VELIKI INTERVJU

Bojan Navojec uronio je u Čarugu, ali ima svašta reći i o Sanaderu

18.05.2024 u 14:38

Bionic
Reading

Bojan Navojec, prvak Drame HNK Zagreb, kazališni i filmski glumac, dao je intervju za tportal čiji je povod premijera 'Čaruge', prve predstave reoformljenog Bjelovarskog kazališta s premijerom u subotu, a u kojoj upravo Navojec igra glavnu ulogu. U ekstenzivnom razgovoru otvoreno progovara i o velikom broju drugih tema, od presude Ivi Sanaderu do svemirskih istraživanja Elona Muska

S Bojanom Navojcem nije lako razgovarati. Govori gotovo kao propovjednik, nadahnuto, čista srca, duboke energije i naboja te tako priča o svemu što nas okružuje. Nije ni čudno što je redatelj Ivica Buljan neki dan napisao da je on 'lav svenarodnog glumišta, gromada tako istančanog ukusa i analitičkog nerva'. Kad sam ga pitala zašto je prva profesionalna predstava u Bjelovaru baš Kušanov Čaruga, k'o bumerang mi se vratio odgovor: 'Zašto ne Čaruga, ovo je njegovo vrijeme, njegovo vrijeme nikad nije završilo.'

Gotovo tri sata sjedili smo u kafiću Scene Vidra za potrebe ovog intervjua i vrlo brzo sam shvatila, promatrajući ga, da zapravo teško nekog drugog našeg glumca mogu zamisliti kao Čarugu. Navojec u sebi ima nešto njegovo: posvećenost, predanost, strast prema onom što radi i govori, a o svemu što će izgovoriti dobro promisli. Taj silni energetski naboj teško je pratiti, teško mu je postavljati pitanja, a još teže bilježiti njegove odgovore. Naprosto, kao pravog propovjednika, njega 'ponese' da govori u širini, s digresijama, anegdotama.

Navojec je jedan od onih sugovornika kojim je teško upravljati, a vjerujem da je takav i u teatru. I zato nema boljeg od njega da igra najpoznatijeg pljačkaša ovih prostora: Jovu Stanisavljevića Čarugu, odmetnika i razbojnika, vojnog dezertera, zatvorskog bjegunca, ubojicu, čovjeka koji je za života ušao u mit i legendu, onog koji je to sam od sebe stvorio. I čini mi se da Navojec poznaje Čarugu bolje od svih njegovih biografa, da o njemu slojevitije i dublje govori nego što se piše u znanstvenim radovima. Nakon Ive Gregurevića u filmu Rajka Grlića iz 1991., Čarugu u ovoj, sadašnjoj Hrvatskoj, u kojoj se nikad nije ovako i ovoliko kralo i potkradalo, u kazalištu Čarugu može oživjeti samo Navojec.

O predstavi Čaruga

Dom kulture u Bjelovaru je nakon 63 godine pauze producirao vlastitu predstavu s profesionalnim glumcima. 'Čarugu', prema tekstu Ivana Kušana, režira Ivica Buljan, a osim Navojca, igraju Nina Violić, Sreten Mokrović, Frano Mašković, Vedran Živolić, Pavle Matuško, Pavle Vrkljan, Ivan Čuić i Ružica Maurus. Kostimografiju potpisuje Ana Savić Gecan, glazbu Drago Mlinarec, scenografiju, svjetlo i vizualne efekte slovenski duo Sonda i Toni Soprano, a producentica je Dubravka Vrgoč.

Bjelovar je, kaže Navojec, nekada imao kazalište, ali nije imao profesionalne glumce.

Osnovali su ga bilogorski ljudi iz partizanskih odreda koji su imali afinitet prema teatru i bio je u sinagogi koja je postala, zbog povijesno-političkih razloga, društveni, a potom i dom kulture.

  • +18
Predstava 'Čaruga' Izvor: Licencirane fotografije / Autor: KMC Bjelovar

Partizani osnovali kazalište u Bjelovaru, izbacivali i do 20 naslova godišnje, imali svoju vlasuljarnicu

'Očito su se sada poklopili i interesi i mogućnosti Grada Bjelovara da prvi put od tih šezdesetih, kada je bila zadnja predstava, producira vlastitu predstavu s profesionalnim glumcima. Postoji BOK Fest, čiji je umjetnički direktor Goran Navojec, a inicijatorica Đurđa Adlešič, koja mi je predavala hrvatski jezik i književnost, tako da sam Bjelovar ima kazališnu tradiciju. Ljudi iz Bjelovara autobusima dolaze na predstave u HNK Zagreb, uvijek mi to jave dečki s porte', kaže Navojec.

U toj, zadnjoj profesionalnoj predstavi, koju je producirao bjelovarski društveni dom, igralo je sedmero profesionalnih glumaca, a tada su imali i svoju vlasuljarnicu.

'U jednom tako malom kazalištu tih su godina izbacivali i do 20 naslova godišnje. Od 1961. do danas trajala je ta pauza. Ne govorim ideološki, ali činjenica je da je tada očito bio jači voljni, financijski, tehnički, svaki drugi moment, a onda smo pali u afan', dodaje.

Sve ovo zapravo je uvod u njegovo razmatranje politike i društva, u kontekst Čaruge i njegova vremena.

'Nakon pada Berlinskog zida, politika više ne postoji. Postala je vanideološka, a čim nema ideja i ideologija, snop pažnje i interesa usmjeren je na nešto drugo. Političari su danas profesionalci, ljudi koji rade takvu vrstu posla, a uvjeravaju nas da ih postavimo na vlast i produžimo im mandate', dodaje.

Političari su danas, smatra, sekcija ekonomista s diplomama Pravnog fakulteta i njihov fokus je lova.

'I eto nas kod Čaruge. Pitanje je u kojem mi vremenu živimo i je li neoliberalni kapitalizam već sad romansirana prošlost. Politika u svom stvarnom i izvornom obliku više ne postoji. Samo smo stanovnici u ovoj državi koja je dala sve od sebe da ne financira zaostalije republike, primjerice Kosovo, kako bi ovisila o fondovima Europske unije. I da nema recimo Bugara, mi bismo bili dno, ali su nam oni pružili ruku pa nismo na dnu hranidbenog lanca', dodaje.

  • +12
Bojan Navojec Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Čarugino vrijeme nikad nije završilo

Cijelo jedno stoljeće Čaruga je u kolektivnoj memoriji junak vremena koje kao da nikad nije završilo.

Navojec je uvjeren da i nije, jer Prvi svjetski rat nikad nije završio i osigurao nam konačni mir. Uvjeravani smo da je Drugi svjetski rat separiran od Prvog, a sve smo bliže trećem izdanju tih svjetskih ratova.

'U našoj povijesti postoje neke pauze, između Prvog i Drugog svjetskog rata, ta neka zatišja, a u svemu tome postoji on. Čaruga, dezerter Prvog svjetskog rata, poratno vrijeme od 1920. do 1925. iskoristio je vrlo pronicljivo da bi stekao slavu, kako bi legenda o njemu trajala upravo onoliko koliko nažalost traje i taj nikad završen Prvi svjetski rat', dodaje.

Čaruga je, govori Navojec, bez majke ostao kao dijete, a svega mjesec dana nakon njene smrti otac je u kuću doveo maćehu, koju dječak naprosto nije prihvatio.

Bio je, otkriva nam Navojec, odličan učenik koji je jako puno čitao i htio je nastaviti sa školovanjem.

'Majka je bila za to da ide dalje u školu, ali otac nije dao jer je zamislio da naslijedi njegov biznis. Nadao se da će sin biti nasljednik i spasiti firmu koju je osnovao Čarugin djed i u kojoj je bilo zaposleno oko tisuću ljudi. Međutim Čarugin je otac to uništio', dodaje.

'Cinik bi rekao da svatko kome umre majka dok je dijete treba postati Čaruga, ali ne. Mi to nemamo u genomu. Nemamo toliko povezano srce, mozak i onu stvar da bismo bili u stanju napraviti sve što je on napravio.'

Čaruga je u dvadesetim godinama života dobio poziv da, kao Srbin koji živi na području Austro-Ugarske, ide u rat i to protiv nečeg odakle je podrijetlom.

Prvo Čarugino ubojstvo zbog poruge i riječi 'Vlah'

'Njegova je karijera u vojsci kratko trajala. Dezertirao je. Bio je zaljubljen u neku djevojku, a nadređeni ga je vrijeđao, između ostalog ga je nazvao Vlahom. Ta ga je jezična bravura koštala života. Bilo je to prvo Čarugino ubojstvo. Kasnije je krivotvorio dokumente, vojne propusnice, ukrao te originalne žigove i godinu i pol liječio se po toplicama i bolnicama. U međuvremenu se, naravno, lažno predstavljao i dodijelio sebi neki čin', kaže Navojec.

Sve što je Čaruga radio, dodaje, radio je s velikom pažnjom i posvećenošću – da to bude sa što većim stilom i popularno.

'Iznajmio je najljepšu vilu u Vinkovcima, godinu i pol se družio s najvažnijim ljudima iz politike, vojske, žandarmerije. Pio, kartao s njima i slušao njihove priče o sebi. Lažno im se predstavljao kao trgovac. Fascinira me njegov PR, priča i legenda koju je gradio oko sebe i kako je to osmislio', dodaje.

Čaruga u legendu nije otišao, smatra Navojec, jer mi volimo takve, nego zato što im zavidimo.

'Mi smo ustvari ljubomorni na Čarugu. Bilo bi nam lakše da nema toliko prepreka: što će reći okolina, kako će se to odraziti na sve te naše kao bitne poslove, karijere, odnose', dodaje.

O svakom je svom potezu dobro promislio, čak i o zadnjoj fotografiji prije smrti vješanjem u Osijeku.

'Molio je prije vješanja da mu stave pištolj bez metaka u ruke. Ruke su mu bile vezane lisicama, a noge lancima. I on u tom trenutku razmišlja kakva će biti njegova zadnja fotografija - nevjerojatan tip', dodaje.

Ali za takvo nešto, smatra Navojec, treba, kao što bi rekao Danilo Kiš, 'dragi moji Srbi, imati muda, ali i nešto mozga'.

Ljudi s osjećajem važnosti i privilegiranosti, dodaje, govore kako im je Čaruga ubio nekog pretka, kao da su to bile povlaštene smrti.

Nije previše toga napisano o njemu, ističe Navojec, i podsjeća da barataju s oko dvije tisuće arhivskih dokumenata iz Beograda iz doba Kraljevine SHS, Beča, jer je bio njihov vojnik, i sa suđenja u Osijeku.

Nikad do kraja nije jasno što je mit, a što stvarnost o Čarugi

'Čaruga se potrudio za svog života da nije jasno do kraja što je mit, a što je stvarnost o njemu i da je to u ljepoti uha slušatelja i jeziku pripovjedača', kaže.

U tim godinama, Navojec, uz Čarugin PR, izdvaja slučajeve Charlieja Chaplina i Marlene Dietrich.

'Samo je možda ekipa oko Chaplina i Dietrich imala jači PR. Sam Chaplin, koji je na skitnji napravio imperij i uspio biti član Komunističke partije u SAD-u kao milijarder, nije toliko vodio brigu o svom imidžu kao Čaruga. Njoj je pomoglo to što bila posebna, izuzetno darovita žena u zemlji koja ima drugačiji odnos prema kulturi. Nama je to bio Čaruga', dodaje.

Objašnjavajući zašto ga toliko volimo, Navojec kaže da je ključni razlog to što je mrtav.

'U našem kontekstu samo se mrtve može obožavati. Imamo taj nekrofilni moment kao kolektiv. Ljuba Tadić je govorio da se čovjek treba načekati da ga Beograd prizna, ali kad ga prizna, onda znači da toj zajednici trebaš i da ti je zahvalna. U Zagrebu te se puno lakše prizna, ali čim se to dogodi, kreće proces 'otpriznavanja', imamo neku crtu da tako teško bez 'ali' izgovorimo mnogo toga', dodaje.

Čaruga je, kaže, svoje Jungove sjene puštao, a nema čovjeka na planetu, od zen budističkih monaha do koga god, koji nisu imali opake i zle misli.

'Samo se sjeti što je tebi nekad prošlo kroz glavu, nema osobe na planetu koja ne bi prošla ispod desetak doživotnih robija da je realizirala svoje zle misli prema drugima. Postoji ta razlika između onog što činimo i što mislimo, želimo, priželjkujemo, čemu se nadamo.'

Mitomanija kao olimpijska disciplina južnih Slavena

Čaruga spaja južnoslavenske narode jer nam je mitomanija zajednička, ističe Navojec.

'Nas najviše ujedinjuje mitomanija. Svi smo mitomani. Imamo potrebu stvarati mitove, imati ih i uzgajati tamo gdje ih i nema, a tako kao sami sebi dajemo na važnosti iako smo važni, ali u to ne vjerujemo', smatra.

'Priča da je on neki naš Robin Hood daleko je od principa. Bilo je i toga, davao je sirotinji, ali vjerojatno u svrhu marketinga. Krao je od bogatih da potakne priče o sebi', ističe.

Ivan Kušan je dvadeset godina bio fasciniran Čarugom, otkriva Navojec, a razgovarao je s nekim ljudima koji su navodno svjedočili iz prve ruke o ubojstvima.

'Tekst genijalnog Ivana Kušana 'Čaruga' nastao je za Teatar u gostima, kazališnu trupu odličnih glumaca koju je okupio Relja Bašić. Igrali su tih godina i Becketta, ali htjeli su nešto komičnije, više narodno, predstavu s koje će ljudi otići vedriji nego što su došli, jer ako ćeš s Becketta otići bolji nego što si došao, onda si baš u debelom sranju. Tekst je igran po svim zemljama Austro-Ugarske, najviše u Mađarskoj, u kojoj je odigran više od 300 puta. Praizvedba je bila 1976. Dramski tekst i ja smo dakle generacija!' kaže Navojec.

Na Čarugino smaknuće došlo oko tri tisuće ljudi, biti tamo bila je stvar prestiža

Čaruga službeno nije imao djecu, a nije ni znao da ih ima.

'Sudilo mu se godinu i pol dana. I to za 22 dokaziva ubojstva. Na njegovo smaknuće došlo je oko tri tisuće ljudi u Osijeku. Morao si imati ulaznicu, to je bila stvar prestiža gledati njegovo vješanje', dodaje.

Zadnju godinu života davao je intervjue, dolazio obrijan, sređen, svaki put u drugom odijelu.

'Čaruga zapravo pripada ovom vremenu, lišen je ideologije, on je oličenje neoliberalnog kapitalizma, samo daj meni, i ako to ne dobijem, najebao si', dodaje.

U našem društvu je, kaže, mjerilo količina putra na vlastitoj glavi: onaj s više putra je lopov, a onaj s manje - nesposoban.

Suđenje Sanaderu jedna je od većih sramota ove države, sudilo se čovjeku, a ne djelu

'Suđenje Sanaderu jedna je od većih sramota ove države jer se nije sudilo djelu, nego čovjeku, i ako je to jedini čovjek koji će odgovarati za sve što je bilo tih godina, predlažem da mene idućeg uhite. Od prvog dana bilo je jasno da se sudilo njemu kao osobi', smatra Navojec.

Da nismo tako površni, da smo više hrabri, smatra, mnogo nas bi se ponašalo kao Čaruga. Svi pokušavaju nešto ušićariti, ali daleko je to od njegovih lopovluka.

'U zatvor ideš da budeš primjer drugima, da se suočiš s djelom koje si počinio. Svi mi u životu napravimo točno onoliko sranja koliko ih možemo preživjeti', dodaje.

Usred seksa nitko nije rekao 'ja sam jedan mali obični čovjek'

'Oni koji ne glume, koji se ne pretvaraju, to su najautentičniji među nama i oni su u sanatorijima. Svatko će od nas, svjestan da živi u kleptokraciji, reći 'što ja tu mogu', 'ja sam samo jedan mali običan čovjek'. Tu rečenicu nikad nitko nije rekao usred seksa. 'Obični mali čovjek' je pozicija žrtve, međutim mnogo zla su opslužili 'obični mali ljudi'. Čarugu volimo jer nije pristao biti 'obični mali čovjek'', kaže Navojec.

'Teme su nam takve kakvi smo i mi sami, zato Čaruga. Narod smo koji pročita knjigu godišnje - uz sve studente, učenike, mi pročitamo knjigu godišnje. Do prije nekoliko godina za kulturu se izdvajalo 0,35 posto, a na alkotestu možeš napuhati 0,5 posto. Nije kultura samo poezija, likovna umjetnost, glazba, nego i kultura prometa, kultura stanovanja, ništa od toga kod nas ne funkcionira', nabraja te kaže da su 'kod nas lopovi na vlasti, a mi kao pošteni građani ih biramo'.

Kultura otkazivanja je kultura odjeba

Odgovarajući na pitanje kakav je njegov stav prema kulturi otkazivanja, Navojec se pita koja je točno razlika između kulture otkazivanja i kulture psovanja.

'Kao jako sam fin jer sam te blokirao i nisam ti rekao da odeš u onu stvar. Što to znači kad te otkažem, da te netko stjerao u onu stvar - to nije kultura otkazivanja, nego kultura odjeba, odjeb je lansiran, i to tako da te na pristojan način ponizim, izoliram, ali ne, nisam fašist, ne vodim te u logor, ništa ti nisam stavio na ruke, samo sam te kao socijalno biće izopćio iz zajednice jer sam kulturan', kaže.

Društvene mreže naziva 'maloduševnim' mrežama na kojima su fotografije zalaska sunca postale kič, a one s hranom, pićem i proslavama - nisu.

Tko je Musku dao koncesiju na svemir, na zajedničko dobro?

Navojec dodaje da ne vjeruje u Silicijsku dolinu jer je iz njihovih garaža isplivalo više multimilijardera nego bendova.

'Čudno mi je da u tolikim garažama nikome ne padne na pamet drmnuti tri akorda na gitari - znam da je zlatno doba rock'n'rolla prošlo, ali svejedno. Imam problem s njima jer zloupotrebljavaju zajedničko dobro i Musk i ovi oko njega. Tko si ti, majstore, da lansiraš po svemiru, tko je njegovoj privatnoj firmi dao koncesiju na svemir? Uspjeli su i gore napraviti smetlište.'

Bio sam dramski snob, igrao za druge, važne su mi bile nesuvisle stvari

Odgovarajući na pitanje koliko je izazovno igrati Čarugu i je li to, u nekom smislu, teret za glumca, Navojec kaže da je 'u godinama u kojima mu težinu uloge daje kostimograf'.

'Godinama sam igrao i igrao ne bi li me drugi prepoznali, potapšali po ramenu, dali mi nagrade, još ako bude koji red panegirika odabranih kritičara... neugodno mi je danas zbog toga. Ali to je dio puta. I psihijatri su na početku svojih karijera malo 'pomaknuti', a kamoli mi, profesionalni pacijenti', iskren je Navojec.

Bio je nekada, priznaje Navojec, dramski snob, a Čaruga je ipak pučki komad.

'Nisam radio puno ovakvih stvari, u nekom trenutku osjećam nelagodu, boli me šupljina u kostima jer su mi bile važne stvari za koje danas vidim da su banalne, suvišne, neukusne, nesuvisle, estetski ispod svakog minimuma likovne pismenosti. Osjećam zahvalnost što radim s Ivicom, Ninom, mladim glumcima, Mokrovićem. On mi je bio veliki uzor kad sam tek došao u Zagreb, kao i Nina, koju sam kao fenomenalnu mladu glumicu gledao na studentskim predstavama, na koje sam dolazio zbog brata Gorana, a Buljanova faza u ITD-u za mene kao mladog glumca bila je nezaobilazna i formativna. Fenomenalno je da su mi ti ljudi danas prijatelji i bliski suradnici.'

Branko Gavella je govorio, podsjeća Navojec, da je kazalište obostrani fluid, i zaista jest: ta energija glumca i publike kada se susreće je nevjerojatna.

'Predstava može bez glazbe, kostima, reflektora, ali bez glumca ili glumice i ljudi u publici - ne. Ta magija zaista postoji i zato nikad nema iste izvedbe. Uvijek smo drugačiji ljudi kada pročitamo neku knjigu u nekoj drugoj fazi života ili pogledamo film. Uvijek čovjek nađe nešto novo, bilo u sebi, bilo u samom djelu.'

sve osim nogometa