Sukobi na istanbulskom trgu nisu samo borba za vlast ili sraz svjetovnog i religioznog. Riječ je o borbi za grad, čiji je javni prostor neoliberalni kapitalizam pretvorio u bojno polje kako na Zapadu, tako i na Istoku
Slika koju će prosječan konzument hrvatskih medija sastaviti o protestima u Istanbulu izgleda otprilike ovako: modernizirani, obrazovani i sekularni turski svijet, utjelovljen u liku mladog aktivista ili gologlave intelektualke (doduše, od prošlog četvrtka za mnoge je taj aktivist postao glumac iz popularne sapunice), suprotstavlja se islamskom tradicionalizmu koji muškarcima želi zabraniti alkohol, a ženama pobačaj. Dakako, došle su do nas i vijesti o Gezi parku i urbanim ekoaktivistima, ali prebrzo je sve zasjenila patronizirajuća argumentacija zapadnih medija, za koje su drveće i park samo fitilj koji je upalio baklju širokog nezadovoljstva vladajućom klikom i njihovim puzajućim, ali željeznim, islamizmom.
Da stvari budu potaman, i sam je Erdoğan prosvjede objasnio teorijom zavjere. Prema njemu, iza prosvjeda možebitno stoje Washington, opozicijski vođe te maloljetni delikventi koji prijete sigurnosti građana. Nije propustio ni osvrnuti se na komentare europskih susjeda, za koje je Taksim novi Tahrir, te ih okarakterizirao licemjernim i pozvao se na svog 'anatolijskog tigra' - šestu europsku ekonomsku silu - koju ujedinjena Europa predugo drži u čekaonici.
Tako je napravljen klasičan transfer pažnje kojim je pogled građana sa središnjeg problema usmjeren na druge teme. Turskom se građaninu, uslijed kvalitetno odrađene medijske blokade, pokušava servirati kako se isključivo radi o kulturnom sukobu i borbi za vlast, a Europljanin se još jedanput indoktrinira imperijalnim klišejom o Bliskom istoku jer je, navodno, u srži sukob sekularne i islamističke Turske.
Sve je to donekle točno, ali ipak nije ni središnja ni jedina tema. A ona je, naoko, toliko mala i krhka da se i onima koji je uspijevaju izgovoriti i onima koji je uspijevaju čuti ponekad može učiniti odveć sićušna i smiješna. Stablo, park, travnjak, klupa i javna pješačka površina - nema tu velikih riječi.
Radi se o tome da je Istanbul posljednje desetljeće izložen nezapamćenoj urbanoj transformaciji. Cijene nekretnina divljaju, a na meti nekretninske groznice našla su se čitava susjedstva s tradicionalnim stanovanjem, malim obiteljskim biznisom i starim zanatima koja se pretvaraju u luksuzne stanove za višu srednju klasu, skupe restorane i barove. I sam se Erdoğan, neiživljeni istambulski gradonačelnik (1997. godine, nakon tri godine mandata, smijenio ga je vojno-politički vrh i osudio na 10 mjeseci zatvora), prihvatio redizajna grada, pa je pod njegovim političkim patronatom samo lani u grad uloženo blizu pet milijardi američkih dolara.
Ovaj socioekonomski face-lifting praćen je intenzivnim ulaganjem u kulturnu industriju, još jedan od omiljenih promidžbenih izdataka korporativnog sektora koji filantropijom pokušava prikriti socijalne i ekološke defekte turskog ekonomskog čuda. Ironično je da upravo kulturni preporod dijelova Istanbula implicira sociokulturne konflikte. Jer najčešće se ne radi o kulturi koja međudjeluje sa sociourbanim kontekstom, nego o kulturnoj industriji koja djeluje po principu monokulturnog šoka.
Iako se ne radi o umjetničkom festivalu, planirana intervencija u Gezi parku jedan je takav monokulturni šok. Trgovački centar, to jest pseudojavni umjesto javnog prostora, a za duševni mir, odmah preko puta blagajne - džamija. Odmah na um pada ona naša splitska, odmila zvana Gospe od Kauflanda.
Zato je pogrešno da se građanska pobuna na Taksimu uglavnom stereotipizira bliskoistočnim sindromom nerazvijenih demokracija koje pate pod pritiskom islamističke ortodoksije. Tako mi Zapadnjaci i Europljani (tobože izliječeni od ortodoksija i atavizama vlastite nacije i religije) ponovno postajemo žrtve kratkovidnosti. Ne vidimo, naime, da dilema drvoreda, parka i pješačkog javnog prostora nasuprot merkantilne logike trgovačkog centra (bez obzira na to je li zapakirana u kulturni i arhitektonski klišej islamskog tradicionalizma ili prozapadnog supermodernizma) ne može biti ništa drugo nego borba pješaka protiv teške policijske artiljerije i građevinske mašinerije iza kojih stoji liberalni model urbanog razvoja.
Moglo bi se spekulirati bore li se Istanbulci protiv puzajućeg islamizma ili protiv galopirajućeg kapitalizma, ali je ispravno uočiti zajednički nazivnik svim građanskim pobunama gdje god se javno dobro većine brka s dobiti odabrane manjine. Postoji neka univerzalnost u ovoj borbi za grad po mjeri čovjeka - sve one daleke građanske inicijative i pobune koje se protiv nekretninskih projekata događaju u Chicagu, akcije za spas komunalnih povrtnjaka u New Yorku, borbe za prostor i zajedničku infrastrukturu u Caracasu i Sao Paolu, za komad Bulonjske šume u Parizu i malu kvartovsku tržnicu u predgrađu Londona, inicijativa za spas travnjaka u novozagrebačkom naselju ili rastuće građanske akcije koje se odupiru neljudskoj urbanizaciji u Kini.
Bez obzira na odgovor 'za' ili 'protiv' neoliberalnog grada (uz poznavanje lokalnog sociokulturnog konteksta, ovaj odgovor ne može biti jednoznačan), jedno je sigurno: neoliberalni poredak taloži najveća protuslovlja i sukobe u gradovima, a do 2050. upravo će u gradovima živjeti tri četvrtine svjetske populacije. Zato je istanbulska mahala jedini pravi test turskog blagostanja.
