KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Slučaj Draža, ili ponovna rehabilitacija nacionalizma

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 26.03.2012 13:09
  • Objavljeno 26.03.2012 u 13:09
Veliki antifašist

Veliki antifašist

Izvor: tportal.hr / Autor: Mario Jurjević

Moralna strava rehabilitacije Draže Mihailovića ne iscrpljuje se samo u tome što će predstavljati povijesnu i pravnu krivotvorinu, nego u tome što će rehabilitirati nacionalizam i kao univerzalni zločin i kao histeriju posebnosti koja traje kroz vječnu potrebu za oslobađanjem od vlastite krivnje. Utoliko su u pravu oni koji tvrde da je rehabilitacija Draže Mihailovića specifičan oblik nacionalističke agresije. Bilo bi mudro ne zaboraviti da onaj tko se od nacionalističkog nasrtaja brani nacionalizmom prestaje biti žrtvom i postaje suučesnikom

Postupak rehabilitacije Draže Mihailovića užasan je nacionalistički i revizionistički skandal. Demokratska i antifašistička javnost u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji reagirala je sa zgražanjem, možda i sa stanovitom dozom nevjerice. Mihailović je s razlogom postao uvriježen simbol nacionalizma i zločina. Njegovom rehabilitacijom zadire se u civilizacijski kanon. Činjenice o zapovjedniku četničke vojske odavno su općepoznate, ne kriju nikakav misterij niti sadrže potencijal za dramatski kopernikanski obrat nakon koga bi četništvo moglo biti tumačeno drugačije nego kao ekstremno šovinistički, kolaborantski i fašistički pokret. Ratovi devedesetih godina raspršili su svaku eventualnu, hipotetsku sumnju u takvu njegovu narav – ako je itko priseban takvu sumnju ikada gajio – i pokazali da presuda beogradskog vojnog suda u jednom dubljem moralnom i povijesnom smislu nije bila ni 'neprihvatljiva' ni 'nepravedna'.

Sâm sudski postupak koji je 1946. vođen protiv Draže Mihailovića svakako nije bio besprijekoran sa stanovišta današnjih kaznenopravnih standarda, kao što to nisu bili ni slični kazneni postupci koji su u poslijeratnoj Jugoslaviji i Europi vođeni protiv nacističkih ratnih zločinaca, kvislinga i kolaboranata, ali su i u takvom postupku utvrđene činjenice bile neupitne i dostatne za utvrđivanje krivnje i izricanje kazne. Iako je taj postupak vodio režim poslovično nesklon vladavini prava, postupak nije bio montiran, jer za tim jednostavno nije ni bilo potrebe.

Iza rehabilitacije krije se jedan karakterističan i znakovit motiv. Naime, propaganda, publicistika i historiografija socijalističke Jugoslavije polazila je od teze da su ustaški i četnički pokret dvije podjednako zločinačke, simetrične pojave. Što god mislili o toj propagandi, publicistici i historiografiji, i što god netko mislio o socijalističkoj Jugoslaviji uopće, teško je dovesti u pitanje utemeljenost te teze. Pritom je nebitno što je ustaški pokret bio instrument nacističke okupacije, dok je četnički pokret bio formalno podređen Vladi Kraljevine Jugoslavije u Londonu koja je nominalno vodila rat na strani Saveznika. Usput rečeno, ta vlada se beznadno i kompromitirala upravo zato što je u njoj Draža Mihailović bio ministar vojni pa je i zato pod pritiskom Saveznika, a u okviru aranžmana Tito-Šubašić, uklonjena s povijesne scene.

Kontroverzna emisija iz serijala 'Jugoslavija u ratu 1941-1945' Radiotelevizije Srbije

I ustaški i četnički pokret težili su stvaranju zasebnih i/ili uvećanih jednonacionalnih država i oba su pokreta etničku monolitnost namjeravala postići masovnim ubojstvima i protjerivanjima pripadnika nepoželjnih etničkih ili vjerskih skupina. Pod svaku cijenu, pa ako treba i suradnjom sa silama Osovine, dakle prkošenjem čovječanstvu zarad, koliko žalobnih, toliko monstruoznih, provincijalnih snoviđenja. Oba pokreta bila su radikalno nacionalistička, nedemokratska, konzervativna, patrijarhalna i klerikalna i oba su u provedbi svojih zamisli imala identičan, zastrašujuće patološki modus operandi. Neovisno o razlikama o kojima se akademski može raspravljati i kojima se minuciozna historiografija treba baviti, na ontološkoj i etičkoj razini nikakve razlike između ustaša i četnika nije bilo niti je moglo biti.

Suština nacionalizma kao takvog

Postupak rehabilitacije Draže Mihailovića pokušava osporiti tu simetriju užasa i inaugurirati tezu da u četništvu postoji differentia specifica koja ga čini 'opravdanim', 'obrambenim' i 'antifašističkim' i koja bi ga na koncu htjela učiniti drugačijim od ustaštva. To je središnji motiv koji se krije iza rehabilitacije četništva. Iza njega se, štoviše, krije sama suština nacionalizma kao takvog.

Svaki nacionalizam smrtno je uplašen od izjednačavanja s drugim nacionalizmom i nema nacionalizma koji o sebi ne govori kao o pravednom i oslobodilačkom, kao što nema nacionalizma koji ne uzgaja mitove o slavnoj prošlosti, superiornosti i mučeništvu: nacionalisti i fašisti uvijek su drugi, a mi smo ('samo') domoljubi ili patrioti. Nacionalizam je jedina doista univerzalna ideologija i to ne samo po svojim netalentiranim književnicima i spretnim ubojicama, ili po kiču domoljublja i stravi svojih mučilišta, nego upravo po toj, histeričnoj potrebi da ne bude izjednačen s nekim drugim nacionalizmom. Nacionalizam je paranoja posebnosti koja odolijeva očitoj i jednostavnoj istini da su ustaštvo i četništvo, kao i – primjerice – rumunjska Željezna garda, mađarski Strjelasti križevi ili slovački klerofašisti, samo varijante jednog te istog fenomena, jedne te iste zločinačke metode i zločinačkog cilja i jednog te istog svjetonazora za koga je pojedinac ništa, a fiktivni kolektiv sve.

Svi se nacionalizmi podjednako užasavaju tečevina moderne civilizacije, liberalne demokracije i slobodnog tržišta i svi imaju podjednako glupe i naivne, ognjištarske vizije države i društva. Svi teže ekonomskoj i kulturnoj autarkiji, apsolutnoj suverenosti i/ili teritorijalnom uvećanju i svi su netrpeljivi prema susjednim nacijama i sanjaju kako će svoje tlo 'očistiti' od tuđe krvi, kako nazivaju druge etničke, vjerske (u najnovije doba i seksualne) skupine, odnosno manjine. Nacionalizam čovjeku oduzima pravo da bude Ja i u smrti. On ne ubija Pojedinca nego pripadnika i ne ubija samo zato da bi ubio nego i zato da bi uvrijedio, da bi individualne osobine sveo na etničku fikciju.

Ipak, nacionalizmi kao da ništa drugo i ne rade nego neprestano, uporno i agresivno dokazuju kako su drugačiji i opravdani, ali time – osim što i tako zatvaraju začarane krugove svojih uzajamnosti i međuovisnosti – ne uspijevaju dokazati ništa osim nečiste savjesti. Svi su isti, upravo i po tome što dokazuju da nisu isti.

Znakovito je da tumačenje četništva i ustaštva kao simetričnih zločinačkih pokreta koji svoje postojanje i opstanak duguju i jamče jedan drugome, srpski nacionalisti nazivaju 'kroatokomunističkom' prijevarom. To je očita inačica izraza 'srbokomunizam' koji s podjednakom upornošću i podjednakom shizofrenijom koriste hrvatski nacionalisti. Oni u tvrdnji da između nacionalizama nema suštinskih razlika također vide 'srbokomunističku' prijevaru. I tako se te dvije samoobmane unedogled proždiru i u tom proždiranju jedna drugu hrane jer imaju, kako bi rekao Viktor Ivančić, izgovor mržnje. To je uz zastave, pjesme, sportske utakmice i tvorbu futura posljednje utočište jedne zablude kojem se pridružila i ova sramotna rehabilitacija.

Njena moralna strava ne iscrpljuje se samo u tome što će predstavljati povijesnu i pravnu krivotvorinu, nego u tome što će rehabilitirati nacionalizam i kao univerzalni zločin i kao histeriju posebnosti koja traje kroz vječnu potrebu za oslobađanjem od vlastite krivnje. Utoliko su u pravu oni koji tvrde da je rehabilitacija Draže Mihailovića specifičan oblik nacionalističke agresije. Bilo bi mudro ne zaboraviti da onaj tko se od nacionalističkog nasrtaja brani nacionalizmom prestaje biti žrtvom i postaje suučesnikom.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi