Tkogod je gledao film 'Četiri godišnja doba' iz 1981., sigurno ga je zapamtio. Simpatična dramedija s nekim od najvećih glumačkih i komičarskih zvijezda tadašnjice (dvoje glavnih likova glumili su Alan Alda i Carol Burnett) govorila je o tri bračna para koja već godinama zajedno provode godišnje odmore, ali im (bračne) krize srednjih godina poremete uhodanu dinamiku.. Super film, kombinacija zezancije i emotivnog skiciranja bračnih i prijateljskih odnosa, a onda još i sve lijepo upakirano u četiri Vivaldijeva stavka. Ma, bombončić.

Gotovo 45 godina poslije, Tina Fey s još je dvije scenaristice i producentice - Lang Fisher i Tracey Wigfield - taj film odlučila pretvoriti u mini-seriju od osam epizoda za Netflix. Po svemu se vidi da su sve tri obožavateljice Aldinog filma jer su mu ostale vrlo vjerne. I dalje je to vesela i na trenutke dirljiva priča o tipičnim brakovima američke građanske, srednje klase bez egzistencijalnih problema ili bilo kakvog propitivanja vlastitog položaja u svijetu. I dalje je to simpatično, prepoznatljivo i če-če. No dok je Aldin film, kao četverodijelna minijatura, uspijevao potisnuti činjenicu da je ipak riječ o poprilično buržujskoj priči u kojoj likovi uglavnom pate od 'problema' iz rubrike meni-je-dosadno, ova je serija to vidljivo podvukla. I to ne namjerno ni u pokušaju da se baci kritičko oko na cijeli taj ennui privilegiranih 50-godišnjaka. To je podvlačenje slabe točke zapravo nuspojava lijene adaptacije. I ne previše bolno, ali ipak vidljivo pokazuje da ova adaptacija uopće nije bila potrebna, nego je nastala samo zato da se zadovolje nezasitni bindžerski apetiti suvremene publike i zaradi ponešto para.

Fey i njezine koscenaristice, naime, apdejtirale su sadržaj Aldine priče, ali ga nisu nadogradile. Apdejt se sastoji samo od površnih, kozmetičkih prilagodbi novom dobu i 21. stoljeću. Jedan od tri bračna para je gay. Likovi jedni drugima šalju glasovne poruke putem pametne tehnologije upravljane glasom. Nova, mlađa članica grupe ima frendove koji su ayurvedski vegani i ne piju alkohol. Na ljetovanje - i to protiv svoje volje - odlaze u portorikansko zero waste odmaralište gdje, umjesto u luksuznim sobama, borave u luksuznim jurtama. Svi redom nose užasno glupe, vunene beanie kape koje im kretenski stoje. I to je to.

Sve ostalo - vrijednosti, odnosi, ideje, razgovori, interesi. svakodnevica, preokupacije - sve je isto kao i u filmu iz 1981. Ista je čak i kazališna predstava na koledžu koji svi zajedno posjećuju tijekom jeseni - ubačeni su samo neki neodređeno bizarni 'suvremeni' kostimi, koji malo bacaju na rave party s početka dvijetisućitih pa time isto upućuju na ne sasvim točan dodir autorica sa suvremenim trenutkom. Nema neke dublje nadogradnje s filma na seriju ni naznake da se serija ipak događa u potpuno drugačijem vremenu, potpuno drugačijoj Americi, pa čak i potpuno drugačijoj srednjoj klasi, koliko god ta klasa i nekad i sada bila sklona statusu quo. Još bi i taj dojam potpune nepovezanosti s vanjskim svijetom i mogao proći jer je na neki način i poanta priče - tri bračna para koja su desetljećima stvarala svoj izolirani, nepromjenjivi mikrokozmos i sad teško podnose to što se promijenio i u njega su prodrli 'uljezi'. No nekako bi čovjek očekivao da će se scenaristički pristup barem malčice promijeniti. Ali nije.

Ima tu i još jedan problem. Serija je napisana kao dramedija, što po definiciji znači drama PLUS KOMEDIJA, a - nije smiješna. Sve iole smiješne fore su u foršpanu. Apsolutno sve, a serija ima osam epizoda. OK, nitko ne kaže da je tu sad sve moralo prštat od šlagvorta i dobrih fora. Ni izvorni film nije baš bio neko ha-ha valjanje od smijeha, duhovitost je uglavnom proizlazila iz blagog karikiranja prepoznatljivih svakodnevnih situacija i izvedbe komičarskih glumaca - i tako je i ovdje. No od najvećih zvijezda SNL-a kao što su Tina Fey i Will Forte (koji joj glumi muža), pa i od spisateljica i producentica koje su stvarale 'Brooklyn 9-9', '30 Rock' i 'Mindy Project' gledatelj bi očekivao bar pokoji ha-ha ili barem jedno do dva iznenađenja. Ali nema, brate. Pitomo glupiranje oko gay para u kojem je jedan macho muškarčina, a drugi emotivan i glasan talijanski lik iz vlastite opere (kako ga se u jednom trenutku opisuje) - i nije baš neki urnebes. Da sad ne idem u to kako je i cijeli stereotip pomalo reakcionaran.

I da - neću ni pokušati otvarati napola spoilersku spiku o tome da se Steveu Carellu već u drugoj seriji događa ista tragična sudbina glavnog lika koji je pomalo šupak, ali ga ipak svi vole. Šta, 'Morning Show' nije bio dovoljan? Morali su baš identičnu foru izvest?

No dobro. Ajmo ipak malo smirit' kritičarsku sjekiru. 'Četiri godišnja doba', usprkos svemu rečenom, nisu najgori način za ubijanje dosadnog vikenda. Nisu glupa serija, nisu čak ni dosadni, unatoč rastezanju i 'nesmiješnom' scenariju. Ako volite Tinu Fey, Willa Fortea i Stevea Carella, ako vam je zgodan Colman Domingo i ako volite gledati snimke s lijepih lokacija - bit će vam okej. Ali ako baš želite kvalitetnu buržujsku zabavu na temu bračnih i međuljudskih odnosa, radije pogledajte film Alana Alde iz 1981. Uzet će vam manje vremena, a realno - bolji je.