Prije puno, puno godina u osvrtu poznatog filmskog kritičara pročitala sam rečenicu koja mi je bila supersimpatična. 'Film je remek-djelo, ali je sranje', napisao je. Oduševila sam se jer sam točno znala na što misli. Ne, nije riječ o vrsti filma u kojemu su neki dijelovi briljantni, a neki grozni. Riječ je o filmovima u kojima briljantno i grozno postoje paralelno i ovisni su jedno o drugome. Da nema groznog, briljantno ne bi bilo briljantno, a vrijedi i obratno. Recimo, meni je takav film 'Drvo života' Terrencea Malicka, a našla bih još primjera, ali neću se sad baciti u esejiziranje tog fenomena.

Spominjem ga zato što sam ga se sjetila dok sam gledala film 'Balkanika: Tamna strana'. To autorsko djelo braće Marina i Luke Mamuze (prvi je režiser, drugi scenarist i glavni glumac) nije ni remek-djelo ni sranje, ali je odličan primjer filma u kojem dobro postoji s lošim i jedno bez drugog ne mogu. Banalno rečeno - urnebesno je zabavan, a ne bi bio takav da istodobno nije prilično amaterski i kaotično napisan. Isto tako - Luka Mamuza vrlo očigledno nema pojma o glumi, ali je UPRAVO ZATO fenomenalno utjelovio Struju. Scenarij je loše strukturiran, nedovoljno obrađen i tempo mu je ubibože, ali te upravo zato vodi tamo gdje ne misliš da će te odvest i neprekidno te zabavlja. Čudo jedno. Stalno i je i nije.

Može se gledati i bez predznanja o seriji

Priču već znaju svi, i njihov brat također, dijelom zbog toga što se o filmu puno govori i piše, a dijelom i zbog toga što postoji i serija koja mu prethodi. Totalno se može gledati i bez predznanja, odnosno gledanja te serije, što svjedočim vlastitim primjerom, a govori o dva sitna krijumčara, Bakru i Struji, koji se nađu u kriminalnim nevoljama debelo izvan svoje boksačke kategorije i kapaciteta pa ti sad vidi kako će se snaći. Inače, to što imaju blesave nadimke Bakar i Struja također je jedan od primjera tvrde kohabitacije dobrog i lošeg u filmu, jer kad te priča počne zasipati nadimcima (Splićo, Klio, Brzi, Truli itd.), nakon početnog neurološkog oštećenja zbog zbunjole počneš shvaćati da je riječ o stilskom izražajnom sredstvu. Nekakvoj autoreferencijalnosti, rekli bi šminkeri. Ili već nečemu s autima.

Uglavnom, Bakar i Struja su kompadres koji se bave švercanjem ljudi i droge iz Livna preko granice u EU ilitiga HR, a obojica imaju zanimljive cure, od kojih će jedna postati problem. Prije nego što se pozabavimo problemom, ajmo prvo o Strujinoj curi Dori. Najbolji je lik u filmu pa da je krstiš. Živopisna, prokrvljena, smiješna, emotivna, draga i opasna, a još povrh svega spektakularno utjelovljena u prelijepoj i talentiranoj Ani Uršuli Najev, koja osim glumačkog i pjevačkog dara, za koje sam znala otprije, ima fenomenalan komičarski nerv i osjećaj za tajming. Eto vam ga na, svi oni seratori koji tvrde da lijepe žene nikad nisu smiješne jer se humor razvija samo kad si ružan pa drugačije pokušavaš impresionirat ljude. Bokte, kakva glupost. Uglavnom, A. U. (Au!) dokazuje da je ta predrasuda netočna. I znam da ću sad time pokazati svoju sklonost površnom kvazifeminizmu, ali baš mi je gušt što u akcijskom filmu - tradicionalno 'muškom' žanru - najsjajnije briljira Uršula, The Žena.

Al sad ozbiljno - svaka čast autorima. Muški, pogotovo kad pišu akcijske filmove, rijetko znaju napisati tako dobar ženski lik. Luka Mamuza je ovim bogme razbio.

Sirija - Livno - Italija

No dobro, vratimo se The Problemu, a on nastaje zbog cure drugog švercera, Bakra. Njegova je djevojka, naime, Layla, migrantica iz Sirije, čiji je brat - avaj majko! - u ISIL-u. Layla je u Livno donijela i jako opasan teret, preciznije eksploziv kojim njezin brale und jaranen (ali za ozbiljno ful opasni teroristi) žele izvesti teroristički napad u Italiji i sad bi ona da je Bakar skup s tim sranjem prebaci preko grane. Ali neće moći ove noći, a bogme ni nijedne druge, jerbo je naš Bakar možda sitni krimos i debos svoje vrste, ali nije ni psihopat ni luđak. Neke granice ipak ne prelazi (al mi je fora, har-har). Barem ne svjesno.

E, sad. Svašta se tu još ima za prepričat, ali kako je tih zbivanja pun kukurijek, pomalo su kaotična i zbivaju se kombinacijom brzine svjetlosti i evolucije sisavaca (to je taj izostanak osjećaja za tempo koji se ne može naučit, nego se s njim moraš rodit, kao Mamuza) - neću dalje. A i ne bi bilo fora da spojlam akcijski film koji velik dio svoje privlačnosti bazira na zbivanjima. Al ima i pucačine i eksplozija i mrtvih, produkcija fakat izgleda ajnc-a & da bi reč rekel. Nije sva akcija uvijek smislena ni uvjerljiva, kao kad uleti Rimac s driftanjem pa se osramoti jer je njegovo postojanje u filmu potpuno bespotrebno i izgleda ko reklama za muški dezodorans čijom se naplatom financiralo pol filma. No nema veze. Nek smo mi vidjeli da znaju i to snimit, nisu ništa gori od Vina Diesela u tom segmentu.

Sjajan kraj

I da, kraj filma je super. To je, recimo, koji put teško i najvećim svjetskim filmskim talentima, koji snime remek-djela pa im kraj bude sranje. Ovdje fakat nije - dobar je i nimalo trešast, ma što vam vaš prijatelj intelektualac govorio o tome. A osim toga, nekako se, kad završi, osjećaš ispunjeno i sretno zato što si upravo svjedočio tom poduhvatu. I najviše od svega - osjećaš se urnebesno zabavljeno, pa makar to koji put nije bilo namjerno, nego u obliku nuspojave nekih kikseva.

U tome je zapravo njegov najveći plus - to što je nekako sav pun oduševljenja i iskrene ljubavi prema filmu. Braća Mamuza fakat vole akcijski film i zbilja se vidi da su okrenuli nebo i zemlju, iskrvarili kroz nos, oči i srce da bi snimili onakav kakav su htjeli. Istina, isto se tako vidi da o nekim stvarima nemaju pojma pa ih improviziraju s varirajućim uspjehom. Ali da su imali pojma, možda se neke stvari ne bi usudili učiniti točno onako kako su ih izveli. To je ta koegzistencija dobrog i lošeg koju sam pokušala objasniti na početku teksta. Ovaj je film definitivno ima, baš kao i neka od najcjenjenijih djela svjetske umjetnosti. Ne treba je se sramiti, dapače.