Evo, nakon što je neočekivano podbacio u prvoj debati s izazivačem Mittom Romneyjem, predsjednik Obama krenuo je u protuofenzivu koristeći Romneyjevu najavu prekida financiranja američke radio-televizijske mreže PBS. Obama, kao predstavnik ljevice, nakon debate zauzeo je odlučan stav obrane javnog prostora u američkim medijima. No ta je strategija bila slaba – birača se nije dojmila optužba da Romney želi uništiti Veliku Pticu (Big Bird), zaštitni znak Ulice Sezam (Sesame Street), sjajne emisije za djecu PBS-a uz koju su odrastale generacije.

U eri štednje koja bi nas, valjda, trebala izvući iz krize, široku javnost u SAD-u i Evropi baš i ne zanima javni sektor (doduše, kod uragana, poplave i epidemije svi žele bogate i moćne javne službe), pa se lako složiti s ocjenama da je Obama zapravo pomogao Romneyju uzevši u zaštitu Veliku Pticu. Predsjednikov se pristup temi državne raspodjele novca biračima, naime, učinio neozbiljnim, jer tko još brine za odgoj djece u vrijeme krize? Usputno, imaju li animirane lutke svoje mjesto u političkoj raspravi ili je to podcjenjivanje birača?

Osim toga, ne usuđujući se spomenuti da je vojska golemi proždirač proračuna – kojeg se američki demokrati boje kao naš SDP Crkve – vođa američke ljevice odlučio je govoriti o javnim medijima na koje se u SAD-u zapravo troši relativno malen novac, neusporedivo su manje gledani i slušani od javnih medija u Evropi, pa zapravo i ne čudi mlaka reakcija birača na poziv za zaštitu Velike Ptice.

Idealist na tvrdom tlu politike

Što se dogodilo s neustrašivim Obamom, divnim idealistom iz kampanje prije četiri godine, zvijezdom kojoj su Norvežani priželjkivali pobjedu da bi mu odmah dali Nobelovu nagradu za mir? Ma ništa posebno – samo se iz orbite ideala prizemljio na tvrdo tlo politike, pa se, prestrašen, pojavljuje pred medijima i biračima isključivo u strogo kontroliranim okolnostima ne bi li izbjegao neugodna pitanja, baš kao što je to činio naš predsjednik Tuđman. A nije Obami ni lako, i on zna da siromašni često glasaju za bogataše kakav je Romney, čak i kada su oni prilično bahati (Berlusconi!), nadajući se da će jednom i sami biti bogati, dok nikoga zapravo ne zanima tko radi u vrtićima i školama, kako žive medicinske sestre ili penzioneri te što jedu studenti iz malih mjesta u velikom gradu. Ni hrvatska ni američka ljevica ne govore o javnom sektoru i socijalnim temama, duboko su u političkom centru, pa tek tu i tamo promucaju neku radikalnu frazu da preostali ljevičari ne bi pobjegli od politike ili otišli u zagrljaj malih stranaka i nezavisnih kandidata koji zavodljivo lažu da nisu pravi političari.

Dakle, u SAD-u ili u nas, sudbina javnog sektora slična je i pod lijevima i pod desnima, no to ne znači da uvodna teza o razlici Amerike i Evrope ne drži vodu. Razlike itekako postoje (o tome možda nekom drugom prilikom), ali, koliko god bili različiti od Amerike, u nekim smo joj bitnim stvarima, izgleda, i previše slični. A ako smo joj slični, nije li i kod nas moglo biti nekog Obame koji bi isprva obećavao kraj globalnog zatopljenja da bi uskoro spao u sasvim realne okvire? O, pa imali smo barem dva takva lidera u novijoj povijesti...

Jedan, relativno dosljedni ljevičar, obećao je potpuno promijeniti Hrvatsku; premda je u nečemu i uspio, izgubio je iduće izbore, u naslijeđe nam zato ostavivši Milana Bandića, Zorana Milanovića i Josipa Leku, a moglo bi se tvrditi da nam je baš on dao i predsjednika Josipovića. Drugi hrvatski Obama potucao se pak od desnice do ljevice te, kao što Obama nije zatvorio zatvor Guantanamo i raščistio Wall Street, tako ni on nije ni pokušao raščistiti hrvatski kriminal, svejedno odradivši dva puna predsjednička mandata. Taj je hrvatski Obama, doduše, spriječio petljanje vojske u politiku (i svaka mu čast na tome), ali nam je u zavjet ostavio razne direktore i poduzetnike, pokojeg savjetnika sadašnjem predsjedniku te, šteta bi bilo zaboraviti, Tomislava Karamarka