OSVRT NEVENA BARKOVIĆA

'Protiv rata u Siriji'? A što ste radili zadnje 2,5 godine?

05.09.2013 u 15:07

Bionic
Reading

U kojem trenutku strana intervencija u stravičan građanski rat koji već dvije i pol godine razara Siriju postaje opravdana i postoji li uopće takav trenutak? Ako postoji, koliko ga mogu odgoditi glasovi onih koji su apriori protiv svake intervencije, a naročito američke?

Najavljena američka vojna intervencija u Siriji tema je koja je u zadnja dva tjedna u potpunosti okupirala svjetsku, ali i domaću javnost. I kako to već obično biva kad se najavi bilo kakva američka vojna intervencija bilo gdje na svijetu (pa i ona posve opravdana, poput intervencije u Srbiji krajem 90-ih), ogromna većina komentara u javnosti i medijima suglasna je u ocjeni da se, baš kao i svaki put dosad, ne radi ni o čem drugom doli o 'američkom imperijalizmu'.
Primjera radi, u slučaju NATO-ove intervencije protiv agresivnih ratova Slobodana Miloševića jedan od najglasnijih protivnika iste bio je intelektualni heroj 'ljevice' Noam Chomsky, a gotovo identični argumenti kojima je Chomsky podržavao Miloševića danas se mogu čuti u raspravama o mogućoj američkoj intervenciji u Siriji. "Milošević nije cvijeće, ali…" To danas zvuči tako šuplje kad se sjetimo Slobinog krvavog orgijanja po Hrvatskoj, BiH i Kosovu, ali čini se da takvi argumenti nekima zvuče savršeno valjano ako umjesto 'Milošević' stavite 'Asad'.
No, jesu li takvi stavovi zaista utemeljeni u činjenicama ili se ipak radi o samo još jednom primjeru olakog prihvaćanja vrlo jednostavnih odgovora na krajnje kompleksna pitanja? Naravno da je puno lakše prihvatiti simplističku teoriju po kojoj su, baš kao i obično, 'Amerikanci krivi za sve', jer ona ionako ne zahtijeva previše informiranja o odnosima snaga i interesa u Siriji. Ipak, stvarna situacija u Siriji nije ni približno tako jednostavna.
Podsjetimo, današnje granice Sirije iscrtale su europske kolonijalne sile 1920-ih, a posljedica je etnički i vjerski izrazito podijeljena zemlja; većina Sirijaca su Arapi i sunitski muslimani, pri čemu se nikako ne smije zaboraviti nemala šijitska (čak tri različite sekte) i kršćanska populacija. Aktualni vladar Sirije, Bašar al-Asad, naslijedio je vlast od svog oca, koji je svom sinu još 1982. održao lekciju kako se obračunati s unutarnjom pobunom, pa je tako u krvi ugušio ustanak kojeg je u Hami pokrenulo Muslimansko bratstvo, pri čemu je sa zemljom sravnio kompletne kvartove, pobivši svu silu civila koji s ustankom nisu imali ama baš nikakve veze.
Kako je, ukratko, izgledala kronologija aktualnog sukoba u Siriji? Ekstremno nasilan građanski rat u Siriji traje već gotovo dvije i pol godine, a od posljedica sukoba svakom normalnom čovjeku će se smučiti; više od 100,000 mrtvih civila, dva milijuna izbjeglica, od čega čak milijun djece. Usporedbe radi, u najkrvavijem mjesecu rata u Siriji (kolovoz 2012.) poginulo je više civila nego u najsmrtonosnijem mjesecu sukoba u Iraku (listopad 2006.) od početka intervencije 2003.
Sve je počelo u travnju 2011. kada su Sirijci, inspirirani događajima u Tunisu i Egiptu, izašli na ulice prosvjedujući protiv Asadova režima. Odgovor diktatora bio je, blago rečeno, zvjerski. Prvo su snage sigurnosti ubijale aktiviste potajice, ali vrlo brzo počele su otmice, silovanja, mučenje i ubijanje prosvjednika i njihovih obitelji, uključujući i djecu. Njihova unakažena tijela nerijetko su iz vojnih kamiona jednostavno izbacivana na ulice sirijskih gradova, kao upozorenje svima koji se misle buniti protiv Asada. Potom su sirijske snage sigurnosti počele otvoreno pucati po prosvjednicima i, posve logično, nije dugo trebalo da prosvjednici počnu uzvraćati vatru.
Nedavni napad na civile izveden međunarodnim konvencijama zabranjenim kemijskim oružjem, za kojeg su čak i mediji islamskih zemalja (poput turske agencije Anadolije) objavili da je (ne)djelo Asadove vojske, je u krvavoj sirijskoj priči samo vrhunac brutalnog odnosa diktatora prema nemalom dijelu vlastitog naroda. Nije suvišno napomenuti da se nasilju i pokoljima u Siriji ne nazire kraj, obzirom da nijedna strana nema dovoljno resursa koji bi donijeli ključnu prevagu.
'Borci za mir' ili borci za nastavak rata?
Neka od pitanja koja treba postaviti onima koji su tek u zadnjih tjedan-dva počeli glasno proklamirati kako su 'protiv rata u Siriji' glase: Jeste li svjesni da brutalan građanski rat u Siriji bukti dulje od dvije godine? Što ste točno radili u te protekle dvije i pol godine kako bi se 'protivili ratu u Siriji'? Jeste li prosvjedovali pred sirijskom, ruskom ili iranskom ambasadom kako bi javno izrazili svoje zgražanje nad svakodnevnim pokoljima civila u režiji Asadove vojske, bogato potpomognute ruskim oružjem i Hezbollahovim ljudstvom, koje se pak financira iz Teherana? Jeste li glasno izrazili svoje nezadovoljstvo ruskim blokiranjem niza predloženih UN-ovih akcija protiv Asadova režima u Vijeću sigurnosti? Ili vam je, pak, Sirija postala zanimljiva tek nakon što su iz Bijele kuće poručili da će SAD intervenirati zbog korištenja kemijskog oružja?
Nije li ironično da 'mirovni aktivisti' šute kao zaliveni na dvoipolgodišnji okrutan rat diktatora protiv dijela vlastitog naroda, baš kao i na korištenje kemijskog oružja u napadu u kojem je pobijeno 1500 civila, ali se zato propinju na sve četiri onog trenutka kad SAD najave sankcioniranje Asadova režima zbog upotrebe kemijskog oružja? Je li takvim 'dušebrižnicima' na umu zaista sirijski narod i njegova dobrobit ili im je pak u svoj toj tragičnoj priči najvažnije da Amerikanci ostanu sa strane?
Jedan od argumenata protivnika američke intervencije kaže da su infiltrirani Al-kaidini operativci u posljednjih pola godine uspjeli dijelom preuzeti kontrolu nad pobunjeničkim pokretom. Američka bi intervencija, kažu protivnici iste, tako išla na ruku islamističkoj organizaciji koja je osmislila i izvela najsmrtonosniji teroristički napad na SAD u povijesti.
No, i tu se radi o krajnje jednostavnom gledanju na stvari: Al-kaida niti je započela borbu protiv Asadova režima niti ju je u potpunosti preuzela niti je, štogod da jednostavni umovi mislili o tome, SAD-u zaista cilj intervenirati u korist strane protiv koje ratuje u Iraku i Afganistanu, ali i na domaćem terenu.
Jedino što se sa stopostotnom sigurnošću može ustvrditi u vezi Sirije jest da je situacija puno, puno kompleksnija nego što ju doživljava golema većina 'komentatora'.
Naravno da je teško zamisliti da će američka 'kaznena' intervencija, čiji je proklamirani cilj sankcioniranje Asada zbog upotrebe zabranjenog oružja, polučiti ikakve konkretne rezultate u rušenju vladajućeg režima (iako će odaslati poruku svakom šefu države koji razmatra upotrebu kemijskog oružja, što nije nebitno).
No, još je teže zamisliti da će sirijskom narodu, čija se borba za slobodu ovih dana u nekim 'analizama' ponižavajuće izjednačava s anticivilizacijskim težnjama Al-kaide, od ikakve koristi biti način na koji zapadna 'inteligencija' i dobar dio međunarodne zajednice pilatovski peru ruke od krvavog građanskog rata, baš kao i 90-ih na Balkanu.