KOMENTAR ROBERTA PERIŠIĆA

Tko su zombiji u hrvatskom hororu?

  • Autor: Robert Perišić
  • Zadnja izmjena 01.09.2013 12:35
  • Objavljeno 01.09.2013 u 12:35
zombiji

zombiji

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: thinkstock

Neke su stvari čudne na prvi pogled, a na drugi više i nisu toliko čudne. Tako se na kioscima u kontekstu ljetne ponude pojavio jedan neobičan, za analizu zanimljiv roman - pod naslovom 'zombie.hr' Denisa Tarle (pseudonim?) (http://www.goodreads.com/book/show/18212053-zombie-hr) – koji se naslanja na svjetski zombi trend, ali na hrvatski način
Riječ je, dakako, o potrošnoj literaturi, jednom od nekoliko naslova u književno irelevantnoj, da ne kažemo trash ponudi jednog novinskog nakladnika, no priča s romanom 'zombie.hr' ipak je ponešto veća od toga: u njoj se kriju nepredviđeni viškovi signifikantnosti jer je ovaj horor sa zombijima smješten nigdje drugo nego u jednu hrvatsku tvornicu, a zombiji u ovom hororu su – radnici.
Riječ je o radnicima koji ne dobivaju plaću, pa kreću u štrajk, koji se zaoštrava u štrajk glađu, da bi se radnici u jednom, ne odveć jasnom, ali 'ideološki' zanimljivom procesu, počeli pretvarati u mračna bića, s one strane realnog, pa i ljudskog. O tome jedan ženski lik ovako svjedoči: 'Postali su agresivni i čudni. Prvo neki pa više njih. Kao – zastala je tražeći koje će riječi upotrijebiti – kao da mrze sve oko sebe.'
Tako to ide u hrvatskom hororu - radnici postaju 'agresivni i čudni', ne možeš ih prepoznati. Od molećivih i deprimiranih jedinki, radnici koji su se zabarakadirali u nekoj slavonskoj tvornici stječu stanovitu kolektivnu svijest i postaju mračna opasnost, kao da je 'nešto' ušlo u njih. Umjesto klasne pobune – koja je tabu – stvar se, naravno, pretvara hrvatski horor koji je prihvatljiviji oblik naracije, premda pomalo gadljiv.
Roman je napučen i signifikantnim likovima. Osim radničkog zombi kolektiva (radnici jedva da su individualizirani), tu je i jedan zbunjeni službenik iz ministarstva gospodarstva, Martin, koji je poslan u tvornicu da riješi štrajk. Ovo je njegov pogled na stvari – riječ je doslovno o pogledu: 'Perući ruke, gledao je kroz prozor na jednu od hala. Ispred nje je prolazila prilika u plavom radničkom kombinezonu. Gegala se pomalo pijano. .. Prilika je zamicala prema rubu hale i trenutak prije nego je zašla za ugao, okrenula se pogledala prema prozoru na kojem je stajao Martin (...). Martin se nehotice odmakao od prozora. Oči koje su ga gledale bile su žuto zelene. Zvjerske.'
To je, dakle, ta razmjena pogleda između ministarstva gospodarstva i likova u plavim kombinezonima, no roman - uvodeći nekoliko 'državnih' aktera u priču - signifikantno izostavlja bilo kakve aktere iz privatnog sektora, valjda stoga jer bi ovakva razmjena pogleda između radnika i privatnog gazde previše podsjećala na klasni sukob, što bi bilo stvarno neugodno. Ovako, stvar se odvija na relaciji radnici-država – a država je poslala, ne Brada Pitta kao u aktualnom zombi hitu 'Svjetski rat Z', nego jednog žrtvovanog službenika, kojem pak ne pomaže vitka krasotica, nego jedna krupna tajnica...
Stvar se pomalo doima kao parodija: autor je zapadni treš zamijenio domaćim i svašta tu prošvercao, te je ovaj roman - upravo takav kakav jest – kao parodični treš (smeće) prilično reprezentativna priča našeg vremena.
Lociranje radnika kao zombija tu je najviše simptomatično, riječ je o socijalnoj ironiji koja, htjeli ili ne, pogađa bit današnje socijalno-ideološke paradigme, gdje se o radnicima govori prvenstveno kao o 'trošku', što je korak do priče o parazitima – ona je, tehnički gledano, rezervirana za radnike u javnom sektoru čije se otpuštanja najavljuju kao trijumf političke volje (Bandić). U današnjem ideološkom pogledu na svijet rada, koji se medijski i politički prilagođen pogledima poslodavaca – čemu se prilagođavaju i izmjene u Zakonu o radu – za radnika zapravo više nema ideološkog mjesta. On je ideološki višak.
Smještanje radnika u svijet zombija u hrvatskom horor romanu zapravo je govor istine kroz simptom. U neoliberalnom sustavu radnik (a bome i 'zaposlenik') jest ideološko Drugo, netko čiji 'nerazumni interesi' prijete zdravoj ekonomiji. Radnički zahtjevi tu nisu na liniji života, nego ih se treba spriječiti u interesu 'živoga' – što bi oni (radnici), samo da im se popusti, pretvorili u ekonomsko mrtvilo. Nije li to blizu zombijevske metafore? Jest. Tako stvari izgledaju u neoliberalnoj ideološkoj optici – s kojom se nimalo ne slažem (jer ima i drukčijih 'izlaza iz krize'), ali koja, mora se priznati, vlada hrvatskim političkim i medijskim prostorom. Vladajući je prešutno usvajaju, a glavna oporbena stranka angažira izraubane neoliberalne veterane kao savjetnike poput Čileanca Pinera. Sve to obećava samo – još istoga. Što manje 'tereta' (radnika), to bolje. Jer, u određenom smislu, ovom sistemu svi su 'teret' – osim par menadžera.
Koliko je radnika (zaposlenika) viška? Koliko ih još parazitira na 'zdravom' tijelu ekonomije? Koliko je još onih koji nas 'vuku u ekonomsko mrtvilo'? Koliko bi ih trebalo otpustiti? Koliko im još 'privilegija' treba ukinuti da bi ovaj bajni sistem 'profunkcionirao'? Ne treba se, zapravo, oko toga puno brinuti. Sistem funkcionira. On sasvim jasno funkcionira, što se vidi i po hrvatskom hororu. Tu su radnici zombiji – i to nije slučajna 'metafora'.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!