KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

Ne uključimo li logiku, nećemo postati normalno društvo

Zdravko Tomac

Zdravko Tomac

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX /

'Ne želim sudjelovati u projektu - ako će biti kao Vrdoljakov 'Tito'', rekao sam u ljeto 2011. ulazeći u Amruševu 15, kamo me je na razgovor pozvao novinar Ivica Radoš čiju sam, inače odličnu, knjigu o Tuđmanu uredio prije dosta godina. Njemu sam pristao dati intervju, ali me je u stanu u središtu Zagreba, dočekao i šef cijelog projekta. Nikada Miljenka Manjkasa do tada nisam vidio, a prva rečenica koju je rekao bila je da oni i ne žele stvoriti nešto kao Vrdoljak

Potom sam početkom siječnja 2012. od novinara s kojim sam razgovarao dobio pismo, slično kao i niz drugih sudionika serijala. Upozoreni smo da je njemu i suradnicima onemogućen uvid u završnu montažu, pa da tako ne može ni jamčiti za kontekst u kojem će i moja izjava biti emitirana.

Kako Hrvatska televizija već ima iskustva sa serijalima u kojima svjedoci i oni s kojima se govorilo povlače i zabranjuju da se koriste njihovi iskazi, a da se sve ignorira, nisam ni sam učinio ništa. Potom su me zvali iz Intermedia grupe, pa sam dobio nove poruke s obavijesti kako je sve, na opće zadovoljstvo, riješeno. Serija je krenula, ali novinara koji je za mene bio veza s projektom, nigdje. Ispali su i neki recenzenti. Hrvatska televizija, porezni obveznici, za sve su dali novih šest milijuna kuna. Konačno, vjerojatno u skladu s općim vjerovanjem redakcije koja je projekt naručila, moralo se izbalansirati ono što su svjedoci rekli u tek emitiranom Zafranovićevom 'Titu'.

Po ovakvim serijalima ionako se neće učiti povijest, već procjenjivati što je bila Hrvatska 2012, televizijsko novinarstvo toga vremena, ali i hrvatske tajne službe danas. Da postoji veza između 'Jugoslavenskih tajnih službi' i onih hrvatskih, dalo bi se zaključiti po već u medijima (npr. Novi list od subote, 21. travnja) objavljenim informacijama, ali i pričama o nezadovoljstvu na HTV-u kako je smiješno da ljudi 'iznutra' rade dokumentarnu seriju o tajnim službama. Volio bih da su to glasine, jer kakva li bi nam nacionalna sigurnost onda bila, ako nam tajne službe posao rade kao, primjerice, glumci u igranim sekvencama ovog serijala. Ti su dijelovi toliko neuvjerljivi, umjetni da, čini mi se, taj dio treba odmah zaboraviti.

Ako je cilj problematiziranja prošlog 'prvenstveno zato da bismo analizom prošlosti objasnili sadašnjost i pokazali mladim ljudima kako im prošlost otvara putove budućnosti, odnosno da bismo im pokazali da su dužni da historijski misle i djeluju u ostvarivanju kontinuiteta Revolucije i svega onoga velikog i naprednoga iz naše prošlosti', onda je serijal na puno mjesta podbacio – osim ako ovu rečenicu ne shvatimo preneseno. Misao je još 1983. napisao u predgovoru knjizi Jakova Blaževića 'Povijest i falsifikati' baš jedan od važnih sugovornik u serijalu, dr. Zdravko Tomac. Tridesetak godina kasnije kod Tomca je sve ostalo isto, samo zaokrenuto za 180 stupnjeva.

'Samo bivši komunisti mogu razotkriti zlo komunizma', kaže u drugoj epizodi 'Tajnih službi' nekadašnji Tuđmanov protukandidat, a kandidat SDP-a na predsjedničkim izborima, znanstvenik koji se bavio samoupravnim socijalizmom cijeli radni vijek. Znači li to da nekomunisti, a ja primjerice nisam bio član Partije, manje vjerodostojno o tome vremenu mogu govoriti, trebalo bi pojasniti. Je li to razlog zašto je sa slovenske strane sugovornik jedan Tomčev pandan, dr. Dežman, a ne neki od vodećih povjesničara u susjednoj državi?

U tome su smislu daleko objektivniji general Jovo Kapičić, Josip Manolić, koji su pokušali reći da niti je svijet u kojem su živjeli bio lijep niti su se oni ponašali kao djevice. Konačno, u devedesetim godinama, malo ih toga može uzrujati i oni očito ne pate od 'partizanske bolesti', onovremenog PTSP-a. I to se moglo problematizirati, pitati nekog od liječnika je li baš ta bolest objašnjenje zašto su u teškim okolnostima umrle i Pepca Kardelj i Zdenka Kidrič. Napose u svjetlu činjenice da je Pepca u 76. godini počinila samoubojstvo, a Zdenka umrla u 99. godini života (sic!). Šteta je i što barem jednog sugovornika iz Beograda u serijalu nitko nije zapitao o njegovim pogledima na Dražu Mihailovića, onim koje inače objavljuje u brojnim tekstovima.

Stručno je opasno i loše kada se u jedan dominantni narativ samo kao ukras uključuju suprotstavljena mišljenja. Tako se namjerno izbjegava učiniti ono što bi dobra historiografija, baš kao i dokumentaristika, trebala biti. U ovoj se seriji uopće ne govori o Drugom svjetskom ratu. U ovoj seriji ne kaže se što je bio fašizam, tko se borio protiv nacizma. Govori se o 'nadirućoj petokraci', a da se pritom ne kaže koliko je Hrvata u tim postrojbama.

Možda bi bilo dobro i važno objasniti, barem mlađima, je li slučajno da je u Jajcu 1943. na čelu AVNOJ-a Hrvat, na čelu vlade i vojske Hrvat, da vanjske poslove vodi Hrvat, da je na čelu Kraljevske vlade od 1944. Hrvat? Zar ne bi bilo važno jasno pokazati je li bilo svećenika koji surađuju s ustašama i onih koji su u partizanima? Ima li takvih? Zašto su na obje strane, međusobno suprotstavljeni?

Događaje valja staviti u kontekst, suočiti različite poglede. Ako se ne želi proizvoditi propagandu, onda se neki povijesni događaj mora pokušati – o, koliko li je ovo puta napisano – osvijetliti s više strana, iznijeti različite argumente. Kontekst u kojima se nešto događalo 1991. nije posve isto 2012., znaju to svi koji prate i neka suđenja u Hrvatskoj. Ako se, opet, ne želi manipulirati, onda svjedočenja o nadbiskupu Stepincu, napose u svjetlu novih knjiga koje su objavljene i svjedoka koji su bili uz kardinala, bez obzira što su mu bili čuvari, treba suočiti i pogledati o čemu je riječ.

Mislim da bi puno manje zbunjivalo javnost da se ne najavljuju još neobjavljeni podaci o mučeništvu Alojzija Stepinca, već objasni zašto je papa Pavao VI 1971. Tita primio u audijenciju, a njegovog predsjednika vlade već 1968? Svjedočenjima onih koji su bili uz Stepinca kao čuvari, treba pokušati objasniti je li on trovan i zračen i ako jest, kako to da od iste bolesti ne umiru ni njegovi čuvari, budući da je jedan napisao knjigu o svome iskustvu?

Ili još bolje, ako se govori o stradanju Nijemaca, zašto se ne spominju Talijani? Ako se piše o sudbini njemačke nacionalne manjine u Jugoslaviji, ne bi li bilo korisno podsjetiti što se s njima događalo u drugim državama, primjerice onim najdemokratskijim? 'Jao, jao, jao, tri puta jao si ga Nijemcima, mi ćemo vas likvidirati', obećavao je milijunima vlastitih građana Eduard Beneš, predsjednik Čehoslovačke 5. travnja 1945. onima koji su doskora u Čehoslovačkoj dobili traku sa slovom N, što je neobično podsjećalo na Davidovu zvijezdu. Kontekst ništa i nikoga ne opravdava, ali može pojasniti što se zbivalo.

Je li se u ruke mogao, a ekipa je bila upozorena na njegovo postojanje, u obzir uzeti nedavni moskovski doktorat povjesničara koji je u NKVD-u uočio tri Valtera, od kojih je Tito, vjerojatno, samo jedan? Ako to nije tako, ako se Peri Simiću bez ostatka vjeruje da je Tito bio u Španjolskoj, to je divna tema za znanstvenu i televizijsku obradu. Samo što je nitko nije učinio.

Serijal je posvećen 'stotinama tisuća građana', a 'najviše Hrvatima' koji su stradali. Bilo bi metodološki korisno reći gdje se ti brojevi mogu provjeriti, tko su bili stradali, tko im je to u UDB-i učinio. Još bi važnije bilo navesti tko to 'onemogućuje istraživanja' stradalih danas. Da je Tito na kraju rata tako jednostavno, lažući i obećavajući, prevario Churchilla, onda bi Hrvatska televizija odmah trebala o tome snimiti dokumentarac, a povjesničari koji to zaključuju objasniti zašto mu je onda još 1943. Fitzroy Maclean rekao da je jedino Tito taj koji se bori protiv Nijemaca.

Zadivljujuća je jednostavnost kojom Josip Jurčević zaključuje da je jugoslavenska vlada bila uglavnom komunistička, ili sastavljena od onih ne-komunista koji ih podržavaju. Tako smo zapravo pokrili sve, osim ustaša i četnika, suradnika Nijemaca. Svi koji su uz antifašiste, po tome su bili komunisti, a komunisti su UDB-a. Svi ostali su onda, po definiciji, samo dobro i radost. Komunisti su, govori se, udarili na srednju klasu, ubijali najviše Hrvate. Bilo bi odlično i vrlo važno da se provjeri tko su bili profesori na fakultetima u Zagrebu 1945, zašto su križevi u školama do 1952?

Koliko je onih koji su u zatvorima prošli kao urednik 'Spremnosti' Tias Mortiglia, koji je likvidiran, koliki nakratko zatvoreni kao dirigent Lovro Matačić, a kolikima se nije dogodilo ništa? Serijal je morao pokazati tko onda vodi DFJ/FNRJ/SFRJ, tko čini novu elitu? Taj se podatak trebao suprotstaviti slučajevima u drugim državama. Za početak, bilo bi izvrsno vidjeti kako je sve izgledalo među Makedoncima, Slovencima ili Srbima.

Da stvari budu do kraja jasne: ne mislim da je OZN-a bila služba blagih ljudi i opravdanog i objašnjivog ponašanja. Rijetko koja tajna služba to jest. Ne mislim da je Tito bio vladar bez kojeg se moglo dogoditi bilo što doista važno, od Bleiburga do Stepinca. Ne mislim, za razliku od scenarista i sugovornika u seriji, da je posve neupućen u zbivanja i manipuliran bio i 'pjesnik' Vladimir Nazor, predsjednik Prezidija Sabora. Njegovu 'Uz maršala Tita' ionako režiser rado podlaže u serijalu. Nazor je udobnost zagrebačkog stana napustio i pridružio se partizanima još 1942. godine, predmnijevam da je o ustašama mislio slično kao i Tito. Ovako sam govorio od prvog dana otkako sam progovorio javno.

To nikako da se čuje s druge strane, nikako da zaustavi priljev anonimnih pisama s puno podvlačenja, usklika, pisanja po obodu, što je, nažalost, znak nekih drugih, bolesti. Ne bude li se jednom uključila logika, nastojalo pisati i snimati tako da se u našem društvu stvari pokušaju objasniti, a prošlost izvući iz politike, nećemo postati normalno društvo. Dobra vijest: ova serija nikoga tko već nije imao mišljenje slično autorima serijala nije uvjerila u suprotno. Zato je, očito, i snimana. A da su možda ta sredstva usmjerena na popis stradalih na Križnim putovima…

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi