KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

'Sretnici' i klimavci

Nakon operacije, a prije vađenja konaca, prima antibiotike i mora strogo mirovati

Nakon operacije, a prije vađenja konaca, prima antibiotike i mora strogo mirovati

Izvor: Cropix / Autor: Admir Buljubašić

U društvenoj klimi u kojoj čovjeka ništa ne potiče na odgovornost, najviše stradaju oni najnemoćniji pred nasiljem. Kako sad, tražiti, primjerice, obavezu psiho-testa za vlasnike pasa, kada vam za držanje jednog drugog nemoćnog živog bića - djeteta - ne treba baš nikakvo uvjerenje o mentalnom zdravlju?

Žolly, mješanki staroj tri mjeseca, prebijene su obje prednje noge. Njezin pogled na fotografiji objavljenoj u Jutarnjem listu podsjetio me na Kiki, malu bijelu mješanku koju je nekada davno moja kći pronašla u kontejneru iza škole. Imala je povrijeđenu kičmu, ali je kod nas poživjela još dobrih četrnaest godina i usto podigla na noge jednog usvojenog mačka. Na Kiki, i na crnu labradoricu Lizu, koju je prije tri godine, kao šestomjesečno štene, udario tramvaj u Draškovićevoj i koju je moja kći odvela na Veterinarski fakultet na liječenje. Nakon što je dala oglas i vidjela kakvi su se ljudi javili da je uzmu, radije ju je zadržala za sebe. Liza je, naime, trebala poslužiti djeci kao živa igračka. A kad bi im dosadila, možda bi ponovno završila na ulici… Ima ih još tih fotografija, na jednoj je Akon, koji ima 12 godina i iscipelaren je gotovo nasmrt. Na drugoj Alma koja ima tri mjeseca i oporavlja se od udarca automobila.

Admir Buljubašić

Admir Buljubašić

Izvor: Cropix / Autor: Admir Buljubašić

Spomenute fotografije objavljene su nedavno u novinama uz apel skloništa za pse Noina arka, koji je izgubio prostor za azil. Pse treba usvojiti ili ih čeka eutanazija. Hoće li se u Zagrebu naći 150 dobrih ljudi koji će na sebe preuzeti odgovornost za ova zlostavljana, napuštena, zanemarena bića? Nadajmo se da hoće. Jer, iako to zvuči paradoksalno, ovi psi na fotografijama su zapravo sretnici. Imaju veću šansu da se netko za njih zainteresira, da ljude dirne njihova sudbina. No što je sa ostalih 150 iz Noine arke koji nisu u novinama, a koje ipak treba smjestiti?

Napuštenih pasa ima svugdje. Tako je, recimo, nedavni slučaj napuštenog šteneta engleskog buldoga dospio u sve švedske novine. Odmila su ga nazvali Gurkan, što znači Krastavčić. Pronađen je negdje u predgrađu Stockholma, promrzao – a bilo je tih dana i 15 Celzijevih stupnjeva ispod ništice - i bolestan, gotovo na samrti. Valjda su vlasnici otišli negdje na skijanje (kod nas kućne ljubimce najčešće izbacuju ljeti, u sezoni godišnjih odmora). Nakon što se oporavio, veterinari su rekli da ga u klinici mogu zadržati još samo tjedan dana. Uslijedilo je odbrojavanje. Hoće li ga netko usvojiti? Hoće li Krastavčić preživjeti? Pokazalo se da je briga čitatelja bila izlišna jer se samo u nekoliko dana javilo se više od 500 ljudi koji su željeli usvojiti štene, od toga dvije stotine pismeno. To se zove sreća! Švedi su odahnuli, Krastavčić je našao novi dom, ali toliki drugi, koji su manje fotogenični i čija životna priča nije završila u medijima, još uvijek čekaju. Jer u Stockholmu se godišnje nađe na ulici 300 do 350 pasa. Prošle godine napušteno ih je još više, rekordnih pet stotina. No to nije ništa u usporedbi s desecima, čak navodno stotinama (!) tisuća pasa lutalica u Bukureštu. I oni su, naime, žrtve komunizma: kad je sredinom osamdesetih Nicolae Ceausescu rušio stari centar grada, na tisuće pasa ostalo je na ulici.

Fotografije polomljenih, nesretnih, napuštenih životinja, koje u čitateljima izazvaju zgražanje i sućut, podsjećaju nas tako rječito na to tko smo mi sami. One su dokaz ne samo ljudske okrutnosti, nego i neodgovornosti.

Bolesnih ljudi, mučitelja slabijih od sebe, pa bili to psi, djeca ili žene, ima svugdje. Pa ipak, društva se razlikuju po tome kako se odnose prema takvim ljudima. I prema žrtvama. U ovom slučaju žrtve su psi. Odgovornost prema živim bićima ne dolazi automatski, ona se uči u obitelji, u školi, na ulici. No u društvenoj klimi u kojoj čovjeka ništa ne potiče da bude odgovoran, oni najnemoćniji najviše stradaju. Malo je reći da uzimanjem psa čovjek na sebe preuzima odgovornost za živo, o njemu potpuno ovisno biće, biće koje nije stvar i koje ima svoje osjećaje i svoje potrebe. U društvu poput našeg, u kojem je pas još jučer služio za čuvanje seoske kuće i za lov, dakle kao radna životinja, još uvijek nema razvijene kulture držanja životinja koje služe za društvo. Ne samo da u gradovima nema dovoljno skloništa za napuštene životinje, da se ne primjenjuje zakon o kažnjavanju zlostavljanja , nego im nije omogućen ni normalan život u gradu: nema prostora gdje se psi mogu igrati odvojeno od djece, nema običaja da vlasnici čiste iza pasa, ne smiju se voziti u tramvaju ili u autobusu, da o ulasku u institucije ili dućane ne govorimo. Jer, ako smo već odabrali da nam psi budu najbolji prijatelji, onda bismo se trebali potruditi i da imaju dostojan život.

Neki će se čitatelji možda prisjetiti psa-igračke, popularne negdje tamo sedamdesetih. Takav bi se psić, obično kupljen u Trstu, stavio iza zadnjeg sjedala u autu i tamo bi u vožnji klimao glavom. Teško da postoji ružnija i besmislenija igračka. Čemu su ti psi uopće služili, osim da nas podsjete na idealnog psa, onog koji šuti, sluša i ništa ne treba?! Umjetnog psa, dakle. Dok čitam o napuštenim životinjama, o zatvaranju skloništa i apelima za spas Žolly, Alme, Akona i ostalih, čini mi se da ljudi ništa bolje ni ne zaslužuju od plišanih ukrasa s ugrađenim mehanizmom za klimanje. Sve više od toga zahtjevno je i naporno, kao, uostalom, i svaki odnos među živim bićima. Kad bi se mene pitalo, ljudi koji žele držati pse morali bi polagati psiho-test. Ali kako to zahtijevati, kad vam za držanje jednog drugog nemoćnog živog bića - djeteta - ne treba baš nikakvo uvjerenje o psihičkom zdravlju?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi