ROMAN@TPORTAL.HR

Bez izvrsnih, posebnih, čak i samo dobrih naslova

  • Autor: Tomislav Brlek
  • Zadnja izmjena 25.05.2010 12:08
  • Objavljeno 25.05.2010 u 12:08
knjige

knjige

Izvor: Corbis / Autor: Ursula Klawitter/Corbis

Niz tekstova članova žirija što će odlučiti o dobitniku književne nagrade roman@tportal.hr otvara Tomislav Brlek pišući o naslovima djela koja su u ove tri godine bila u konkurenciji za najbolji hrvatski roman. Stvorivši priručnu tipologiju, naslove je podijelio na reciklažne, one koji zvuče poput efektnog naslova za priču, odveć općenite, nezgrapne, banalne te potpuno nesuvisle i zaključio da im nedostaje ono što bi ih činilo neusiljenim a nezaboravnim

Svakome je valjda jasno da je napisati izvrstan, poseban, pa čak i samo dobar roman iznimno teško. Sudeći po količini i kakvoći djela prijavljenih na ovaj natječaj, već je znatno manji broj onih koji su svjesni da uopće napisati roman, koliko god taj pojam bio rastezljiv, također nije nimalo lako.

Gotovo nitko pak, čini se, nije svjestan činjenice da ni smisliti dobar naslov romana nije baš tako jednostavno. Između mnoštva raznovrsnih problema što ih može uočiti čitatelj ukupne suvremene domaće romaneskne produkcije – a to je vjerojatno jedino član nekog ovakvog žirija – upadljivo se ističe, naime, upravo nedostatak izvrsnih, posebnih, pa čak i samo dobrih naslova.

Naslov je, naravno, samo naziv djela, u našem slučaju romana, no naslovi, kako dokazuje Gérard Genette, nisu tek sporedan element djela, nego skoro pa samostalna, a svakako kompleksna cjelina. Ukoliko se, kao kod Marinkovića, sastoji od naslova, Zajednička kupka, podnaslova, što da se priča, i žanrovske odrednice, antiroman, naslov predstavlja potpun sistem, no samo je, dakako, prvi dio obavezan.

Pritom su naslovi romana specifični po tome što prvi dio može sadržavati treći (Roman o Londonu ili Forsiranje romana-reke), ali – što nije slučaj kod nekih drugih vrsta djela (Dnevnik, Pisma, Autobiografija, Eseji, Priče, Pjesme) – ne može njime biti zamijenjen. Roman se neće zvati Roman (iako se može, ako je autor Sollers, zvati Drama) – njemu je naslov u užem smislu, čini se, posebno važan.

Uz to što imenuje djelo i donekle mu određuje temu, naslov općenito služi i tome da zainteresira publiku. Premda je opet samo prva funkcija obavezna, naslov će svakako doprijeti do mnogo šireg kruga ljudi nego tekst nad kojim stoji te stoga vjerojatno i utjecati na njegovu sudbinu.

Koliko god čitatelja imali romani Sto godina samoće Na rubu pameti Nepodnošljiva lakoća postojanja, Bolja polovica hrabrosti, Mučnina, Orkanski visovi, Začuđeni svatovi, Čovjek bez svojstava, Stranac, Rani jadi, Zločin i kazna, Isušena kaljuža, Izgubljene iluzije, Kletva, Opasne veze, Izgubljeni zavičaj, Izbor po srodnosti, Ponos i predrasude, Bosanski grb, Školice, Jesen u Pekingu ili Ime ruže, onih koji su za te naslove čuli nemjerljivo je više.

Nemalo stoga začuđuje da pitanje što je to dobar naslov nije nešto o čemu bi bilo autori, bilo urednici previše razmišljali. Da naslovima djela što smo ih imali prilike čitati u protekle tri godine manjka upravo ono što navedene naslove čini neusiljenim a nezaboravnim – jednostavnost koja nije bezlična, preciznost koja nije sitničava, posebnost koja nije osobenjačka te domišljatost koja nije nesklapna – lako ćemo se uvjeriti brzopoteznim prisjećanjem.

Prvu bismo skupinu naših naslova – Nijemi svjedok, Lijepi i prokleti, Baba Jaga je snijela jaje, Klonovi nastupaju, D'Annunziev kod, Hotel Grand, Četiri sprovoda i vjenčanje, Mačka u čizmama, Karlin način, Patnje Antonije Brabec, April u Berlinu Vampirica Castelli, Cafe Nostalgija, Cafe oxygen, Tko se boji lika još, Hana, reci cvrčak, Neka vrsta ljubavi, Koji film sad vrtiš u glavi i tome slični – prema kakvoj priručnoj tipologiji mogli nazvati reciklažnom, jer se radi o izravnom preuzimanju ili pak parafrazi postojećih, uglavnom dobro poznatih sintagmi (koje, dakako, u izvornom obliku nisu nužno naslovi romanā).

