Deset godina prošlo je otkad je iznad tjesnaca Šibenskog kanala u obnovljenom ruhu zasjala ljetna pozornica Tvrđave sv. Mihovila, već smo to bezbroj puta ponovili – uz pulsku Arenu, najljepši i najbolje iskorišteni koncertni prostor u Hrvatskoj. Nakon dvije godine obnove, ova perjanica kulturne strategije grada koji je u Hrvatskoj ponajbolje spojio kulturu i turizam u ljeto 2014. dobila je sve ono zbog čega smo se godinama potucali po talijanskim i austrijskim amfiteatrima i dvorcima – sjajan razglas, 1077 udobnih sjedalica, kvalitetnu ponudu izvođača zbog koje vrijedi zapaliti u Šibenik najmanje jednom godišnje, ali i nešto o čemu zapadni parnjaci mogu samo sanjati – nevjerojatan pogled na šibenski arhipelag u pozadini pozornice.

A prije deset godina BadBadNotGood bili su vjerojatno najkul bend u univerzumu stiješnjenom između eklektičnih glazbenih koordinata hip hopa, jazza, latinoameričke glazbe, duba, funka, soula i psihodelije. Reputacija kanadske trojke (uživo petorke) kao in-house benda tada najpopularnijeg rap kolektiva Odd Future proširila se daleko izvan hip hopa, ali i jazza, dvije najčešće vrste glazbene ekspresije koja se s njima povezuje. Bend je od tada umočio prste u gotovo svaku zamislivu kolaboraciju, pokrivajući prostor od pratećeg benda Tylera the Creatora i Franka Oceana na Coachelli preko vokalnih dueta s likovima poput Samuela T. Herringa do jednog od rijetkih cover bendova na svijetu koji ima smisla, uspijevajući iscijediti novu supstancu iz pjesama Jamesa Blakea, Kanyea Westa i Feist, između ostalih.

Ove dvije zvijezde u glazbenom univerzumu morale su se kad-tad sudariti, a gdje ćeš prikladnije situacije od desetog rođendana ljetne pozornice na tvrđavi. I gdje ćeš prikladnije glazbene pratnje na tu obljetnicu od space jama BadBadNotGooda, pojačanog projekcijama vizualnog umjetnika Sylvaina Chausséea.

Vizuali se miksaju uživo uz glazbu na dva 16-milimetarska filmska projektora, dok bend svira bez ikakve rasvjete, samo pozadinski osvijetljen živopisnim pokretnim slikama. One su nekad jednostavne i minimalne, poput mreškavog mora koje prati meditativne solaže na saksofonu, nekad izrazito zahtjevne u koloritnim kontrastima, ali nikad ne smetaju i služe kao nadopuna glazbi, a ne sredstvo distrakcije.

Ipak, koliko god Chaussée vješto, poput nekog makrame umjetnika, pleo trake oko projektora i vlastitog vrata, borbu s vjetrom, koji mu je konstantno mrsio trake, na trenutke bi ipak izgubio i s projektora bi se zavrtjeli samo mrak i snijeg. U tim situacijama bend bi nagazio na gas, bubnjar Alexander Sowinsky bi podviknuo nešto u stilu: 'Even in the dark! Keep it real, keep it wonderful', a tempo rasplesane jazz teretane dobio bi novi zamah.

Gotovo cijela Tvrđava je, naime, jučer nesmetano plesala, a na trenutke skakala kao da smo na svemirskom jam sessionu koji na jednom mjestu pretapa Sun Ra, The Roots, Tortoise, Colina Stetsona i Sergia Mendesa. A kraj koncerta, kad bend baci zadnji ključ jazz brudeta na naglo, dok domaćini testiraju neočekivane, ali za sinoćnju atmosferu potpuno kompatibilne vatromete i konfete, bio je jedan od romantičnijih trenutaka koje pamtimo na koncertnim pozornicama u Hrvatskoj.

Sat i pol svirke, koja se uglavnom vrtjela oko materijala s albuma 'Talk Memory', 'IV' i 'III', kao i aktualnog, trećeg nastavka serijala EP-a 'Mid Spiral: Growth', pokazalo nam je da i BadBadNotGood imaju sposobnost kolažiranja fragmenata pjesama sličnu kao King Gizzard and the Lizard Wizard, posljednji bend koji nas je na ovoj tvrđavi baš jako oduševio. BadBadNotGood možda nisu toliko spaljeni kao spomenuti bosonogi Australci, ali kad se spustite dolje, među rasplesanu masu, kojoj analogne videoprojekcije ne smetaju da vide petoricu glazbenika kako beskrajno uživaju u igranju glazbom, vidite da je kemija itekako tu.

I da se ponajviše zapravo zabavlja domaća ekipa, publika ovog neizrecivo kul grada bogate povijesti, glazbene tradicije, ali i urbanog štiha. Ako zbog nečega koristimo te europske fondove i obnavljamo te tvrđave, onda to radimo da bi se na njima mogli zabavljati lokalci, ljudi koji ovakve sadržaje posjećuju dok turisti još nisu preplavili grad. A kad u kul gradovima sviraju kul bendovi, i mi ostali se osjećamo kao domaći.