Naslov monografije, parafraza slavne pjesme Rolling Stonesa, naravno, nije slučajan: glazba je - uz film i književnost - među središnjim životnim motivima ovog iznimno zanimljivog, kreativnog autora, koji te teme, uz analogno-digitalne dileme suvremenog života, provlači kroz gotovo sve svoje minimalističke plakate.

Grafički dizajner s dugogodišnjim iskustvom u reklamnom i kulturnom sektoru, Pleša posljednjih pet godina u Zagrebu vodi vlastiti studio Boris Pleša Corporation, čiju korporativnu stratosferu oksimoronski duhovito čini – on sam. Boris Pleša profesionalni je član Hrvatskog dizajnerskog društva i Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb. Autorske cikluse radova koji objedinjuju grafički dizajn i ilustraciju izlaže na samostalnim i skupnim izložbama, a s grupama autora sudjeluje u glazbenim i video projektima. Osim što u slobodno vrijeme radi briljantno originalne autorske ilustracije, uz svoj svakodnevni posao grafičkog dizajnera također je i domaćin Floyd Rooma, malog studio apartmana u Zagrebu inspiriranog ikonografijom Pink Floyda, a zajedno sa suprugom Ivom vodi i Doremizu, kreativni prostor za radionice, predavanja i sastanke, gdje se ujedno nalazi i njegov grafički studio.

U seriji "It's Not Only Rock 'N' Roll" zadatak je bio upotrijebiti što manje grafičkih elemenata i boja, u pokušaju stvaranja jednostavne grafike koja priča priču, portretira osobu ili prati pjesmu. Boris to radi nevjerojatno uspješno – njegovi su plakati dosad pronašli svoj dom na zidovima privatnih i javnih prostora u više od pedeset zemalja na svim kontinentima.

Jedan pogled na njegovu web stranicu otkriva i zašto – Boris Pleša doista posjeduje rijedak dar. U razgovoru koji vodimo povodom izlaska njegove raskošne monografije on će, doduše, reći da je udjel dara u njegovom radu u odnosu na uloženi trud praktički zanemariv, ali to zapravo samo znači da je, osim što je izvanredno kreativan, čovjek čvrsto s nogama na zemlji.

U knjizi "It's Not Only Rock 'N' Roll" okupljeni su vaši glazbom, filmom i književnošću inspirirani plakati. Nick Cave, Tom Waits, Martin Scorsese, John Cleese, Ray Charles, Bjork, Slavoj Žižek… Koje vrline ili vrijednosti tražite u njima i što oni govore o vama? Što je to što im je zajedničko?

- Zajedničko im je da sam svakoga od njih u nekom trenutku smatrao dovoljno zanimljivim da bih ga pokušao prikazati kroz svoje vizualne dosjetke. Kao i to da je rad svakog od njih na mene utjecao na neki način, dobar ili loš. Dakle, ne mislim da se tu nužno radi o vrlinama. Radi se naprosto o ljudima, odnosima i pojavama koje mi se u nekom trenutku čine zanimljivima pa onda budu povod da pokušam nešto s njima izvesti i prikazati ih u okviru svojih mogućnosti. Jedan prijatelj koji me jako dobro poznaje kaže da je ovaj ciklus poprilično dobar sken mog mozga pa je to možda odgovor na pitanje što ti plakati govore o meni. Ali kad ste ga već spomenuli, John Cleese je neki dan na mom Instagramu lajkao grafiku naziva “Prime Minister Of Silly Walks”. Prijatelj koji živi u Londonu i radi u filmskoj industriji tvrdi da Cleese, iako ima 83 godine, sam vodi svoj Instagram profil pa bih volio vjerovati da je to zaista bio on i da mu se svidjela. Kad sam supruzi pokazao objavu i njegov lajk rekla mi je: “Vau, baš super! Možeš li sad, molim te, oprati suđe?”

Čini se da vas ne zaobilazi usud neshvaćenog genija… Na koji ste plakat najponosniji?

- Najponosniji sam na one koje ću tek nacrtati. Što se tiče onih koje sam dosad napravio, možda će zvučati diplomatski, ali nemam favorite. Laska mi da ljudi kupuju zaista veliki broj različitih motiva i da ne postoje neki bestseleri. Međutim, koliko laskavo bilo, toliko je i logistički zahtjevno, jer u svakom trenutku pokušavam imati što više plakata dostupnih za prodaju. Bilo bi puno lakše da ljudi uvijek kupuju pet istih motiva, ali to bi onda značilo da sam napravio samo pet dobrih stvari i to je to. Ovako je ipak bolje.

Čitajući citate ispod nekih od plakata na vašoj web stranici, ne mogu se načuditi vještini prenošenja kompleksnih poruka u vizualni medij, i to uz minimalnu količinu grafičkih elemenata. Od čega krećete? Kako se priča pretvara u ideju, pa u sliku?

- Cilj mi doista jest prikazati neku osobu, popratiti film, knjigu ili pjesmu koristeći minimum grafičkih elemenata i boja, a to vjerojatno dolazi iz mog glavnog posla. Naime, ja sam primarno dizajner vizualnih identiteta, a taj posao podrazumijeva predloške u kojima je komunikacijski i likovni obrazac vrlo sličan ovome. Kako se priča pretvara u ideju? Pokušavam pronaći jedan važan element (a nerijetko i oni pronađu mene) i potom na njemu izgraditi najjednostavniji mogući likovni narativ.

Je li baš sve u kreativnosti? Koliki je u vašoj umjetnosti omjer talenta, a koliko teškoga rada?

- Je li sve u kreativnosti? Nikako. Po meni je sve u radu. Omjer talenta i rada je, u mom slučaju, 1:100.

Najveći dio plakata vezuje se uz glazbu. Glazba predstavlja važan dio vaše biografije – iz glazbe ste, čitam, i ušli u grafički dizajn. Pretpostavljam da nije slučajno to što vaša knjiga dijeli naslov s istoimenom knjigom autorica Jenny Boyd i Holly George-Warren u kojoj sedamdesetak najslavnijih glazbenika svijeta govori o svojim kreativnim procesima?

- Mali ispravak: naslov njihove knjige je “It's Not Only Rock 'n' Roll: Iconic Musicians Reveal the Source of Their Creativity”, dakle, ponešto je dulji. O tome sam vodio brigu kad smo došli do trenutka da knjiga postaje realnost, dakle, pazio sam da nemamo isti naslov. Ciklus sam prvi put predstavio prije tri godine, u trenutku kad me prijateljica nagovorila da krenem izlagati na umjetničkim sajmovima. Tada nisam previše o tome razmišljao, naprosto sam stavio taj naslov na uvodni tekst, kao parafrazu na slavnu pjesmu još slavnijeg benda. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bih jednog dana mogao izdati knjigu istog naziva. Ispalo je da naslov naposljetku poprilično odgovara sadržaju jer je većina tih grafika doista vezana uz glazbu, ali isto tako sugerira da postoje i druge teme kojima se bavim. A što se tiče glazbe, za mene je ona vrhunaravna umjetnost, neovisno o žanru, epohi ili formatu. Ja je vrlo intenzivno doživljavam i neki put idem toliko daleko da tvrdim kako je mi ljudi - dok suludom brzinom na okruglom kamenu natopljenom vodom jurimo kroz svemir - uopće nismo dostojni.

Knjigu Boyd i George-Warren otvara citat američkog jazz bubnjara Tonyja Williamsa: "Da živim onako kako sviram bubnjeve, ne bih imao nikakvih problema". Živite li vi onako kako stvarate?

- Da bar! To je nedostižni ideal, ali tome težim. Da živim tako, život bi bio pjesma. Ili još bolje; život bi bio nalik onome koji živi Cosmo Kramer!

U kojem su, onda, suodnosu umjetnost i život Borisa Pleše? Vaša je knjiga predstavljena kao rezultat podsvjesnih procesa koji ne prestaju ni kada spavate. Radite li i u ovom času na novoj grafici, dok razgovaramo?

- Naravno! Mozak nikad ne spava. Mozak je kao srce, a ono marljivo radi i kad spavamo. Neurolozi se možda ne bi složili sa mnom, ali što oni znaju? Ljudski je mozak i dosta zabavno mjesto. Pogledajte samo mozgove nekih zanimljivih ljudi kojih na zemlji nema već odavno. Primjerice, mozak Marka Twaina meni je jedno od najzabavnijih mjesta koja su ikad postojala na ovom planetu. Srećom, zbog toga što je bio pisac neka područja tog mjesta dostupna su nam i danas. Nije li to sjajno? Njegove genijalne citate i dosjetke mogu čitati po cijeli dan. I da zaključimo taj dio s mozgom, jeste li znali da prosječan ljudski mozak teži oko 1,3 kilograma — upravo onoliko koliko i moja knjiga?

Čini se da ništa niste prepustili slučaju! Govoreći o izvorima svoje kreativnosti, Joni Mitchell naglašava da je bitno održati dijete u sebi na životu – bez toga ne može stvarati. Bez čega vi ne možete stvarati?

- Gospođa Joni je, osim što je divna, u pravu. Ja se držim one: “Kad odrastem, bit ću dijete.” Supruga i ja roditelji smo dvije kćeri od 8 i 10 godina i mislim da bez njih ne bih mogao stvarati. Djeca nadahnjuju. Paradoks je što me upravo njih dvije najviše ometaju u poslu koji radim jer stalno divljaju oko mene. Govoreći o stvaranju, što sam stariji to manje vjerujem u inspiraciju. Hoću reći, svi imamo one trenutke kad ti nešto proleti glavom pa pomisliš da si genijalan, ali ako se toga ozbiljnije prihvatiš, ubrzo shvatiš da ona stvar u glavi i ono što se kasnije događa na papiru ili na računalu, a pogotovo kad zaprljaš ruke — nisu iste. Ono u što čvrsto vjerujem je rad, koliko god to banalno zvučalo, jer rad je doista jedini način da ideje budu ostvarene. Kad sam negdje vani u gradu s djecom, često im tumačim kako su sve stvari koje vide oko sebe prvo postojale samo u nečijoj glavi. Drugim riječima, početna ideja je važna, ali realizaciju te ideje omogućava samo puno rada. Čini mi se da taj narativ djeci može približiti neke uzročno-posljedične nizove. Također, ono što mislim da je važnije od same ideje jest želja da se ideja realizira. Amerikanci za to imaju zgodnu imenicu ‘creative’, koja proizlazi iz pridjeva, a koja bi se kod nas vjerojatno prevela kao ‘kreativac’. Meni to pomalo zvuči kao rekreativac, pa nisam siguran koliko mi se sviđa. U svakom slučaju, smatram da je svaki čovjek kreativan i svatko ima ideje, ali ‘creative’ je osoba koja ima jaku želju i potrebu da ideju provede u djelo, bez obzira na rezultat.

U životu većine uspješnih umjetnika mora postojati i onaj neki trenutak koji se zove prekretnica, sretna slučajnost, ona jedna okolnost koja se mogla i ne dogoditi, ali dogodila se, i rezultat je jedna sjajna karijera. Je li u vašem životu postojao takav neki trenutak?

- Zanimljivo je da to spominjete jer upravo nakon dosta godina ponovno čitam knjigu Malcolma Gladwella “Točka preokreta”, koja se većim dijelom bavi tom temom, na osobnoj i na društvenoj razini. I da, u mom životu je također postojao taj trenutak. Samo što je trajao pet godina. Prije šest, sedam godina bio sam art direktor u jednoj finoj agenciji, imao sam prilično lijepu plaću, siguran posao i sve se činilo kako treba. Tada mi je mozak (opet on) sugerirao da to sve skupa zapravo za mene nema smisla. Dao sam otkaz i odlučio pokrenuti vlastiti studio, nemajući blagog pojma o tome kako se vodi studio, nabavljaju poslovi i/ili klijenti, a cijeli administrativni okvir da ne spominjem. Uz dvoje malodobne djece i dva kredita koje smo supruga i ja u to vrijeme otplaćivali ta ideja se izvana nije činila baš sjajnom, ali ipak sam odlučio pokušati. Srećom, u životu imam sjajne žene oko sebe koje me oduvijek podržavaju pa je tako bilo i tada. Moja supruga Iva rekla je: “Okej, iskemijat ćemo već nešto.” Moja majka je rekla: “Sine, ako misliš da tako treba, učini to.” Moje dvije kćeri rekle su: ”buaaah baaa…!” ili nešto slično jer su bile još premale da slože suvisle rečenice, ali mislim da su isto navijale za mene. Uostalom, od tada je tata puno više s njima, a to traje sve do danas. Intuitivno su kužile da je to dobro za našu obitelj.

Imali ste dobar osjećaj – vaši su plakati prodani u preko 50 zemalja svijeta. Sjećate li se svog prvog dizajnerskog rješenja na kojemu ste zaradili konkretan novac?

