KOMENTAR ARIANE VELE

Može li u Hrvatskoj znanost prestati biti rupa bez dna

Eksperiment fizika znanost

Eksperiment fizika znanost

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Prpić

Bi li hrvatska znanost mogla više crpiti iz EU fondova – pitanje je koje se često provlači u diskusijama na temu 'što bi se sve moglo iz EU fondova kada bi se znalo'. Zato je komentatoricu tportala razveselila mogućnost da priprema studiju izvodljivosti za EU projekt koji je pokrenulo nekoliko hrvatskih fakulteta. Ali to je bio put da se razotkrije i činjenica da na hrvatskim sveučilištima uglavnom ne postoji sustav upravljanja kvalitetom

Nedavno sam pripremala studiju izvodljivosti za jedan EU projekt nekoliko fakulteta. Projekt odličan, ideja super, utjecaj na cijeli EU. San snova svakog ozbiljnog konzultanta.

I onda je krenulo prikupljanje podataka koje mi je osvijestilo u kojem je zapravo stanju hrvatska znanost.

I ptice na grani znaju da su ulaganja države u znanost na znatno nižoj razini od prosjeka EU-a. To je svakako nešto što nam ne pogoduje i zasigurno nas usporava u razvoju jer se dodana vrijednost istraživanja ne transferira u gospodarstvo i ne komercijalizira. Znanstvenici prigovaraju državi da im daje premalo novca, a država traži više kvalitetnih rezultata i dodanu vrijednost. U svakom slučaju, nezadovoljni su i jedni i drugi.

Bez ulaženja u kvalitetu zakonodavnog i strateškog okvira kojim je reguliran rad znanstveno-obrazovnih institucija u Hrvatskoj, i tu primarno mislim na sastavnice naših sveučilišta, moram reći da me neugodno iznenadila činjenica da na njima uglavnom ne postoji sustav upravljanja kvalitetom i da takav sustav zapravo uopće nije obavezan.

To, laički rečeno, znači da na većini fakulteta ne postoje evidencije koje će pokazati koliko, na primjer, usluga pružaju gospodarstvu, kolika je cijena svake pojedine usluge, koliko su ih dosad pružili i kome te kakve su im buduće projekcije, a o drugim pokazateljima da i ne govorimo. Nažalost, većina fakulteta takve podatke ne vodi ili ih ne strukturira tako da je iz njih razvidna visina troškova.


Osim toga, kada pogledate kako izgleda struktura prihoda većine hrvatskih fakulteta, uz časne iznimke, vidjet ćete da većina sredstava dolazi iz državnog proračuna, što je s jedne strane u redu jer omogućuje fakultetima i njihovim zaposlenicima da nesmetano rade, no s druge strane ne djeluje poticajno i ne uči ih da vode računa o svojim resursima. Posljedično su i njihove usluge za gospodarstvo, na kojima bi se trebao temeljiti naš regionalni razvoj, sporadične i nesustavne.

Sjećam se jedne prigode koja se dogodila prije više godina u kojoj sam imala priliku razgovarati s tadašnjim visokopozicioniranim predstavnikom Sveučilišta u Zagrebu o Okvirnom programu 7 koji je do nedavno bio temeljni program Europske unije za istraživanje i razvoj. Zanimalo me zašto hrvatski fakulteti ne jačaju svoje kapacitete za korištenje ovog instrumenta i zašto u njemu sudjeluju kao manji partneri i manjim iznosima, umjesto da se uključuju u velike integrativne projekte koji se mjere u iznosima od nekoliko desetina milijuna eura. Ta mi je osoba naglasila da je zadovoljna ovim rezultatima koji su tada bili na takvoj razini da je Hrvatska plaćala veću članarinu za sudjelovanje u tom programu od novca koji je uprihodila kroz provedene projekte.

I tu dolazimo do poante cijele priče. U hrvatskoj se znanosti, a isto tako i u javnom sektoru, ne prati izvrsnost ili se prati uglavnom sporadično. Kad jednom uđete u sustav, ne može vas otjerati ni viša sila, bez obzira na to kakve rezultate (ne) postižete.

To posljedično dovodi do neracionalnog trošenja proračunskog novca jer se ne dijeli prema rezultatima nego prema uspostavljenoj praksi, a zbog toga pate i znanstvenici, i studenti, i poslodavci i cijelo tržište.

Zamislite da radite u tvrtki u kojoj, između ostaloga, prodajete određene proizvode, ali ne znate koliko vas uopće košta da taj proizvod proizvedete. Tako biste mogli auspuh proizvoditi za, na primjer, 140 kuna po komadu, a prodavali biste ga za 100. Ne moram objašnjavati gdje biste završili takvim pristupom, ali realnost vas gura prema Linićevoj listi dužnika.

I za kraj, situacija u znanosti sustavan je i višeslojan problem koji je teško opisati u ovako kratkom tekstu, ali ako već na prvi pogled vidimo da postoje aktivnosti koje bi mogle dovesti do poboljšanja kvalitete i uspostave viših standarda, onda bi se oni koji upravljaju sustavom trebali baviti upravo time umjesto da odlaze u posjet crkvenim glavarima i bave se drugim manje bitnim stvarima.

Ono što veseli jest to da sam u svom radu upoznala cijeli niz kvalitetnih stručnjaka, znanstvenika i organizacija koji požrtvovno rade i trude se kako bi u ovom neposloženom sustavu ipak postigli bolje rezultate. Takvi mohikanci ljudi su s kojima volim raditi i koji mi vraćaju vjeru da će se stvari kod nas ipak poboljšati i to je primjer koji svi moramo slijediti.

Šteta je samo što ih politika ne vidi ili ih ne želi vidjeti.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.