KOMENTAR RENATA BARETIĆA

Mislio sam da smo blitvari: Tko je to prevario onog lika s Netflixa što po Splitu jede ćevape i burek?

Splitski ćevap, nadaleko poznat specijalitet zahvaljujući Netflixu

Splitski ćevap, nadaleko poznat specijalitet zahvaljujući Netflixu

Izvor: Cropix / Autor: Tom Dubravec / CROPIX

Philip Rosenthal, 'gastroinovator' s Netflixa, najeo se u Splitu bureka i ćevapa. Naš se komentator pita – tko je i njega upregnuo u kola gastronomskih predrasuda o Dalmatincima?

Dogodine u ovo doba napunit će se tri desetljeća otkako sam odlučio preseliti iz Zagreba u Split. Bio je rat i bilo je svašta, Split je bio neusporedivo nelagodnije mjesto za život od moga rodnoga grada, ali nešto me ipak magnetično vuklo ovamo. Ne znam vam točno reći što je to bilo, ali znam što sasvim sigurno nije: hrana! Jer, i u polasku i pri dočeku brojni su mi ljudi, pored ostalih mana cvita Mediterana, spominjali i to da u Splitu nema za pojesti ničeg osim bureka i ćevapa, fakultativno janjetine ako odem iza brda ili na neki od "bračeva". Budući da nisam neki foodie (nit imam neko profinjeno nepce, nit sam ikad mogao pojesti cijelu prosječnu porciju bilo čega konkretnog) nisam se odveć obazirao na te priče. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako su posrijedi - čiste budalaštine.

Split je u to doba još uvijek bio samo tranzitni čvor, lokacija za sat-dva čekanja na trajekt ili autobus do stvarne otočke ili obalne destinacije. Među preostalim reliktima socijalizma bili su tu još kakva-takva industrija, ozbiljne i relevantne novine te dva donedavno slavna sportska kluba. Lažni domoljubi otimali su stanove lažnim četnicima, Kutle je po sili partijske stege veselo uzimao firmu za firmom, sve što mu je naloženo da uzme i, sve u svemu, nije tu baš bilo neko plodno tlo za razvoj visoke kuhinje. Ali postojao je cijeli niz mjesta (većina se i do danas održala!) sa solidnom marendaškom ponudom, ponegdje i ponekad čak izvrsnom. A bilo je, naravno, i bureka i ćevapa.

  • +15
  • +12

Brza hrana u Splitu

Izvor: Cropix / Autor: Tom Dubravec / CROPIX

U međuvremenu se, paralelno s globalnim povećanjem interesa za zanimljiviju hranu i maštovitije kulinarstvo, Split sve više, mada bez ikakve suvisle strategije, pretvarao u dezindustrijaliziranu, gentrificiranu The destinaciju. Pa su nam tako došle i kojekakve kerefeke s pjenicom od prenemaganja na posteljici od karamelizirane palamude i flambiranog matovilca s kiselim rogačem. Konobe i gostionice sa solidnim, gdjekad izvrsnim jelovnikom, rekli smo već, i dalje su opstajale. Ćevap i njegov brat burek također, čak i zimi, u onom žalobnom polugodištu kad svi oni fensi-šmensi lokali (baš kao i njihova proleterska "pizza slice" i "pommes frittes na komade" sezonska rodbina) čmrlje u zaključanome mraku.

I onda se nađe neki lik s nevjerojatno originalnom, nikad viđenom idejom: putuje svijetom pa pred kamerama jede ono što su mu producenti i "legmeni" unaprijed dogovorili. I predstavlja to kao lokalni specijalitet. Vau, stvarno originalno, kako to da se nikad prije nitko ničeg sličnog nije sjetio, a?!? Philip Rosenthal ime je rog medijskoga gastroinovatora, serijal mu se zove "Someone Feed Phil" ("Dajte nešto jesti jadnom Philu"; slob. prev.) a u epizodi koja se bavi dalmatinskim jestvinama nedavno je na Netflixu Split predstavio jedući - triput pogađajte - burek i ćevape! I brownies, pardon, da, njih je isto ovdje jeo (za recept pogledajte pod "B" u "Dalmatinskoj kuhinji" Dike Marjanović-Radice).

Izvor: Društvene mreže / Autor: Netflix

Na pamet mi je odmah pala i ona Adidasova reklama otprije par godina, ona u kojoj stanoviti sredovječni krkan reklamira limitiranu "Jugoplastika" kolekciju tenisica tako što prije košarkaškog treninga prstima muma ćevape u lepinji, plus ajvar žlicom. Nekome je to bila skroz simpa i kul, nekome nije, kao i ovo s gladnim Philom. Ne opredjeljujem se jer sam jednostavno zbunjen činjenicom da su, evo već desetljećima, baš ćevapčići prva gastro-asocijacija na Split. Otkud baš oni, pa baš Split? Dao bih ruku u vatru pod gradelama da se više ćevapa po (domicilnoj, ne turističkoj!) glavi pojede kroz godinu u, recimo, Zagrebu ili Ljubljani, možda čak i Beču, nego u Splitu. Jedan od pogrdnih naziva koji se na kontinentu odavna rabe za Splićane, a i Dalmatince uopće, jest "blitvar", zar ne? Blitvar a ne ćevaplija!

Odakle nam to, sugrađani moji? Jeste li to sami nekako konzumentski uvjetovali nekoć davno, ili nam je to netko izvanka nametnuo pa ne pušta? Ima li to neke uzročno-posljedične kulturološke veze s onom čuvenom iza brda: "Sveti Duje Arapin je bija / Doša tute pa se prikrstija"? Što prije nađemo odgovore na ta pitanja, prije ćemo se riješiti te glupave predrasude, ili je pak s razumijevanjem prihvatiti i ponositi se njome kao neporecivim faktom, kako već kome paše.

PS: Ispričavam se bureku na zanemarivanju u gornjim recima, odužit ću mu se već večeras u kvartovskoj poslovnici jedne zagrebačke megapekarske firme.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.