KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Ovo u Hrvatskoj nije sukob svjetonazora nego grč očajnika

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 14.01.2013 14:54
  • Objavljeno 14.01.2013 u 11:00
Prizor s dva svjetonazorski različita okupljanja pred zagrebačkom katedralom

Prizor s dva svjetonazorski različita okupljanja pred zagrebačkom katedralom

Izvor: Pixsell / Autor: Boris Šćitar

Nakupinu zabluda i poriva koja se naziva hrvatskom 'desnicom' ne može se nazvati svjetonazorom. Ona ni po čemu nije ni specifična ili jedinstvena jer su joj upadljivo slične sve istočnoeuropske, napose susjedne 'desnice', ti amalgami predrasuda, neznanja, kiča i razdražljivih afekata koji svoje totalitarne namjere katkad uspijevaju prikriti taktičkim licemjerjem

Postoji li u Hrvatskoj sukob 'lijevog' i 'desnog' svjetonazora? Istina je da su nacionalizam, klerikalizam i patrijarhalni konzervativizam profilirani kao politički čimbenik i kao sklonost jednog dijela intelektualne elite. U pravilu se taj blok naziva 'desnicom'. Oznaka je pogrešna iz dva bitna razloga. Prvo, ta takozvana 'desnica' raspoložena je vrlo ljevičarski i užasava se liberalnog kapitalizma neusporedivo strastvenije od mnogih komunista. Drugo, svrstavanjem tih grupacija u desnicu stvara se pojmovna konfuzija koja nepotrebno vrijeđa demokratsku desnicu u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi. Takva desnica u Hrvatskoj nažalost ne postoji. Da bi zabuna bila veća, ono što se u Hrvatskoj naziva 'desnicom' je paradigma po kojoj se sve što ne spada u nju naslućuje ili prepoznaje kao 'ljevica', što god to, pak, značilo.

Također, tvrdnja o sukobu svjetonazora implicira podjednaki legitimitet svega izgovorenog u javnom prostoru i ravnopravnu utakmicu na tržištu ideja. I ta je implikacija pogrešna, zapravo odveć laskava.

Dvojbeno je ima li hrvatska 'desnica', iako se iskazuje kroz izvjesne političke stranke, organizacije i udruge, sposobnost učešća u ravnopravnom političkom dijalogu što je preduvjet demokratskog legitimiteta. Ima li dovoljnu razinu racionalne artikulacije nakon koje bismo je mogli nazvati legitimnom političkom opcijom i je li za to uopće sposobna? I konačno, želi li ono što se u Hrvatskoj naziva 'desnicom' postati racionalna politika ili želi ostati na razini puke emocije?

S prosvjeda 'Ljubi bližnjeg svog'


Koja je to emocija? Hannah Arendt je nešto slično nazvala 'visceralnom mržnjom', emocijom utrobe koja čini psihološku supstancu totalitarizma. To je, prije svega, emotivna nesposobnost da se podnese Različitost čije samo postojanje se fiziološki i somatski doživljava kao iritacija, uvreda ili apokaliptična ugroza. Pritom je svejedno javlja li se različitost u obličju ćirilice, stranih banaka, homoseksualizma, ateizma, tamnoputih nogometaša, individualizma ili bilo čega što podsjeća da je svijet velik i raznolik i da je mala idilična zajednica okupljena oko ognjišta mržnje neostvariva i neodrživa.

Hrvatska 'desnica' osjeća se nelagodno u demokratskom dijalogu jer drži da svatko tko je drugačiji od nje i ne zaslužuje dijalog. Samim pristankom na ravnopravnu utakmicu ona gubi čaroliju ekskluziviteta i postaje tek jedna od mnogih ideja na tržištu ideja. Takva, demokratska konkurencija izjednačuje je s Drugima, upravo onima koje ne može podnijeti, a kada bi se odrekla nesnošljivosti, odrekla bi se svoje bîti i svoje emotivne supstance. Iako djeluje u ustavnoj demokraciji, što je primorava na simulaciju dijaloga, 'desnica' ne uspijeva prikriti čežnju za totalitarnim monopolom. Ne začuđuje da tržište ideja naziva 'liberalnim fašizmom' a svaku kritičku analizu svojih stavova 'govorom mržnje' jer ne može pojmiti pomisao da joj se netko uopće usuđuje proturječiti. Slični oksimoroni i dosjetke – osim što su antologijski glupi i drski – ukazuju i na nečistu savjest. Takozvana 'desnica' ne želi legitimitet utemeljen u racionalnoj demokratskoj proceduri nego vrućicu nekritičkog obožavanja. Otud i njena žalobno niska intelektualna razina, njen komični provincijalizam te, nadasve, sklonost moralnim ucjenama, agresivnoj retorici, banalnim lažima i – kada je u prilici – nasilju.

Nakupinu zabluda i poriva koja se naziva hrvatskom 'desnicom' ne može se nazvati svjetonazorom. Ona ni po čemu nije ni specifična ili jedinstvena jer su joj upadljivo slične sve istočnoeuropske, napose susjedne 'desnice', ti amalgami predrasuda, neznanja, kiča i razdražljivih afekata koji svoje totalitarne namjere katkad uspijevaju prikriti taktičkim licemjerjem.

U Hrvatskoj nije na djelu sukob svjetonazora nego sukob jedne visceralne emocije i još uvijek nejakog demokratskog racionalizma. To nije ni politički, ni svjetonazorski sukob. To je grč očajnikâ koji u pluralizmu, prosvjećenosti, humanizmu, modernitetu i civilizacijskim i demokratskim vrednotama instinktivno slute svoj poraz.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!