KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Vizije Hrvatske za dvadeset godina

  • Autor: Darko Polšek
  • Zadnja izmjena 23.04.2013 09:24
  • Objavljeno 23.04.2013 u 09:24
UMIROVLJENIK PENZIONER SJENA

UMIROVLJENIK PENZIONER SJENA

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Na jednome nedavnom skupu raspravljalo se o tome kakvu bismo Hrvatsku željeli vidjeti za dvadeset godina, i kakav bismo 'plan' mogli smisliti da se ostvari naša vizija. Rekao sam da bi naša vizija mogla biti da za dvadeset godina postanemo najsvjetlija točka iznjedrena ispod 'crvene (komunističke itd.) kabanice'. Tu smo do rata uz Sloveniju i bili, pa nam taj cilj ne bi smio biti nedostižan. Ali od devedesetih godina prestigle su nas gotovo sve zemlje srednje Europe, Istočna Njemačka, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, baltičke zemlje (koje su se i stvarno iznjedrile ispod ruskog šinjela), a u izvjesnoj mjeri i Rumunjska i Bugarska. Ukratko, sada smo gotovo na začelju. Treba li nas čuditi naš današnji pesimizam?

Što bi bilo potrebno da se ostvari taj razmjerno skroman cilj, naime da prestignemo one koji su pred 20 godina bili iza nas, te da se vratimo na početni položaj s rang liste 1989.? Integriranu Istočnu Njemačku teško ćemo prestići, ali ostale? Zašto ne?

Niz uvjeta kojima bi se takva jednostavna ‘vizija’ mogla ostvariti - pokazat će se - danas nam je toliko stran da bismo u ostvarenju takve vizije teško mogli uspjeti. Ali sama ta činjenica, naime taj pogled u ogledalo, dobra je pouka o tome koliko smo ‘zabrazdili’, naime koliko dugo već plutamo na pučini bez cilja i koliko dugo stvaramo navike koje nas vuku prema dnu.



Demografija (i kakva-takva reprodukcija penzija)

Prvo, bitno je dramatično popraviti strašnu demografsku sliku pred kojom svi zatvaramo oči. Pred slikom demografskog umiranja zatvaramo oči jer se većini Hrvata ne sviđa alternativa (slabom) prirodnom prirastu stanovništva: imigracija. U toj alternativnoj slici prirodnoga prirasta (odnosno ‘pretvaranju žena u majke’ koje će rađati djecu za ‘dobrobit Hrvatske’), u slici imigracije, ne sviđaju nam se svi oni socio-kulturni problemi koji nastaju s naglim imigracijskim valovima: porast kriminala, smanjena socijalna kohezija itd. I zato se ni dosad nismo brinuli za demografski prirast. Ili točnije: bilo je iluzorno očekivati da ćemo državnim poticajima seks pretvoriti u državni interes. (Učinili smo dakako upravo suprotno!) Ukratko, kako je teško očekivati da ćemo odjednom promijeniti seksualne navike (a osobno mislim da ne bismo niti trebali), radi obične reprodukcije, ili ako Vam je draži ekonomski rječnik - za plaćanje naših budućih penzija, potrebno je otvoriti slavine imigraciji mladih i sposobnih osoba.


Pojačanje hrvatskog sex-appeala

Otvoriti imigracijske slavine uz 350.000 nezaposlenih? Takav prijedlog može dati samo luđak poput, yours truly, potpisanog autora. Otkuda radna mjesta za postojeće nezaposlene sugrađane, a kamoli za radna mjesta ‘nekih-tamo’ imigranata?

E-eh! Ovdje nam naše ogledalce kaže: Dragi Hrvati, vaša je briga opravdana: zato što posao očekujete od države. Zato što očekujete od države da štiti radna mjesta, odnosno da spriječi ulazak mladih imigranata koji bi mogli popraviti demografsku sliku i popuniti sve praznije penzione fondove. Ali nastavite li s takvim očekivanjima, nećete imati ni radna mjesta, ni penzije, puki prirodni opstanak ostat će vam sumnjiv, a i ta vaša državica: bez djece - postajat će sve beznačajnija.

Ako se dakle ikada odlučimo za privlačenje stranaca (ne samo njihovog kapitala), a s Europskom unijom nismo pregovarali o zaštiti imigracijskih kvota jer nas to nikada nije zanimalo, što bismo trebali učiniti da stranci doista i dođu?

S ljudima je kao i s kapitalom: oni dolaze tamo gdje im je najpogodnije. Čini se čudno, ali je istinito: ono što je dobro za kapital, dobro je i za imigrante.

Ča je Londra naspram…

Hrvatska nema Pariz ili London, socijalni kapital akumuliran u takvim metropolama, niti će ga u dogledno vrijeme imati. Hrvatska isto tako ne raspolaže novcem kojim bi, poput Skandinavije nekoć, gradila stanove ugroženim imigrantima trećega svijeta. Razmjerno dobra klima i lijepo more? Da, to je u redu, ali ta se ekološka privlačnost neće automatski pretvoriti u onu socijalnu, kao što se nije ni dosad. Uz sve rasprodane jadranske nekretnine, ostali smo ksenofobični kakvi smo i bili, pa se nakon ljeta naši priobalni gradovi pretvaraju u slike iz knjižice Pale sam na svijetu. (Ogledalce nam ponovno javlja: ako računate na privlačnost mora i klime, morate računati na to da ćete ih morati dijeliti!)

