'JOŠ UVIJEK ALICE'

Ako ste voljeli Julianne Moore kao Alice, veselit će vas to da je preveden i važan roman o dementnoj profesorici

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 25.09.2018 14:36
  • Objavljeno 25.09.2018 u 12:56
Andrea Zlatar Violić, Mirta Stantić, Vida Demarin i Nives Tomašević na predstavljanju knjige 'Još uvijek Alice'

Andrea Zlatar Violić, Mirta Stantić, Vida Demarin i Nives Tomašević na predstavljanju knjige 'Još uvijek Alice'

Izvor: tportal.hr / Autor: tportal

'Još uvijek Alice', bestseler američke neuroznanstvenice Lise Genove o potonuću iznimne harvardske profesorice u demenciju, prema kojem je snimljen i film za koji je Julianne Moore osvojila Oscara, predstavljen je 24. rujna u Zagrebu. O njemu su u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića govorile urednica Nives Tomašević, jedna od prevoditeljica i mlada neuroznanstvenica Mirta Stantić, zatim istaknuta domaća neurologinja Vida Demarin i Andrea Zlatar Violić, koja se na roman osvrnula književnokritički

'U ovome trenutku u svijetu od demencije boluje 50 milijuna ljudi, od čega dvije trećine otpadaju na Alzheimerovu demenciju. Taj broj bi se, prema nekim predviđanjima, do 2050. trebao utrostručiti na 150 milijuna oboljelih', rekla je neurologinja Vida Demarin na predstavljanju knjige koju ocjenjuje kao sjajan prikaz Alzheimera, toga kako utječe na oboljelu osobu, ali i na sve ostale u njenoj okolini.

Alzheimerova bolest, objasnila je, spada u kategoriju neurodegenerativnih i manifestira se kao dekompozicija ili dezintegracija ličnosti.

'Čovjek više nije čovjek. Ne zna tko je niti što sa sobom učiniti. To je katastrofa ne samo za njega, nego i za sve druge oko njega', rekla je Demarin.

U knjizi 'Još uvijek Alice' slučaj je pogotovo specifičan jer se radi o ženi koja dijagnozu dobiva tek s navršenih 50.

Alice Howland cijenjena je profesorica kognitivne psihologije na Sveučilištu Harvard, a posebna joj je specijalizacija lingvistika. Najprije joj se dogodi da usred predavanja zaboravi riječ, a potom se izgubi u vlastitom susjedstvu. Nakon toga odlazi doktorici koja joj dijagnosticira ranu Alzheimerovu bolest, naslijeđenu po svoj prilici od oca.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: Naklada Ljevak

'Rana Alzheimerova bolest javlja se u pedesetima kod onih koji za nju imaju genetsku predispoziciju. Međutim samo se kod 50 posto onih s genetskim predispozicijama ona zaista manifestira, a kod svih oboljelih od Alzheimera prisutna je u svega pet posto. Dakle vrlo je malo tih ranih početaka, ali su za osobu užasno teški jer je ona još u naponu snage, radi i postupno razaranje ličnosti tada je zbilja strahovito iskustvo', rekla je Demarin.

Knjiga 'Još uvijek Alice' opisuje upravo to - strahovito propadanje nekad iznimno sposobne i poštovane profesorice koja s lakoćom drži brojna pozvana predavanja na svjetskim sveučilištima u osobu koja ogroman napor ulaže samo u to kako da organizira svoju svakodnevnicu i da pronađe razlog za još jedan dan.

Autorica, inače doktorica neuroznanosti na Sveučilištu Harvard, ulazi duboko u Alicein um, ocrtavajući odnose u kojima se sve rastače - i prostor i vrijeme i jezik, koji je protagonistici romana i profesionalno bio osobito važan. Pitanje je onda što joj u svemu tome (pre)ostaje.

Prema riječima Andree Zlatar Violić, odgovor je - ljubav.

'Ključna scena u knjizi je ona u kojoj Alice ne prepoznaje vlastitu kćer. Gleda je kao glumicu koja izgovara svoj monolog, prepoznaje njenu ulogu, ali ne i to da joj je majka. Kasnije ju kćer pita je li shvatila o čemu se radi u monologu, a ona odgovara: 'Da, radi se o ljubavi.' Tu vidimo da je unatoč svemu sačuvala svoj identitet, da je još uvijek Alice u trenu kad i dalje razumije ljubav kao temeljnu ljudsku relaciju. Mislim da ljubav i jest ono zadnje što ostaje u premošćivanju kontakata u ovakvom postupnom tipu izolacije. Ljubav, vrlo često i tjelesni dodir, ono su jedino što na kraju preostaje kao komunikacijski okvir koji je zapravo beskonačan. Ostaje nam taj emotivni dio', pojasnila je Zlatar Violić, dodajući da je najveća snaga knjige to što tijek bolesti pretvara u romanesknu fabulu, omogućujući na taj način širok pristup Alzheimeru i mentalnim bolestima, na kojima je i dalje velika društvena stigma.

Andrea Zlatar Violić, Mirta Stantić, Vida Demarin i Nives Tomašević

Andrea Zlatar Violić, Mirta Stantić, Vida Demarin i Nives Tomašević

Izvor: tportal.hr / Autor: N.N.

'Najveći uspjeh romana je što tijek bolesti pretvara u romanesknu fabulu i vi se od scene do scene suočavate sa strahovitim iskustvima, prije svega kad Alice sama spoznaje što joj se zbiva. No knjiga nudi i pogled drugih na Alice, koji je izoliraju, segregiraju i doista ide u okvir nadzora i kazne, što svjesno, što nesvjesno. Na njenom primjeru vidimo kako je to kad te okolina isključuje jer se ne zna nositi s tvojom bolesti. Alice najprije isključuje zajednica znanstvenika i ona u jednom trenu shvaća da je postala ona koju će kolege izbjegavati, čak je se i bojati. U obitelji se suprug prvi zatvara, a djeca, dvije kćeri i sin, svatko se na svoj način nosi s informacijom da su i oni vjerojatno nositelji gena za bolest', rekla je Zlatar Violić, osvrnuvši se i na strukturu pripovijedanja.

'Pitanje je jesmo li kao ljudi strukturirani kao bića čiji je život jedna priča ili smo pak epizodični. Je li naš život uvijek jedna dijakronija ili skačemo od slike do slike. Ova knjiga govori da smo i jedno i drugo. U velikom se dijelu života borimo da od sebe napravimo priču, da imamo kontinuitet jer taj kontinuitet znači i naš identitet, naše iskustvo sebstva. 'Još uvijek Alice' tako iz naracije gdje na početku imamo uređenu životnu priču profesorice prelazi u dio koji je epizodičan, iz mjeseca u mjesec, od scene do scene, a svaka je po svom sadržaju zastrašujuća. Ipak, važna je jer upozorava na taj diskontinuitet u osobi, na nemogućnost zadržavanja vlastitog identiteta', pojasnila je Zlatar Violić.

Dotaknula se i naslovnice knjige na kojoj se nalazi leptir.

'Leptir' je inače naziv dokumenta koji je u ranoj fazi bolesti Alice sastavila za samu sebe za budućnost u kojoj više neće biti sposobna misliti, ne računajući da će doći do faze kada više neće moći razumjeti ni sam taj dokument', rekla je Zlatar Violić.

Vida Demarin istaknula je da unatoč porastu broja oboljelih, povezanim i s produžetkom očekivane životne dobi, svjetlo na kraju tunela itekako postoji.

'Svaka treća demencija može se spriječiti, dakle 30 posto bolesti ne mora se dogoditi ako se pravovremeno naprave određene intervencije u životnom stilu', poručila je Demarin, navodeći prošlogodišnje istraživanje znanstvenog časopisa Lancet pod nazivom 'Lancet Commission on Dementia Prevention, Intervention and Care'.

U ranoj dobi u prvome je redu važna dostatna edukacija, u srednjoj je najveći naglasak na liječenju povišenog krvnog tlaka, a još neki čimbenici rizika su debljina i gubitak sluha. U kasnijoj dobi ključni su dijabetes, pušenje i depresija, upozorila je Demarin.

Jedna od prevoditeljica knjige Mirta Stantić, koja je sa 17 godina napisala roman 'Slobodan pad: Kako smo odrastali', studirala je kognitivnu neuroznanost na Sveučilištu Harvard. Tamo se upoznala s radom Lise Genove, čiji je cijeli opus, kako je rekla, 'serija vrlo dirljivih obiteljskih romana koji se bave svaki svojim neurološkim ili neurodegenerativnim poremećajima'.

'Ovaj me se možda najviše dojmio jer je smješten na samo sveučilište na kojem sam studirala. Kako u njemu pratimo Alicein kognitivni pad i dramatično opadanje njene kognitivne sposobnosti, bilo mi je važno da u prijevodu ulovim taj gubitak finoće jezika', rekla je Stantić koja je knjigu prevela uz pomoć majke Anite Peti-Stantić, profesorice na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Trenutno prevodi još jednu knjigu Lise Genove, 'Every Note Played', objavljene 2018.

'Još uvijek Alice', svoj debitantski roman, Genova je objavila 2007. kao samizdat, a 2009. prava je otkupio njujorški nakladnik Simon&Schuster. Nakon toga tiskana je u 2,6 milijuna primjeraka, prevedena na 37 jezika, a više od 59 tjedana zadržala se na popisu bestselera New York Timesa. Priču su 2014. ekranizirali Richard Glatzer i Wash Westmoreland, a film je kod nas nespretno preveden kao 'Zauvijek Alice'. Za ulogu Alice Howland godinu kasnije Julianne Moore dobila je Oscara.

Osim 'Još uvijek Alice' i spomenute 'Every Note Played', Lisa Genova objavila je još romane 'Left Neglected' (2011.), 'Love Anthony' (2012.) i 'Inside the O'Briens' (2015.).

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!