- Sjećam se jednog većeg projekta otprije petnaestak godina koji je cijelo vrijeme išao naopako i sve se činilo kao totalna propast, uključujući i plaćanje. I taman kad sam se pozdravio s honorarom jer je sve krenulo u krivom smjeru i cijeli tim se raspao, nakon nekoliko mjeseci mi je na račun bez najave sjeo novac koji je bio dostatan da cura i ja konačno sjednemo u avion i zapalimo za New York koji smo oduvijek htjeli posjetiti. Tamo smo se, uz sto drugih ludih stvari koje smo radili, vjenčali za 24 dolara u gradskoj vijećnici, a obred je trajao 45 sekundi. A što se tiče prodaje plakata u velikom broju zemalja širom svijeta, to je zaista ludo. Slike koje su nastale u mojoj glavi neki ljudi koje nikad neću upoznati drže na zidovima svojih dnevnih boravaka, glazbenih dućana ili restorana. To me čini zaista sretnim.

Zajednički im je nazivnik minimalizam. Minimalistička umjetnost ne pokušava prikazati vanjsku stvarnost – umjetnik želi da gledatelj reagira samo na ono što je pred njim. Samo djelo je stvarnost ili, kao što je rekao minimalistički slikar Frank Stella: 'Ono što vidite je ono što vidite'. Što vi želite da mi vidimo u vašim plakatima?

- Što god želite. A na meni je da vas pokušam zeznuti do te mjere da s vremenom u njima pronađete neka nova značenja, neke svoje interpretacije. Oduvijek me fascinirala ideja minimalizma, set vještina koje omogućavaju da se neka priča ispriča ili izvede kroz minimum elemenata. Nisam ljubitelj sintagme “manje je više” i ne mislim da je to definicija minimalizma. Čak imam jednu grafiku koja kaže “Less Is More — More Or Less” koja se u mojoj knjizi zove “1:1”. Dakle, konačni rezultat je izjednačen, bar što se mene tiče.

U umjetničkom smislu, minimalizam teži najčišćem obliku ljepote. Čemu vi težite? Imate li neku misao vodilju, neku mudrost kreativnog stvaranja, neku 'filozofiju' dizajna koje se držite u stvaranju? Koliko vam je u tom smislu bitno pratiti svjetske trendove?

- Ne zanimaju me svjetski trendovi. Što ne znači da ne pratim što se događa. A kad kažete da “minimalizam teži najčišćem obliku ljepote” vjerujem da se referirate na Leonarda da Vincija koji kaže da jednostavnost vodi u vrhunsku profinjenost. Ne težim tome, ne tražim profinjenost u svom radu. Naprosto pokušavam izreći nešto u što kraćoj jedinici vremena i pritom biti nepretenciozan. Nisam baš siguran da sam ja netko tko bi trebao pričati o vizualnim komunikacijama jer se ne bavim teorijom istih, ali zanimljivo mi je nešto što na hrvatskom jeziku zovemo attention span. Trajanje pažnje? Ne znam točno kako se prevodi, ali znam da se smanjuje iz dana u dan ili da bude još dramatičnije, iz sata u sat. Moj posao kao dizajnera, ali i mnogih drugih ljudi koji se bave sličnim poslovima je da unutar te, sve kraće jedinice vremena uhvatimo nečiju pažnju kako bismo na brzinu uspjeli nešto reći. Nekako mi se čini da cijela današnja paradigma vizualnih komunikacija ide u tom smjeru. Bilo to dobro ili loše. Srećom, moj rad se relativno dobro uklapa u taj kontekst jer oduvijek težim minimalističkim predlošcima.

Je li plakat visoka umjetnost? Grafički dizajn obitava u prostoru između lijepe umjetnosti i obrta, između estetike i trgovine, ljepote i uvjerljivosti – u široj javnosti, još se uvijek ne poistovjećuje s 'pravom' umjetnošću. Ljuti li vas to?

- Grafički dizajn je po meni prije svega zanat. I ne, ne ljuti me to što smatrate da ga se ne poistovjećuje s "pravom" umjetnošću. Više me ljuti kad mi klijent kaže da po treći put povećam logo na billboardu. Može li plakat biti visoka umjetnost? Dakako. A je li to ujedno i pitanje prošlog svršenog vremena, to ćete morati pitati povjesničare umjetnosti. Kad pričamo o projektu "It's Not Only Rock 'N' Roll”, za mene je plakat samo forma. To je najjednostavniji fizički oblik u koji je moje digitalne grafike moguće uobličiti kako biste ih mogli ponijeti kući i staviti ih na zid.

Tko su vaši uzori, dizajnerski preci, umjetnici koji su najviše utjecali na vas? Što ste ključno morali naučiti da biste uspjeli, bez čega ne bi bilo Boris Pleša Corporationa? Koje su osobine potrebne da bi se postalo uspješnim u vašem poslu?