U drugu bi skupinu spadali naslovi kojima se ne može poreći da dobro zvuče te koji bi bili efektni kao naslovi novinskih članaka, feljtona, priča, eseja i zapravo gotovo bilo koje vrste teksta osim romana – tu bismo svrstali Bijeg od budućnosti, Čudo u Poskokovoj Dragi, Naš čovjek na terenu, Dvoje protiv gazde ili Moj sin ratnik.

Treću pak čine naslovi koji bi možda također mogli poslužiti svrsi u nekoj drugoj prigodi, ali su za naslov romana odveć općeniti, recimo Grad od betona, Povijest moje obitelji Cvijeće na vjetru, Vidimo se, Cesta, Blato, Garaža, Oči, Katedrala, Premijera, Potres, Listopad, Recepti za sreću, Dubrovački bordel, Balkanska ruta, Svjetlo iz tmine, Prorok apokalipse, Tamo gdje prestaje cesta itd.

Problem tih naslova nije, dakle, toliko u njima samima, koliko u tome što se doimaju neprimjerenima kao naslovi romana koji, izgleda, da bi funkcionirali, moraju poštivati nešto drukčija pravila nego naslovi drugih vrsta tekstova – ne mogu, u načelu, poput naslova priče, pjesme ili drame, sadržavati poantu (Sve je dobro što se dobro svrši), temeljnu situaciju (Pripreme za vjenčanje na selu) ili temu (Pobratimstvo lica u svemiru) – te se općenito moraju odlikovati većim stupnjem individualnosti (roman je, uostalom, kako pokazuju engleska riječ novel ili španjolska novela, vezan uz novo).

Poput svih pravila, i ta se mogu kršiti, no time raste i vjerojatnost promašaja.

A da veća ambicija neizbježno znači i veći rizik, pokazuju naslovi iz sljedeće skupine – Korov je samo biljka na krivom mjestu, Zec na mjesecu, Kako sam postao faca, Mjestance jedno puno draži, Sjajno mjesto za nesreću, Centimetar od sreće, Ljudi koje su na krilima donijele guske, Glasovi ispod površine, Hi-Fi fotelja, Spašavanje Amerike, Najveća tajna zagrebačkog Kaptola, Banana Split – koji nastojeći postići ironijski učinak klize u nezgrapnost ili banalnost.

Što se potonje osobine tiče, situacija je, doduše, još gora kod romana čije naslove valja shvatiti ozbiljno, a to su, naprimjer, U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo, Vrijeme kada su padale maske, Plačeš li to, Izvršitelji nauma Gospodnjeg, Božja jednadžba, Hrvatske magle, Čežnja za hrvatskim nebom ili Leptiri vole svjetlo.

Ni suprotna krajnost, naime nesuvislost – bilo da je rezultat kalka, neuspjele metaforike ili naprosto nemara – ne jamči dakako dobar naslov, o čemu svjedoče primjeri kao što su Šibajući mrtvoga konja, Ide ko putar, Oko cucka pa na mala vrata Bizarij, Volitve, Violator / Ona govori, Nadbludjeli bludnik, U doba vremena, Dodir trećeg oka, Meke ulice, More pravog kapetana, Atelje pod morem, Svila nestala, škare ostale, Hilferdingi Neda u žutim cipelama, Nula Nemo. No, kao i obično, nesumnjivo najgore rezultate daje pretencioznost: Jedini svjedok ljepote, Okovani snima, Garbin, zao vjetar, Pisma iz limba: roman o bajci, Uspavanka za mrtve, Život nastanjen sjenama, Raspeće strasti, pokazuju što svakako treba izbjegavati.

Knjige, pa ni romane, ne valja, naravno, suditi po koricama, pa dakle niti po naslovima. Gore navedeni se komentari stoga odnose isključivo na naslove, a ne i na romane.

No potencijalni će čitatelji svejedno steći prvi dojam o njima upravo preko onoga što piše na ovitku. Pritom će, svakako, ponekad i pogriješiti: Mirna ulica, drvored; Prodajem odličja, prvi vlasnik; Nigdje, niotkuda ili U sfinginoj sjeni neki su od romana koji su u svakom slučaju drugačiji, a obično i znatno bolji no što bi se dalo zaključiti po njihovim naslovima.

No dok članovi žirija po naravi svoga posla čitaju romane bez obzira na naslov, malo će tko drugi uopće zapaziti roman lošeg (svejedno usiljenog ili otrcanog) naslova, a još je mnogo manje onih koji će za njim posegnuti u knjižnici ili knjižari.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi