PIŠE: SLAVENKA DRAKULIĆ

Oprez, padaju cijene!

Sniženja rasprodaja

Sniženja rasprodaja

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Vlado Kos

Osim sve tanjih novčanika, sezona rasprodaja otvara i pravu Pandorinu kutiju neugodnih dilema. Kamo sreće kad bi te dvojbe bile samo stilske ili financijske naravi!

Siječanjskih dana teško se obraniti od rasprodaja. Kako hodaš ulicom, u izlozima vidiš samo sniženje. 30 % - 50 % -70 %! Gotovo da besplatno bacaju robu iz dućana, samo da je se riješe kako bi napravili mjesta za novu. Ove rasprodaje mlađima možda nisu uzbudljive jer su s njima odrasli. Ali moja generacija putovala je u Trst i Graz po cipele i odjeću, da kavu niti ne spominjem! Nismo samo morali putovati, nego i švercati ono malo na crno kupljenih deviza jer kreditnih kartica, pogotovo onih s kojima možeš kupovati i u inozemstvu, naprosto nije bilo. Zatim je trebalo birati između cipela i knjiga, traperica i gramofonskih ploča, kozmetike i finog rublja… Stoga u meni ovaj prizor obilja po pristupačnim cijenama još uvijek izaziva laganu nevjericu i uzbuđenje. Sada, primjerice, muška košulja stoji kao kilogram teletine, cipele kao kila paškog sira (a nađe se i jeftinijih), dok je šešir koji sam upravo kupila cijenom ravan pet kila punozrnatog kruha. Točno toliko. Fini šešir od čiste vune, proizveden, naravno, u Kini.

Pustimo sada cijenu rada i činjenicu da nitko (zasad) ne može konkurirati Kini. I da je, kako god čovjek na to gleda, posve nenormalno da kilogram mesa košta kao košulja. Usporedbe s cijenama hrane mogu čovjeka izludjeti, pogotovo ako živi u Švedskoj, gdje taj isti šešir košta ne kao pet, nego kao jedna kila kruha ili jedan fini pužić s cimetom. A košulja, kad smo već kod toga, ne košta kao kila teletine (kao u Zagrebu) nego kao kila obične svinjetine. Švedske, doduše, ne uvozne.

Zašto ne bih, kad već mogu

Naravno da čovjeka najprije obuzme dobar osjećaj - eto , konačno može kupiti inače bezobrazno skupe čizme, da ne govorimo o kaputu koji i sa 50 posto popusta još uvijek nije jeftin i čini onoga tko ga kupi po punoj cijeni običnom budalom. No, pripadnost mojoj generaciji znači istovremeno i trajni biljeg antikonzumerizma, ma koliko to paradoksalno zvučalo za nekoga tko je odrastao u društvu neimaštine. To znači da, kad god krenem u kupovinu, pa makar to bila i najveća rasprodaja, obuzme me i loš osjećaj. Ukratko, u meni se budi staromodna grižnja savjesti. Izvana to vjerojatno izgleda kao glupa štednja, čak škrtost: a zašto si ne bih priuštila kad mogu? Međutim, upravo ova logika otkriva samu srž stvari, odnosno pokazuje upravo ono što bih htjela izbjeći, činjenicu kupujem jer mogu - a ne zato što trebam. Mislim, kome treba još jedna, dvadeseta košulja ili još jedne hlače, ili majica?

A zašto bih kad mi uopće ne treba!

I tako, mene muči taj šešir koji sam ipak kupila na rasprodaji ovdje u Stockholmu za, kako rekoh, cijenu kile kruha. 50 kruna ili oko 40 kuna. Dobro, nije to neka lova, a smislila sam i sama sebi zgodno opravdanje da topli šešir dobro dođe zimi, naročito kad pada snijeg, a nosiš naočale. Natučeš ga na oči i tako izbjegneš da ti pahulje smoče naočale, pa se onda posklizneš na poledici. Eto, kad bih se potrudila, gotovo bih mogla dokazati da mi je šešir nužan jer mi u ovim vremenskim uvjetima može spasiti život! Ali i uz ovakvo samoopravdavanje znam da mi je šešir potpuno bespotreban. I tako se jedno pitanje – zašto ne bih imala kad mogu – preokreće u drugo: a zašto bih imala kad mi ne treba? Kao da potreba ima ikakve veze s modom! No svejedno, što se dulje bavim tim šeširom, to sam sve više ljuta na sebe. Ljuta zbog šešira?! Smiješno. Svejedno je li to šešir ili neki drugi nepotreban predmet, ljutim se zbog popuštanja rasprodajama, ljutim se jer nisam u stanju kontrolirati potrebu za posjedovanjem suvišnih stvari. Poput razmaženog djeteta koje mora imati sve, i to odmah.

Stampedo na početku prodaje Air Jordanica u Indianapolisu
Moći i morati, imati i biti

Plašim se, dakle, svoje slabosti jer u rasprodajama ne vidim – ne mogu vidjeti – samo priliku za obnavljanje garderobe. Uostalom, zašto je obnoviti? Vidim i nešto drugo. Vidim, naime, i prisilu da je obnovim, nametnutu industrijom odjeće tako što snižava cijene da bi se riješila zaliha. Vidim na sebi kao potrošaču kako konzumerizam nije posljedica želje, nego njezin uzrok, a funkcija reklamne industrije je upravo da tu želju izazove, da je kreira. I još gore – vidim kako konzumerizam mijenja, odnosno oblikuje vrijednosti u društvu.

Pada mi na um slučaj djevojčice o kojem sam nedavno čitala u novinama. Mala u školi trpi mobbing jer nema mobitela, ne nosi traperice i druga - očito važna - statusna obilježja. Po tome se razlikuje od grupe/razreda kojoj pripada. A grupa kao grupa, reagira tako da izolira one različite, bez obzira radi li se o boji kože, krvnim zrncima ili pak mobitelima. Njen slučaj pokazuje kako se demokratizacija potrošnje može svesti na agresivni pritisak na pojedinca. Djevojčica mora biti ista kao i drugi jer konzumerizam to omogućava, a socijalizacija zahtijeva. Ako svatko danas može imati mobitel, onda ga i mora imati. Osoba se vrednuje prema onome što posjeduje. Da, obavezna literatura moje generacije uključivala je, naravno, i knjigu Ericha Fromma 'Imati ili biti'. Ne mislim da je dilema ili-ili, ali ako se ovako nešto događa u osnovnoj školi, čemu se nadati kasnije? Naravno da će djeca odrasti u poslušne potrošače koji neće kupovati samo najnovije mobitele i šešire, nego puno, puno više i tako održavati ekonomski model koji se zasniva na kontinuitetu rasta. Za što i za koga je ta ekonomija dobra, odgovor već imamo u krizi koja traje, evo, već od 2008. godine i kojoj se ne naslućuje kraja.

Ah, taj glupi šešir! Odjednom je veći nego što zapravo jest jer se za mene pretvorio u simbol. Naravno da ću šešir pokloniti, ne bi li tako na staromodan način – pomoću sitnog, jeftinog dobročinstva - staromodno iskupila staromodnu savjest. Ali bojim se da time neću puno postići.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi