PIŠE: ANTO MIKIĆ

Tajna Uskrsa

  • Autor: Anto Mikić
  • Zadnja izmjena 07.04.2012 07:24
  • Objavljeno 07.04.2012 u 07:00
Uskršnja ponuda u Zagrebu

Uskršnja ponuda u Zagrebu

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukić/PIXSELL

Što je te bojažljive ljude, Isusove učenike, koji će se nakon uhićenja svojega vođe u strahu za vlastiti život razbježati po Jeruzalemu i okolici, samo par dana kasnije pretvorilo u neustrašive svjedoke? Koja je to ideja i uvjerenje moglo biti tako snažno da će za nju biti spremni radije umrijeti nasilnom smrću na nekom križu ili pod udarcima toljaga negoli se odreći svoga uvjerenja – eto, to je tajna blagdana Uskrsa, koji kršćani ovih dana slave
Tonči Plazibat/CROPIX

Tonči Plazibat/CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: Tonči Plazibat/CROPIX

To da je Uskrs najvažniji kršćanski blagdan, većini je zasigurno poznato. Pa i to da su uz njega, kao i uz većinu drugih vjerskih blagdana, vezani neki običaji, različiti od naroda do naroda i od zemlje do zemlje, ni to nije bogzna kakva vijest. Jedni ga slave iz uvjerenja, drugi iz običaja, dok ga treći uopće ne slave (jer slave nešto treće ili ne slave ništa!) – sve to skupa jedva da je i vrijedno ikakvoga osvrta.

Ono što bi, za širu javnost, uopće moglo biti vrijedno neke pozornosti jest to da blagdan poput Uskrsa uopće još postoji, odnosno da je ikad i postojao. Jer, zagledamo li se malo pažljivije u uvjete u kojima je nastao taj fenomen zvan kršćanstvo - koje iz vjere u uskrsnuće Isusa Nazarećanina crpi razloge svojega postojanja – teško ćemo shvatiti kako se sve to skupa uopće moglo dogoditi.

Jedan čovjek bez nekog osobitog pedigrea, sin nekog nepoznatog tesara, u jednoj je zabačenoj provinciji tada moćnoga Rimskoga Carstva, naučavajući neke ideje, okupio skupinu sljedbenika. Vladajuća religijska i politička zajednica toga prostora u njegovu je djelovanju vidjela opasnost za svoj utjecaj pa ga je, uz pomoć okupacijske rimske vlasti, jednostavno dala pogubiti. Tim je činom, objektivno gledajući, ta povijesna epizoda zapravo trebala i završiti, kao što su završile i mnoge druge, po mnogočemu slične. Isus nije ispunio očekivanja onih koji su ga slijedili: nije protjerao okupatore niti obnovio židovsko kraljevstvo, nije ustanovio ni neko 'Božje kraljevstvo', kako je bio obećao, pri čemu su se neki njegovi učenici već vidjeli kao suvladari koji mu sjede 's lijeva i desna', nešto poput današnjih ministara ili članova upravnih i nadzornih odbora državnih institucija i poduzeća. Da stvar bude još gora, Isus ne samo da nije pobijedio, nego se uopće nije niti borio – predao se bez ispaljenog metka!

A i to društvo koje ga je slijedilo, jedva da je vrijedno ikakve pozornosti. Par neukih ribara, poput braće Andrije i Šimuna Petra (koji će nakon Isusovog uhićenja nijekati da ga uopće pozna), nekadašnji carinik Matej, revolucionar (zelot) Šimun koji je tražio bilo kakvog vođu koji će ga povesti u rat protiv Rimljana, bivši sljedbenici Ivana Kristitelja Filip i Jakov Mlađi, 'nevjerni' Toma, Juda koji će ga izdati ... Ukratko, šarolika skupina kojoj ozbiljan čovjek ne bi povjerio iole zahtjevniji pothvat, a kamoli budućnost jednoga projekta poput kasnijega kršćanstva. Nije ni čudo što od svih tih 12 najbližih Isusovih sljedbenika, u trenutku njegove smrti uz njega ostaje samo jedan jedini, Ivan, te par žena, među kojima je bila i Isusova majka Marija.

Što je onda te bojažljive ljude, koji će se nakon uhićenja svojega vođe u strahu za vlastiti život razbježati po Jeruzalemu i okolici, samo par dana kasnije pretvorilo u neustrašive svjedoke? Koja je to ideja i uvjerenje moglo biti tako snažno da će za nju ama baš svi oni - osim spomenutog Ivana koji će život okončati kao prognanik na otoku Patmosu – radije umrijeti nasilnom smrću na nekom križu ili pod udarcima toljaga negoli se odreći toga uvjerenja – eto, to je tajna blagdana koji kršćani ovih dana slave. Spoznaja da je njihov Učitelj pobijedio smrt, da je uskrsnuo te im se u više navrata pokazao, uvjerenje da to i njima i svim ljudima otvara vrata vječnoga života, stvarnost je koja i danas, nepunih dvije tisuće godina kasnije, i dalje neprekinuto živi. Unatoč svim osporavanjima i bez obzira na tolika zastranjenja u življenju te ideje od Isusova vremena do danas, ona je tolikim ljudima ipak mijenjala živote i poglede na svijet. Ona je tolike žene i muškarce nadahnjivala na grandiozne osobne i društvene pothvate. Još je brojnijima pomogla, i dan danas pomaže, da bez prevelike pompe pošteno žive i mirno, bez straha i tjeskobe, umiru.

Već par godina se u Hrvatskoj, malo pomalo, po medijima i društvenim mrežama širi običaj da se kršćanima njihovi najveći blagdani čestitaju sintagmom - 'sretni blagdani'. Drugi pak, kako bi i dodatno istaknuli svoj osjećaj za tzv. političku korektnost uz čestitanje nekog velikog blagdana, poput Božića ili Uskrsa, za svaki slučaju, zlu ne trebalo, 'nalijepe' i dodatak: 'onima koji ga slave'. Jer, naravno, ima i onih koji te blagdane ne slave! Pa da se slučajno ne uvrijede. No, ne pristajući na tu vrstu političke korektnosti, ja ću i ovom prilikom svima – i onima koji ga uistinu slave, i onima koji ga slave tek po nekom ustaljenom običaju, ali i onima koji ga uopće ne slave niti žele slaviti – zaželjeti sretan Uskrs. Zašto, uostalom, nekomu ne poželjeti sreću!? Tim više što Isus – a to je poruka koje ni mnogi kršćani često nisu do kraja svjesni – nije ni došao ni umro, pa onda ni uskrsnuo, samo za kršćane, nego za sve ljude. Njegova se ljubav ne iscrpljuje samo u krugu onih koji se smatraju njegovim učenicima, nego je, kao trajni poziv, otvorena ama baš svima.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi