Ne znam ima li na pokojem pacifičkom otoku još poneki zaboravljeni japanski vojnik koji, ne znajući da je Drugi svjetski rat poodavno završio, još uvijek drži neku kotu i čeka zapovjedi cara Hirohita – ne znajući, naravno, niti da je isti već desetljećima mrtav – no do prije nekoliko godina znao sam tu i tamo nalijetati na vijesti o takvim pronađenim ostarjelim vojnicima. U Hrvatskoj se takvo što, dakako, ne bi moglo dogoditi jer, kako se čini, u Hrvatskoj ratovi nikad ni ne prestaju. Između 'ustaša' i 'partizana', 'klerikalaca' i 'sekularista', 'mračnjaka' i 'naprednjaka', 'naših' i 'vaših' trajan mir naprosto nije moguć: tek povremena taktička primirja za lizanje rana i pregrupiranje snaga, pa onda opet natrag u bitku!

Stoga sam se nemalo iznenadio kad sam s naslovnica novina i portala ovih dana bombastično obaviješten da je započeo novi rat, neka 'nova oluja' i 'ustanak s Kaptola' u kojem će 'mantijaši, klerikalci i lizači oltara' udariti na 'sekulariste i progresiste'. Ajde, rat i kako tako, ali kako pobogu novi?! Pa, na sve sam te termine i sudionike nailazio čitajući, iz profesionalnih razloga, novine iz 1946!

Povod ovom 'novom' ratu, dakako, seksualni je odgoj u hrvatskim školama. Jedni se protiv njega bune, drugi ga podupiru pa napadaju one koji se bune a ovi, opet, uzvraćaju napad – i tako u krug. Začudo, premda u svim ratovima otkad je svijeta i vijeka svi pretrpe neke gubitke, a onoga tko je izgubio manje povijest na kraju proglasi pobjednikom, čini se kako su u ovome novome ratu svi glavni protagonisti zasad na dobitku.

U boj, u boj, za svjetonazor svoj

Evo, recimo, Vlada. Dok mnoge druge Vlade po Europi - zbog krize, nezaposlenosti i socijalnih napetosti - svakodnevno muku muče s gnjevnim prosvjednicima, neumoljivom oporbom i nabrijanim medijima, našoj je Vladi ovaj rat oko zdravstvenoga odgoja došao 'k'o kec na desetku'. Premda ni nakon više od godine mandata nije preokrenula niti jedan značajniji negativni trend nasljeđen od svojih prethodnika, pa i dalje 'pada sve što nije smjelo pasti', njeni interventni policajci ovih dana ne čuvaju zagrebački Gornji grad, nego homoseksualne aktiviste pred zagrebačkom katedralom. Za razliku od mnogih svojih kolega u Europi kojima ogorčeni prosvjednici ne daju mira zbog loših rezultata njihove gospodarske i socijalne politike, članovi naše Vlade ne samo što su pošteđeni prosvjeda nego – što je apsolutni kuriozitet u ovim nesretnim vremenima krize – ovih dana doživljavaju čak i skupove potpore dijelu svoje politike! I to, da apsurd bude veći – u ime razuma! Ni najbritkija komentatorska pera ovih se dana, otkad je počeo taj famozni rat, ne bave toliko Milanovićem, Vrdoljakom ni Linićem, koliko Rebićem, Pozaićem i Bozanićem. A najveća oporbena stranka? Ona je k'o jeti: svi znaju da postoji, ali ju već dugo nitko nije ni vidio ni čuo.

Začudo, ni Crkva zasad ne bi trebala biti nezadovoljna rezultatima ovog novog rata. U njenim se redovima, i to više laičkima negoli kleričkima, zadnjih mjeseci osjeća živost nezabilježena još od kraja '80-ih: skupovi, tribine, peticije, inicijative ... Članovi crkvene hijerarhije, pak – ako su zadnjih mjeseci i godina i imali kakvih međusobnih napetosti i nesuglasica – ovih dana dišu k'o jedan. I, dok u brojnim europskim zemljama crkveni prostori zjape prazni i traže neke nove vlasnike, u crkvenim se dvoranama diljem Hrvatske zadnjih tjedana uglavnom tražilo mjesto više! Ne bi me čudilo kad bi netko pokrenuo inicijativu da se ministru Željku Jovanoviću, a možda i njegovome šefu Milanoviću, negdje na istaknutom mjestu na zagrebačkom Kaptolu postavi kakav spomenik ili barem spomen-ploča, jer rijetko je komu u zadnjih nekoliko desetljeća pošlo za rukom tako probuditi i homogenizirati crkvenu scenu, kao što je to uspjelo ovoj Vladi i ovoj temi. Osim crkvenoga zajedništva, natpis na tom spomen-obilježju nipošto ne bi smio izostaviti niti njihove zasluge u promicanju ekumenizma i međureligijskoga dijaloga jer su se, evo, osim Katoličke crkve, na istoj strani, nakon dugo vremena, ponovno našli i pravoslavci, muslimani i protestanti.

Čak bi i roditelji - premda su mnogi od njih ovih dana ljuti, zabrinuti ili omalovažavani – u konačnici zapravo mogli biti zadovoljni. Jer bi i oni u ovome ratu mogli postati još svjesniji kako je glavna odgovornost za svekoliku dobrobit njihove djece – pa i na području zdravlja i spolnosti – ipak u njihovim rukama. A ni njihova djeca u toj obnovljenoj roditeljskoj svjesti, bude li ona pretočena u poboljšanu komunikaciju i pojačano zalaganje, zasigurno neće ostati kratkih rukava. S takvom bi djecom, pak, i učitelji i nastavnici u školskim učionicama imali lakši i ugodniji posao.

I, za sam kraj, ni mediji, kao glavna 'bojišnica' novoproglašenog rata, ne bi smjeli biti nezadovoljni. Umjesto dosadnih i, brat bratu, poprilično zahtjevnih gospodarskih tema, u kojima te silne brojke mogu i rastjerati publiku, oni svoje stranice i minute zadnjih tjedana s lakoćom popunjavaju robom koja je na tržištu uvijek dobro išla: seks, homoseksualnost, Crkva, vjera ...

Ako nam se, pri tom, kao društvu (a možda i kao civilizaciji) i približava ledena santa u koju ćemo svi skupa tresnuti, pa čak i ako se taj sudar već i dogodio, pa voda nečujno prodire u mračne i oku nedostupne komore potpalublja, možda je ipak ugodnije potonuti uz zvuke glasnog i dobro uštimanog orkestra, negoli u paničnome kaosu bez glave i repa.