KOMENTAR KATARINE OTT

Tina H. u raljama strukturnih reformi

  • Autor: Katarina Ott
  • Zadnja izmjena 06.03.2013 11:49
  • Objavljeno 05.03.2013 u 07:00
glavobolja zabrinutost koncentracija umor

glavobolja zabrinutost koncentracija umor

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: Thinkstock

Marljivoj i pametnoj knjižničarki na jednom od fakulteta Zagrebačkog sveučilišta čini se da što više čita, gleda i sluša - sve manje razumije: te oštri rezovi, te opuštenost; te štednja, te trošenje; te država, te MMF...

Kažu kako Hrvatska s ovom razinom gospodarstva ne može više financirati toliku javnu potrošnju i da su nužne strukturne reforme. Ponavljaju to i stručnjaci i neki od političara, a ovih dana još jednom je to ponovila i delegacija Međunarodnog monetarnog fonda. No, trebaju li nam uopće te reforme kad neki političari izjavljuju da s reformama ne treba ići prebrzo, da nije trenutak za reforme, da ti stranci ne razumiju našu situaciju? Čak je i premijer izjavio da je gotovo sa štednjom i oštrim rezovima i da se ljudi moraju opustiti. I što su to uopće strukturne reforme? Bi li te reforme i kako mogle i njoj samoj pomoći?

"Pravednici" u minusu

Tina ne nalazi neke suvisle odgovore, pa zdvojno razmišlja o sebi. Ima malu plaću, a nakon najavljenog smanjenja, plaća će biti još i manja. Mlada je i nalazi se na radnom mjestu koje predviđa nižu stručnu spremu nego što je njena, a mogućnosti priznavanja postdiplomskog studija koji je iz svoga džepa platila, napredovanja ili premještanja na drugo radno mjesto - nema. Treba li se pridružiti štrajku kojeg sindikati najavljuju? Udružiti se s onima koji zahtijevaju svoja prava, neovisno o zalaganju i radu, koji ne žele da im se dira u svete koeficijente i minuli rad? Prava deziluzioniranih neradnika ili kolega koji se za vrijeme radnog vremena ionako bave nečim drugim, a ne svojim poslom? Ili čak ni ne dolaze na posao nego su na beskrajnim, neobjašnjivim bolovanjima? Ili jednostavno ne dolaze, a nitko ni ne primjećuje da ih nema? Ne bi li bilo krajnje licemjerno boriti se za status quo privilegiranih u javnom sektoru, dok su radnici i radnice propalih tvrtki i brojne njene prijateljice i prijatelji sa završenim fakultetima nezaposleni ili rade za sitne pare na crno?

Tina razmišlja o svemu tome i nastavlja pratiti proturječna zbivanja i naputke. Hrvatski su mediji puni tekstova o gnjevnim ‘pravednicima’ koji zahtijevaju da država nešto poduzme jer su im rate kredita u ‘švicarcima’ previsoke, no Tina sa svojom plaćom ne bi mogla nikakav kredit ni podići. To je, dakle, ne zanima. Tu je i puno tekstova o ograničavanju minusa na tekućim računima, no ona nikada ni ne ulazi u minus, jer se ne bi usudila trošiti više od onoga što zaradi. Zadnjih se dana svašta piše i o ministrima koji putuju Hrvatskom, nagovarajući ljude da ulažu novce, no Tina novaca ni nema. Ne bi li bilo bolje da ti ministri objašnjavaju ljudima što su to strukturne reforme, hoće li ih i kako provesti, te što bi se njima moglo postići? To Tinu zanima, pa krene tragati dalje. Slučajno naiđe na ‘The Economist’ koji inače ne prati, jer misli da ga kao neekonomistica neće razumjeti, no počne čitati prilog o uspjehu skandinavskih država u provođenju reformi i iznenadi se kako joj je odjednom postalo jasno.


Život na Sjeveru i država blagostanja

A ta lijepa priča ide ovako: Tijekom čitavog prošlog stoljeća skandinavske su zemlje bile poznate kao države blagostanja bilježeći pritom visoke stope gospodarskog rasta. No tijekom 1990-ih, upale su u dužničku krizu, jer ni uz najviše poreze na svijetu, bez velikog zaduživanja više nisu mogle održavati takvu razinu javne potrošnje. U Švedskoj je, primjerice, 1990-ih javna potrošnja dostizala gotovo 70% BDP-a, a stopa poreza na dohodak iznosila je i do 100%. Stoga su poduzete značajne strukturne reforme - privatizirane su brojne javne usluge, znatno su snižene porezne stope, reformiran je mirovinski sustav i smanjena javna potrošnja - i proračunski deficit je sad zanemariv, tek 0,3% BDP-a. Građani su zadovoljni, jer dok god javni sektor dobro funkcionira, ne zanima ih tko im pruža javne usluge. U Danskoj i Norveškoj privatne tvrtke vode javne bolnice, a u Švedskoj i Danskoj su uvedeni vaučeri za učenike, pa roditelji mogu birati između privatnih i javnih škola. Država redovito mjeri uspješnost škola, bolnica i svih drugih pružatelja javnih usluga, a ocjenjuju ih i pacijenti, roditelji i svi drugi korisnici. Skandinavske države ne interveniraju čak ni u kompanijama koje su njihov brend, pa je tako ‘Saab’ bankrotirao, a ‘Volvo’ su kupili Kinezi. Briga za građane ipak nije zanemarena. U Danskoj je, primjerice, vrlo lako otpustiti radnika, no država mu nudi naknadu za nezaposlene, besplatno dodatno obrazovanje i prekvalifikaciju.

Te zemlje i dalje imaju znatno veći javni sektor od prosjeka najrazvijenijih država, no ‘država’ je tamo popularna ne zato što je velika, nego zato što funkcionira. Njihovim građanima nije mrsko plaćati poreze zato što zauzvrat dobivaju dobro školstvo, zdravstvo i ostale javne usluge. Reforme su provedene čak i kad se zbog njih moralo suprotstaviti sindikatima i poslovnim lobijima. Te su zemlje pokazale da je moguće uvesti tržišne mehanizme u državu blagostanja i učiniti je uspješnijom, kako se pretjeranom sadašnjom potrošnjom ne bi oštetile buduće generacije. Skandinavija se diči poštenjem i transparentnošću svojih vlada koje su izložene neograničenoj kontroli građana. Skandinavci su osim toga vrlo pragmatični i odlučni. Kad su otkrili da stari sustav više ne daje adekvatne rezultate, napustili su ga bez puno buke i uveli nove ideje bez obzira smatraju li se te ideje više lijevima ili desnima. Pritom su bili vrlo odlučni u provođenju reformi.


Što južnije, to tužnije

Tini se sve to jako dopalo – dobro vođene bolnice, slobodan odabir škola i stalno mjerenje njihove uspješnosti. Ukoliko bi se takve reforme prenijele u Hrvatsku onda bi se valjda počela mjeriti i uspješnost fakulteta, pa bi valjda netko primijetio da ona marljivo radi i da je kvalificirana i za bolje radno mjesto. U tom bi slučaju valjda morali otpustiti sve one neradnike, pa bi valjda bilo i dovoljno sredstava da se povisi plaća onima koji dobro rade i bez kojih taj naš kakav-takav javni sektor ne bi uopće funkcionirao. No, zabrinuo ju je kraj priče o poteškoćama pri prenošenju skandinavskih iskustava u druge zemlje, pogotovo južnoeuropske, pa je odmah počela razmišljati o Hrvatskoj.

Možemo li se mi dičiti poštenjem i transparentnošću naših vlada? Može li se od naših vlada, ali i od građana očekivati pragmatičnost i odlučnost? Poštuju li naše vlade neovisnost pojedinca i potiču li socijalnu mobilnost kao što to čine skandinavske? Hrvatska nije poput Skandinavije koja je još od 18. stoljeća liberalna, meritokratska i nekorumpirana. Dapače, kao da se slobode smanjuju, znanje i zasluge cijene sve manje, a korupcija sve više cvjeta. Treba li se stoga čuditi što je, za razliku od Skandinavije, u Hrvatskoj vrlo nisko povjerenje javnosti u institucije, građani nerado plaćaju poreze i nerado se pridržavaju zakona, a odluke vlada se uglavnom ne prihvaćaju?

I tako je Tina sad još zdvojnija. Shvatila je konačno što su to reforme, kako bi se trebale odvijati i što bi se njima moglo postići, no dotukla ju je opaska da reforme teško mogu uspjeti u državama u kojima političari manje brinu o pružanju kvalitetnih i ekonomski realističnih javnih usluga nego o ostvarivanju vlastitih interesa.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!