Usporedo s otvaranjem imigracijske slavine, potrebno je otvoriti i sve ‘kapitalne’ slavine. Mnogi misle da će nas na to tjerati zakonodavstvo Europske unije. To (zasada) nije točno. ‘Europa’ ne određuje porezne stope, a uglavnom ni oblikovanje proračunskih i socijalnih izdataka. Te nam metode još neko vrijeme dakle ostaju na raspolaganju. Ali kako smanjivati poreze u uvjetima dužničkog ropstva, pitaju nas iz etera?


Inteligentna trasa prema dužničkome ropstvu

Prvo, to dužničko ropstvo stvorili smo upornim i kreativnim zatvaranjem slavina, smišljanjem nesavladivih prepreka jednostavnom poslovanju, inspiriranim kreiranjem renti i nameta, skupljanjem ispisa, dopuštenja i dopusnica, uvjerenja, knjigovodstvenih pečata, sudskih prijevoda, bilježničkih potvrda, katastarskih izvoda, donošenjem biblioteke zakona kojima smo marljivima bez sigurne plaće otežavali preživljavanje kako bismo nekim drugima zaštitili siguran ček svakoga mjeseca. Uporno i marljivo zatrpavali smo kanale protočnosti roba, ideja, usluga, kapitala i ljudi, i to smo još češće i učinkovitije činili strancima. Nije nam Europa nametnula prohibicijske regulative: to smo činili sami, i u tome smo uživali. Pravili smo se važni svojom inteligencijom. Zato je u tome naša inteligencija i prednjačila.

Naše sadašnje dužničko ropstvo nije posljedica naših mana, već naših ‘vrlina’! Htjeli smo, i čini se nastavljamo financirati sve promašene projekte. I nekako se stalno nadamo da promašene investicije, čak i cijeli sektori, koje nastavljamo financirati novim zaduženjima, pod velikim i nepobjedivim stijegom socijalne solidarnosti (‘bolje grob nego rob’), neće pokopati neke druge – ili točnije – sve nas zajedno.

Otvoriti sve ‘kapitalne’ slavine znači razmontirati sve prepreke koje smo godinama postavljali kako bismo spriječili laku komunikaciju i trgovinu i kako bismo spriječili strance da u Hrvatskoj vide dinamični, pa onda – zašto ne? i svoj izvor života. Kanale treba otkopati. Prohibicijske zakone obesnažiti. Privilegije i rentijerski mentalitet ukinuti. Tada ni sadašnje nepodnošljive, a za strance koji mogu birati – upravo ružne razine poreznih i parafiskalnih opterećenja više neće biti potrebne.


Loše navike teško umiru

Ali sve to značilo bi promijeniti naše brojne loše navike. Naviku da zaduživanjem pokrivamo načine života koji su neodrživi. Naviku da korist za drugoga smatramo štetom za sebe. Naviku da prirodna bogatstva, zemlju, vodu, smatramo ‘našim’, a to znači – ničijim. Naviku da državu smatramo kravom muzarom, a njezine činovnike ‘našim pajdašima’ koji postoje zato da nam priskoče u pomoć (‘jer zato smo ih i birali’). Naviku mišljenja da naša kućica-slobodica ne treba nikakvih popravaka, ulaganja i rada, već da je dovoljno jednostavno – uživati.

Godine 1900. Sjedinjene države imale su 70 milijuna stanovnika. Sto godina kasnije imale su 200 milijuna ljudi više. Hrvatska će se, ako se nešto ne promijeni, ubrzo vratiti na stanje iz 1920-ih. Ta današnja velesila ljude je privlačila upravo zato što nije postavljala brane, prepreke, kontrole i barijere. Ljudi su se selili onamo jer su se osjećali oslobođeni upravo takvih sitnih, malih nepredvidljivih nepodopština svojih redistributivnih susjeda, lokalnih velmoža, a katkada i malo jačih prirodnih izraslina istoga – odnosno ideoloških opačina. I tako su obični seljaci, nezaposleni, proleteri i lumpenproleteri iz svih krajeva svijeta mogli postati izvor kreativnosti i dinamičnosti. Izvor uspjeha, a potom i svjetske dominacije.

…ili vizija Krležinih kurvi

Hrvatska je dakako daleko od tog modela. Ali ako čak ni ne pokuša taj recept, ne samo da neće ostvariti svoju posve običnu ‘viziju’ - da se približi ili prestigne svoje donedavno siromašnije susjede (a i tada smo bili ‘bolji’ jer smo bar katkada uzimali preporučene pilule), već će nastaviti održavati i podržavati svoju trajniju i realističniju ‘viziju’ - onu Krležinih kurvi: ‘Eh, da mi je otići odavde’. I postupno nestajati i napokon – nestati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!