba Gluckovih reformi u stilizirane dvadesete godine prošlog stoljeća, prije svega je na protagonistici Renee Fleming, koja tumači ulogu Grofice. Dok je poznata sopranistica sve manje impresivna u belkantističkom repertoaru, koji joj je svojevremeno osigurao nastupe na svjetskim pozornicama, Straussova partitura pokazala se kao bitno mudriji repertoarni potez. Liku grofice i mlade udovice na sceni pridružuju se udvarači, pjesnik Olivier (bariton Russel Braun) koji joj posvećuje sonet i kompozitor Flamand (tenor Jospeh Kaiser) koji uglazbljuje sonet. Kroz taj se udvaračko-kurtoazni okvir rastvara glavna debata opere o tome jesu li važnije riječi ili glazba.

Izvedbom, čiji je prijenos zakazan za 23. travnja u dvorani Lisinski, dirigira Andrew Davis