- Ne mislim da sam netko tko je u poziciji davati savjete o bilo čemu, a posebno o tome što je potrebno da bi čovjek bio uspješan, ali znam da ne bih nikome preporučio da nakon četrdesete pokreće bilo što novo u svom životu osim ako nema iskrenu strast prema tome što radi. I ako to ne bi radio čak i bez honorara. Uzori? Moj najveći uzor je Storm Thorgerson, engleski dizajner omotnica albuma koji je istovremeno bio dizajner, filmaš, fotograf i art direktor, ali je za sebe volio reći da je on samo stvaratelj slika. Na engleskom to zvuči malo bolje: “a maker of images”. I mene zanima upravo to — stvarati jednostavne slike ili vizuale, zovite ih kako hoćete, neovisno o mediju, i koje mogu kod ljudi izazvati emociju ili izvući osmijeh na lice. Jako je zanimljivo kad mi kolege dizajneri kažu: “Damn, zašto se ja toga nisam sjetio?” Dobro znam o čemu pričaju jer se i meni to često događa kad gledam što sve rade brojni genijalni ljudi koje stalno iznova otkrivam. Storm je najveći, ali nije jedini. Ima ih zaista mnogo i mogao bih ih nabrajati do sutra. Stari majstori: Milton Glaser, Herb Lubalin, Boris Bućan, Art Chantry, Mihajlo Arsovski, Massimo Vignelli, Mirko Ilić, Svjetlan Junaković. Super je da i u ovom trenutku oko nas postoji ogroman broj inspirativnih ljudi koji rade sjajne stvari. Pogledajte samo što rade neki naši autori poput Danijela Žeželja, Igora Hofbauera ili Ane Salopek. Ili ilustracije koje radi meni najzanimljiviji likovni umjetnik današnjice, Pablo Lobato. Ako niste čuli za njega, toplo preporučam da kopipejstate njegovo ime u Google i kliknete na Images. Moram reći i to da su mimo mog posla moji najveći uzori moji roditelji koji nemaju nikakve veze s grafičkim dizajnom, rock glazbom, filmom, književnošću ili svemirskim istraživanjima. To je najotrcanija stvar koju ćete ovdje pročitati, ali je zaista istina. Dolazim iz radničke obitelji i meni je nevjerojatno kako su to dvoje ljudi isključivo svojim radom gotovo ni iz čega uspjeli stvoriti divan dom i uvjete da moj stariji brat i ja odrastamo u sretnom, sigurnom i veselom okruženju. Također su me naučili da ću se za sve što želim u životu morati potruditi sam i da mi ništa neće pasti s neba u krilo. Drugim riječima, naučili su me što znači raditi.

Jeste li imali i neke dizajnerske promašaje zbog kojih ste kasnije požalili?

- Gotovo svaki dan napravim nešto zbog čega kasnije požalim. To je moja svakodnevica, ali se danas lakše nosim s tim nego prije 15 godina. Međutim, ja nisam kirurg. Moji dizajnerski promašaji potpuno su nevažni.

Plakat ne mora imati umjetničku vrijednost da bi bio komercijalno učinkovit. Je li za vas bitnije da bude učinkovit ili da ima umjetničku vrijednost?

- Ne mislim da moji plakati imaju umjetničku vrijednost. Znate, ja ih ne numeriram, ne radim limitirane serije, ne tiskam ih na skupom papiru i ne smatram se umjetnikom. Meni je važan taj emotivni element — veseli me kad ljudi neku temu s kojom već imaju emotivnu sponu prepoznaju u novom kontekstu koji sam stvorio. A kad shvate da za primjerenu cijenu taj emotivni oblačić mogu ponijeti kući ili ga pokloniti nekom tko im je važan, moj posao je obavljen.

Grafički dizajn samo je jedan dio vašeg "korporativnog" svijeta. Vodite Doremiza kreativni prostor, pa Floyd Room… Floydi su vam, pretpostavljam, nadraži bend?

- Doremiza je mali kreativni prostor na zagrebačkoj Trešnjevci koji služi za održavanje radionica, predavanja, foto i video snimanja, poduku i slične sadržaje. Moja supruga i ja vodimo taj prostor, a tamo je također moguće vidjeti i moje plakate, popiti kavu i družiti se. Nalazi se, pogađate, tik do Remize. Svi ste dobrodošli. Na taj prostor veže se i Floyd Room, mali studio apartman namijenjen za kratkoročni najam, idealan za studente u razmjeni ili umjetnike u rezidenciji. Floyd Room je tematski smještaj inspiriran ikonografijom Pink Floyda. Tamo imamo veliki broj knjiga o bendu, gramofonskih ploča i gramofon, gitaru te razne memorabilije, kao i cijeli niz stvari koje nam ljudi šalju s raznih strana svijeta kad saznaju da postoji takvo mjesto. Pink Floydi jesu važna priča u našim životima, ali nipošto nisu jedini bend oko kojeg se sve vrti, kao što neki misle. Naime, supruga i ja upoznali smo se prije puno godina na njihovom koncertu u Pragu, iako smo oboje iz Zagreba. Postoji još puno anegdota vezanih uz članove benda, koncerte i putovanja, ali to je d(r)uga priča.

Nadam se da nije preduga priča da nam otkrijete ponešto o tome kako je izgledao vaš put?

- Kao klinac, tri ljeta sam s prijateljem na benzinskoj pumpi prao vjetrobranska stakla za napojnice kako bih mogao putovati na koncerte u inozemstvo jer bendovi koju su mene zanimali nisu dolazili svirati kod nas. Radio sam s ocem na građevini. Prodavao sam ulaznice u lunaparku. Radio sam u ateljeu za uramljivanje slika. Po gradu sam lijepio plakate. Dvije godine sam radio u glazbenom demo studiju i prostoru za probe. U Amsterdamu u crvenoj četvrti sam jednu zimu radio u hostelu. Radio sam kao fotograf u analognom foto studiju. Pakirao sam VHS kazete u nekom podrumu koji nije imao tekuću vodu ni WC. Ubacivao sam letke u poštanske sandučiće preko student servisa. Istovarivao sam šlepere. Prodavao sam s prijateljima stvari na Hreliću, ali samo jednom. Naime, nismo gotovo ništa uspjeli prodati, a kako nam se nije dalo nositi stvari kući naposljetku smo sve stvari podijelili ljudima besplatno. Jedno vrijeme sam istovremeno radio kao full-time dostavljač, studirao građevinu i pohađao srednju glazbenu školu, smjer kontrabas, misleći da me te tri stvari ispunjavaju. Šest mjeseci kasnije nisam radio više ništa od toga jer sam odlučio otići u Prag gdje mi je prijatelj sredio posao u noćnom baru, a radno vrijeme mi je bilo od 2 u noći do 10 ujutro. U grafički dizajn sam ušao ranih dvijetisućitih, dok sam svirao u bendovima i počeo izrađivati plakate, omote albuma, majice i slične materijale za lokalnu scenu. Onda sam u nekom trenutku počeo raditi u marketinškoj agenciji, onako zaozbiljno. I prije nego sam se okrenuo, prošlo je više od deset godina koje sam kao grafički dizajner i kasnije kao art direktor proveo u raznim kreativnim agencijama. Uglavnom, ni u kojem od ovih iskustava me nije zanimao samo novac, nego mi se valjda činilo da je to u tom trenutku fora. Kreativni proces je želja za novim iskustvima. To su putovanja, čitanje knjiga, slušanje glazbe, gledanje filmova, druženja. Upoznavanje novih ljudi. Kod mene ništa nije išlo linearno, a ne ide ni danas. Ali nekako mislim da za bilo koji posao u takozvanoj kreativnoj industriji dobro dođu različita životna iskustva koja na prvi mah ne izgledaju kao da imaju veze s tim konkretnim poslom, u ovom slučaju grafičkim dizajnom. Danas razvijam i implementiram vizualne identitete, crtam plakate, imam svoj mali studio i to može zvučati zanimljivo, ali tko zna, možda će opet doći vrijeme da nazovem ekipu s benzinske i pitam mogu li doći prati vjetrobranska stakla.

Najdraža knjiga?

- Osim ove upravo izdane i apsolutno fantastične "It's Not Only Rock 'N' Roll"? (smijeh), Stephen Hawking: "Brief Answers to the Big Questions”.

Najdraži film?

- “Blade Runner”.

Za Miltona Glasera grafički dizajn je, kako je jednom rekao, "način razmišljanja, prenošenja ideja" a njega, rekao je, zanima "imati ideje". Na koji način vi razmišljate? Mijenja li se vaš način promišljanja dizajna s godinama, iskustvom? Koliko sama umjetnost kojom se bavite utječe na vaš odnos prema njoj?

- Nisam imao prilike poznavati Miltona Glasera, ali sam jednom posjetio njegov studio. On je jedan od mojih najvećih uzora, ne samo kao dizajner, već i kao humanist i mislilac. On je rekao: “Style is not to be trusted” i to je nešto o čemu sam govorio ranije. Meni likovni stil u dizajnu nije toliko važan koliko mi je važna misaona komponenta. A mijenja li se moj način promišljanja dizajna s godinama i iskustvom? Iz dana u dan. Timothy Leary kaže: “You're only as young as the last time you changed your mind”, a gospođa Joan Didion poentira još bolje: “I have already lost touch with a couple of people I used to be”.

Važan element grafičke umjetnosti je uvjerljivost – na neki način, grafička umjetnost da bi bila uspješna, mora biti nametljiva. Što vam je važnije, stil ili izravnost? U tom smislu, jeste li emocionalan ili racionalan umjetnik? Pretpostavljam da bi većina ljudi od slikara očekivala emocionalnost, a od grafičkog dizajnera – racionalnost…

- Zanimljivo mi je da suprotstavljate slikara i grafičkog dizajnera, umjetnost i dizajn. Stalno nailazim na neke nove definicije dizajna pa onda one stare odbacujem, ali jedna teza mi se uvijek vraća. Ona kaže da umjetnost, za razliku od dizajna, ne mora funkcionirati. To implicira da dizajn mora odraditi neki posao i to za mene ima smisla. U mom radu pitanje stila nije pitanje likovnosti već načina razmišljanja, a jesam li emocionalan ili racionalan autor te na koji način ljudi percipiraju moje plakate, to ovisi o njima. Ovisi o kontekstu. Primjerice, ako nikad niste gledali “Beskrajni dan” i ne znate što predstavlja sat koji pokazuje 6:00, vama moj plakat ne znači ništa. Možda vas čak i frustrira što ga ne razumijete i to je do neke mjere racionalno. S druge strane, ako volite taj blesavi film onoliko koliko i ja, emotivno ste povezani s njime i veseli vas što prepoznajete tu moju vizualnu dosjetku. Tada je stvar emocionalna.

U komercijalnom smislu, upravo se grafička umjetnost najviše eksploatira. Utječe li novac loše na dizajn?

- Ne nužno. Međutim, svi od nečega moramo živjeti. Moj ciklus "It's Not Only Rock 'N' Roll" upravo je ta protuteža koja mi omogućava da i dalje pronalazim zadovoljstvo u poslu koji radim dvadeset godina. Neki moji svakodnevni poslovi poput billboarda na kojem tri puta povećavam logo (jer klijent tako želi) plaćaju benzin, a ciklus samoiniciranih radova u vidu vektorskih grafika koje objavljujem na Instagramu - i gdje u jednadžbi ne postoji klijent - pomažu mi da održavam vlastitu mentalnu higijenu. Novac u tom smislu nije presudan.

Što je s društvenom ulogom grafičkog dizajna? Godinama ste radili u marketingu. Kad je riječ o utjecaju marketinških poruka, smatrate li da dio odgovornosti za njihove posljedice snosi i umjetnik dizajner? Treba li se on pitati koje su posljedice njegove umjetnosti?

- To je zaista teško pitanje. Na prvu bih rekao da je društvena odgovornost velika jer je grafički dizajn visoko perceptivan u javnoj sferi. U oglašivačkoj industriji je sveprisutan i tu svakako treba voditi brigu o profesionalnoj etici. No to je lako kad imaš dvadeset godina i još živiš s roditeljima koji ti plaćaju struju i kod kojih jedeš pa onda ne želiš raditi za neku zlu korporaciju i pomagati joj da prodaje priče i proizvode koje smatraš neprimjerenima. Međutim, kad navršiš četrdeset i imaš klince i kredite i račune, to nije baš tako jednostavno. Tu treba biti mudar i pokušati uspostaviti odnos povjerenja s klijentima kako bi mogao raditi predloške koji su moralni i koji mogu biti korisni za društvo. U ciklusu o kojem ovdje pričamo ja se ne bavim društveno važnim pitanjima. Ne vidim se kao aktivist. Kad bih mislio da zaista mogu napraviti istinsku razliku, bavio bih se politikom. Ali to me uopće ne zanima. Ipak, napravio sam neke stvari koje su imale odjeka u tom smislu iako mi to uopće nije bila namjera. Primjerice, moja grafika “War”, koju sam objavio dva tjedna prije prvih bombi koje su pale na Ukrajinu, korištena je u jednoj britanskoj kampanji za pomoć djeci Ukrajine, a napravio sam je sasvim spontano, bez pretenzija. Ljudi koji rade na tom humanitarnom projektu vidjeli su je na mom Instagramu, nazvali su me i pitali mogu li je koristiti za tu inicijativu i ja sam, naravno, pristao. Ista stvar se dogodila prije dvije godine kad sam objavio grafiku naziva “Superheroes”, koja je potom korištena u Americi kao dio kampanje kojoj je bio cilj podržati medicinske djelatnike koji su se našli u rovovima pandemije i medijskih ratova. Ako je samo jednoj medicinskoj sestri koja je pod skafanderom radila šihtu od 16 sati taj moj plakat pomogao da izdrži takav dan na poslu, ja sam sretan. Ali opet, tu grafiku sam napravio posve spontano jer u bližoj obitelji i među prijateljima imam osobe koje su se našle u istom takvom žrvnju. Ne mislim da grafički dizajn ili umjetnost mogu promijeniti tijek nekog velikog sukoba ili riješiti pandemiju. Bob Dylan i ekipa naučili su to još prije više od 50 godina. Na vašu i moju veliku žalost. Za to su potrebni ozbiljni dugotrajni društveni procesi i političko-ekonomska kontekstualizacija o kojima nisam kompetentan pričati. Ja se mučim i s tim kako da vlastitoj djeci odgovorim na sve teža pitanja koja mi postavljaju i kojima ne znam odgovore.

Kakvi su vam planovi za budućnost? Kopkaju li vas i neki drugi oblici kreativnog izražavanja; vidite li se u dizajnu i za 10, 20 godina?

- Najveći izazov je ostati dijete, a istovremeno biti dobar otac. Biti dobar suprug i prijatelj. I ne doživljavati sebe preozbiljno. A planovi? Mislim da neki viši entiteti - ovisno o tome tko u što vjeruje ili ne vjeruje - tamo gore umiru od smijeha kad mi ovdje dolje radimo planove. Kao primjer, ispričat ću vam kako je uopće došlo do knjige koja je bila povod za ovaj razgovor. Naime, rano ljetos mi je hakiran Instagram profil koji je bio moj glavni komunikacijski kanal i neka vrsta bloga. Nakon što sam izgubio mogućnost kontrole nad sadržajem koji sam tamo objavljivao i frustracije što ne mogu kontrolirati poruke putem kojih komuniciram privatno i poslovno s velikim brojem ljudi na dnevnoj bazi, na trenutak sam pomislio da bi bilo super prirediti knjigu tih radova. Već sljedeći trenutak pomislio sam da je to nemoguće. Grafički dizajneri rade knjige, ali za nekog drugog. Mislim, tko bi ikada i zbog čega izdao moju knjigu? Što bih ja to imao reći svijetu, a da prije mene to već netko nije napravio? Ipak, dok sam se ljetos na godišnjem odmoru sa svojim curama pentrao po Alpama, počeo sam sve više razmišljati o tome i odlučio da ću, kad se vratim u Zagreb, pokušati prekopati tu građu i vidjeti postoji li dovoljno materijala i neki smisleni okvir prema kojem bih zaista mogao prirediti knjigu i potom potražiti izdavača. Kad sam se prihvatio posla, iznenadio me opseg materijala. Tih grafika je bilo zaista mnogo, preko 400, i sljedeća dva-tri mjeseca sam u slobodno vrijeme pokušavao strukturirati sadržaj. U trenutku kad sam knjigu imao doslovce spremnu za tisak, odlučio sam se prvo javiti Krešimiru Blaževiću koji vodi prvu hrvatsku glazbenu knjižaru Rockmark i reći mu da tražim izdavača. Rekao mi je da već imaju plan i program svojih izdanja do kraja godine, ali da mu pošaljem knjigu u elektronskom formatu da vidi o čemu se radi. Kliknuo sam 'send' jednu srijedu u 20:30, a on mi je odgovorio idući dan u 11:30 i napisao: “Idemo”. Nazvao sam ga i pitao znači li to doista ono što mislim da znači, a on je rekao da se tu nema što mudrovati i da idemo odraditi posao. Dakle, nevjerojatno. Naposljetku, iako sam maloprije mudrovao kako nisam u poziciji dijeliti savjete, možda bih ipak rekao jednu stvar koju često govorim mlađim kolegama: “Ne čekajte da vas se pita. Kucajte. Pitajte”. Kao što sam ja pitao Krešu. I eto nas; knjigu možete kupiti u Rockmarku. Ima 404 stranice, 200 grafika, tvrde korice i teška je 1,3 kilograma — baš kao i mozak prosječne odrasle osobe.