Dubravka Šeparović Mušović zasigurno je najmarkantnija figura hrvatske operne scene, koja oduševljava publiku i kritičare interpretacijom Wagnerovih heroina, ali jednako je zanimljiva i kao ličnost: prije Muzičke akademije diplomirala je arhitekturu, a kao modno osviještena osoba smatra da njezin scenski izgleda mora pratiti djelo skladatelja te je svojedobno samu sebe nazvala Lady Gagom u operi. Debitirala je kao Carmen u Pragu 2000. godine, a u zagrebačkoj Operi istaknula se mezzosopranskim repertoarom, od Carmen u istoimenoj operi te Amneris u 'Aidi' do zahtjevne Kundry u 'Parsifalu'. Od 2005., kontinuirano gostuje u Saarbrückenu u Njemačkoj, a nastupala je i u Beču, Grazu, Ljublajni, Trieru i Pekingu gdje je pjevala Herodijas u prvoj kineskoj izvedbi Straussove Salome 2010. godine.

Kako ste se pripremali za recital Hommage a Milka Trnina s obzirom na to da vam je ona, kako ste izjavili, veliko nadahnuće?

Nastojala sam slijediti njezin repertoar, prvenstveno Wagnera, a naglasak je bio na ulozi Kundry iz 'Parsifala', jer je Milka Trnina bila prva Kundry u Wagnerovom Bayreuthu i njujorškom Metropolitanu. Na tom recitalu, koji nije priređen samo u čast Milke Trnine nego i u povodu 200. godišnjice rođenja Wagnera, htjela sam slijediti i hrvatsku narodnu tradiciju i uvrstila sam i skladbu 'Pjesme čeznuća' Jakova Gotovca, koja je zanemarena u izvedbama. Uvrstila sam i 'Pjesmu šumske golubice' Arnolda Schönberga, jer sam htjela imati nekog Wagnerovog nasljednika, a on mi se činio kao dobra poveznica s Wagnerom. Dakle, htjela sam da taj recital ne bude klasičan, nego zanimljiv i dinamičan te da ima i dramsku notu – da se tekst izrazi i kroz kretnju, scenografiju i modu.

Otpjevali ste sve važnije mezzosopranske uloge, od Dalile i Eboli do Amneris te Carmen, koja je zahvaljujući Vašoj interpretaciji postala poznata kao 'Carmen u čizmama s bičem', doprijevši zbog toga do najšire publike. Koliko Vas je takva interpretacija Carmen odredila, kao i hrvatsku operu?

Ta je Carmen samo pokazala da je opera također podložna trendovima i da se publika može dovući u kazalište tek onda kada se dogodi neka senzacija i spektakl. Budući da je skraćen originalni libreto, opera je trajala samo sat i pol, no zadržani su glavni hitovi iz opere - jasno je da se htjelo približiti ukusu široke publike. 'Carmen' se pokazala kao pun pogodak za publiku, osobito za mlađu, koji smatraju da su opere predugačke i da im je radnja prekomplicirana pa ih ne mogu koncentrirano pratiti. Ako smo s tom predstavom dobili novu publiku, koja će nakon 'Carmen' doći pogledati i druge opere, onda je to bilo potrebno.

Jednom ste izjavili da volite što kompleksnije uloge. Što to konkretno znači?

Volim izražajne ženske osobnosti i jake karaktere, jer takvi likovi pokazuju širok raspon emocija i bogata životna iskustva, no iza te gordosti i čvrstine skrivaju se obični ljudi sa svakodnevnim problemima i vrlo ranjivim emocijama. Takve me uloge provociraju zato što tada imam priliku pokazati i iskazati sve ono što nosim skriveno u sebi. Filozofski rečeno, to se može nazvati i radom na samoj sebi. A kad mogu pokazati na sceni, pred publikom, taj rad na sebi, to mi donosi veliko veselje i radost.

Paralelno s radom u zagrebačkom HNK-u, gradili ste i međunarodnu karijeru pjevajući u Grazu, Beču, Brnu... Na koji način birate uloge na međunarodnoj sceni?

Na međunarodnoj sceni nema puno biranja uloga: agent vas pošalje na audiciju na koju se prijavi stotine odličnih opernih pjevača i ishod ovisi o tome hoćete li svojom kreacijom uspjeti uvjeriti redatelja i dirigenta, koji uvijek imaju neke svoje zamisli o određenoj ulozi, da vas izaberu za tu rolu. Na međunarodnoj opernoj sceni važe vrlo strogi kriteriji: prvo, pjevač se najčešće bira prema fizičkoj osobnosti lika koji bi trebao tumačiti, a kako je konkurencija žestoka, dobivanje uloge najviše ovisi o tome uspijete li se u te tri minute koliko traje audicija nametnuti svojom upečatljivošću i samouvjerenošću kojom poručujete 'Uzmite mene!'

Što je najvažnije za dobru interpretaciju uloge?

Akademija vam daje potrebno obrazovanje, no previše obrazovanja potkopava samopouzdanje. Što više saznaješ, čini ti se da sve manje znaš, jer vidiš koliko stvari još moraš naučiti. A za izlazak na scenu potrebna je doza ludosti, koju imate onda kada ste istinski otvoreni i iskreni kao dijete, bez kočnica. Zato nastojim iz te prevelike ozbiljnosti, koju sam dobila studirajući arhitekturu, iskoračiti u iskreno djetinjstvo i na sceni biti opuštena, jer mi umjetnici možemo jedino u stanju oslobođenosti od svih problema, kada smo usuglašeni sa sobom i osjećamo mir u sebi, pokazati vrhunsku kreaciju. A to zahtijeva dug put.

Budući da često nastupate u inozemstvu, recite u kojem smjeru ide suvremena opera? Je li još aktualan trend modernizacije opere ili je sada na pomolu nešto novo?

Taj trend modernizacije na zalazu je, jer su se na međunarodnoj sceni dogodili najraznovrsniji i najneobičniji eksperimenti, tako da mislim da će se opera u skoroj budućnosti vratiti klasičnom izrazu. Naime, redatelji su godinama pokušavali okrenuti naglavačke libreta, no rezultati takvih nastojanja nisu se uvijek pokazali najuspješnijima. S druge strane publika se zasitila takvih iskoraka i postala željna klasične radnje, klasičnih kostima i scenografije. Mislim da ćemo se vratiti klasičnoj operi s izvornim libretom i autorovim predloškom, ali s modernim duhom.

Prije Muzičke akademije diplomirali ste arhitekturu pa razmišljate li o tome da jednog dana spojite ta dva studija, primjerice, u opernoj scenografiji?

To bi bilo zanimljivo i već sam nekoliko puta razmišljala o opernoj scenografiji kao nastavku svoje operne karijere, no mislim da je odluka o tome još daleko i da pred sobom imam još barem 15 godina pjevačke karijere. Kazališna scenografija još je neistraženo područje i tu će se događati mnoge promjene, osobito zato što su neki veliki svjetski arhitekti jako zaintrigirani scenografijom, ali i zbog razvoja suvremenih tehnologija.

Kakve uvjete Hrvatska pruža mladim opernim pjevačima? Naime, nekoliko izvrsnih mladih pjevača otišlo je u inozemstvo gdje grade karijere...

Situacija je teška i nije lako dobiti angažman, ali kad netko ima talent, mora ga pravilno usmjeravati i biti iznad te trenutačne krize. Poželjno je školovati se u inozemstvu i pokušati napraviti proboj na međunarodnoj sceni, ali to je iznimno zahtjevno i mnogi se vrate kući. Za svoj slučaj mogu reći da živim za scenu, ali i za svoju obitelj. Sretna sam što su moji operni počeci daleko iza mene i što više ne trebam o tome razmišljati. Zadovoljna sam stalnim poslom u zagrebačkom HNK-u jer je za umjetnika najvažnije da ima luku s korepetitorima s kojima se može razvijati. Mislim da je to u današnjim kriznim vremenima najveća blagodat, kao i to što mi u Hrvatskoj ne dobivamo u trinaestoj godini angažmana otkaz što je uobičajeno u Njemačkoj, kada se operni pjevači nađu u zrelim godinama na ulici, traumatizirani i nespremni za nov početak. To je bio jedan od razloga zašto sam ja usmjerila svoju energiju na zagrebački HNK.

Što Vas čeka u HNK-u u novoj sezoni 2013/2014?

Čeka me jako puno posla – uloga u 'Ivici i Marici' Wagnerovog suradnika Engelberta Humperdincka, u kojem ću pjevati Vješticu, a zatim slijedi obnova Verdijeve 'Aide' i Wagnerova 'Lohengrina' gdje pjevam Amneris, odnosno Ortrud. Drago mi je da i u ovim teškim uvjetima planiramo nove projekte, radimo dobre predstave i da publika traži kartu više.