BUNT U PREDSTAVAMA ZA MLADE

Biste li šutjeli da je riječ o vašem djetetu?

05.04.2011 u 11:55

Bionic
Reading

U borbu protiv društvenog potonuća priključila su se kazališta za mlade predstavama 'Kamenje' i 'Nasilje', u kojima se velik dio krivice direktno usmjerava prema pasivnom građanstvu

Jedna od najvažnijih funkcija kazališta je uočavanje i bučno kritiziranje društvenih anomalija, što posebice dobiva na aktualnosti u vremenima poput današnjice, u kojima dotičemo dno bezdana (paradoksalnost sintagme, nažalost, točno opisuje paradokse naše stvarnosti u kojoj svakodnevno tonemo sve dublje, otkrivajući nove aspekte društvenih ponora). Budući da zastrašujuća stvarnost osim na odrasle, višestruko utječe na mladež i tek nešto manje na djecu, kritička riječ ne smije se zaustaviti na predstavama za odrasle, već se nužno mora obratiti mladim osobama koje su u fazi stvaranja osobnosti i životnih stavova.

Iako velik dio domaćih kazališta za djecu i mlade još uvijek žmiri na teme koje ih okružuju, bezbrižno plutajući u svevremenosti klasičnih bajki i lektira, neka kazališta prepoznala su važnost scenskog propitivanja i kritiziranja suvremenosti.

O okrutnoj stvarnosti u listopadu su u ZKM-ovoj predstavi 'Ovo bi mogla biti moja ulica' progovorile Anica Tomić i Jelena Kovačić, glasno i potresno prozivajući maloljetne ubojice i društvo koje to omogućuje. Korak dalje u razotkrivanju krivaca učinile su predstave 'Kamenje' i 'Nasilje', koje se nisu zadržale samo na prozivanju, već su scenske reflektore usmjerile prema gledalištu, postavivši mu konkretno pitanje zašto šuti i žmiri.

'Kamenje' – šutite kao sva hrvatska javnost!

U predstavi 'Kamenje', kazališta Mala scena u režiji Ivice Šimića, dva tinejdžera vrijeme krate gađajući kamenjem automobile na autoputu, pri čemu ubijaju jednog vozača. Koliko god slučajna, smrt je rezultat koketiranja sa (sitnim) kriminalom.

Predstava na vrlo potresan način progovara o opasnosti mladenačkih igranja po rubovima kriminala, ali i, što je posebno zanimljivo, otvara konkretan dijalog s publikom.

Marko Hergešić, koji u predstavi igra s Filipom Lozićem, u jednoj sceni izlazi iz lika policajca i prodire u publiku s pitanjem o krivici dječaka, a ona, pomalo zatečena, nesigurno odgovara šutnjom, osmijesima nelagode i ignoriranjem. Taj neodlučan stav prema ubojstvu Hergešić je na premijernoj izvedbi cinično, samim time vrlo optužujuće, prokomentirao riječima: 'Smijete se i šutite? Molim vas, šutite kao sva hrvatska javnost!', čime je vrlo efektno stopio predstavu sa stvarnošću, ali i jasno uperio prst krivnje na sve nas i našu pasivnost.


'Nasilje' - biste li šutjeli da je riječ o vašem djetetu?

U projektu 'Nasilje', koji tematizira naslovnu okrutnost što nas svakodnevno okružuje, Dramski studio Dječjeg kazališta Dubrava napravio je korak dalje u obračunu sa šutnjom. Predstava se sastoji od niza kratkih epizoda u kojima se jasnim i točno pogođenim dijalozima iznose različiti aspekti nasilja, od fizičkog i psihičkog maltretiranja dječaka u autobusu motiviranog viškom kilograma preko nasilja u obitelji do pritiska državnih institucija nad pojedincem.

Blaži aspekt institucionalnog nasilja prikazan je naizgled benignim, ali beskrajno iscrpljujućim zavrzlamama pri podizanju putovnice, dok znatno teži i pogubniji čine paradoksi pravnog sustava koji oduzimaju pojedincima krov nad glavom. Tijekom predstave elementi nasilja se ne zadržavaju na sceni, već izviru iz publike i uviru u nju fizičkim prodorom i direktnim obraćanjem glumaca (Valentina Šokec, Iva Nimac, Petar Atanasoski, Luka Vucić, Diana Osmanović, Jasna Lehušek i Robert Šapnić).

Šetnja, odnosno jurnjava svakodnevnim oblicima nasilja zatvara krug na početnoj točki, odnosno u autobusu. Maltretiranje dječaka s viškom kilograma se nastavlja, još žešće i agresivnije. I dok usred te ponovljene scene gledatelji očekuju obrat kao putokaz za nadu, dramska situacija i scenski reflektori okreću se prema publici koju jedan od izvođača proziva zbog pasivnosti usred ponovljenog nasilja, između ostaloga riječima: 'Biste li šutjeli da je riječ o vašem djetetu!?!'.

Prozivanju se pridružuju i ostali izvođači, izravno optužujući gledatelje, a preko njih građane, zbog straha, kukavičluka, šutnje i nebrige za druge. Bučne riječi optužbe pojačava mučna tišina koja, lomeći bujice riječi, suočava gledatelje s njima samima i vlastitom pasivnošću pred ne samo dalekim i neuhvatljivim nasiljem suvremenih hrvatskih bogova, već i vrlo konkretnim nasiljem samoprozvanih batinaša.

Završni čin optužbe je izostanak izlaska na poklon zbog kojega pljesak publike postaje beznačajan te nezasluženo okrenut njoj samoj. Time izvođači poručuju da mora doći kraj pasivnim promatranjima te da je sazrelo vrijeme za djelovanje. Nažalost, kazalište je i u ovoj predstavi ispred stvarnosti u kojoj će (mladi) ljudi i dalje tek promatrati nepravde oko sebe. Dok im ne dođe do grla, a možda ni tad.