PIŠE: ROBERT PERIŠIĆ

Kumice s internet blagajnama

  • Autor: Robert Perišić
  • Zadnja izmjena 10.03.2013 12:37
  • Objavljeno 10.03.2013 u 12:37
Trešnjevačka tržnica (5)

Trešnjevačka tržnica (5)

Izvor: Cropix / Autor: Tomislav Krišto/CROPIX

Najava uvođenja fiskalizacije uzbunila je duhove po placevima, pazarima i merkatima, jer se nad te naše tržnice pod otvorenim nebom nanio oblak interneta preko kojeg bi ministar financija, poput kakvog boga, pratio svaku transakciju

Bit će tu ipak puno nedoumica – što napraviti s cjenkanjem, sa spuštanjem cijena pred zatvaranje, s prodavačicama koje kažu: 'Niti s tim znam rabotat, niti imam di metnut’ i tome slično.

'Vrag odnio internet i 'ko ga je izmislio!', grintaju ujedinjeno prodavačice sa splitskog Pazara i kumice sa zagrebačkih placeva kojima se, evo, ta novotarija popela na glavu poput one košare sa spomenika Barici na Dolcu. Mjera fiskalizacije koja bi trebala na tržnicama stupiti na snagu 1. srpnja, istina, izuzima one koji prodaju vlastite proizvode, te bi fiskalne blagajne s internet-vezom trebali imati samo oni koji prodaju tuđu robu, ali bit će da je takvih više nego je ekipa s placa spremna priznati kad hvali svoju totalno domaću robu. To je i očekivano, jer prodaja na tržnici (bila roba španjolska ili domaća) posebno je 'zanimanje' i poseban žanr kojim ne vlada svaka seljanka ili seljak… I kad je posrijedi baš domaća roba, mnogim se proizvođačima ne putuje do grada, mnogi se tu ne snalaze ili 'nisu za to' jer ne znaju prodavati, pa svoje proizvode plasiraju onima koji drže štand i znaju kako gradskim gospođama složiti priču ili, na primjer, vikati: 'Evo neprskanih poma na sniženju!'

Što kumice kažu o fiskalizaciji?


Krik s tržnice

Pa ajde ti odoli tome – kaže dramska umjetnica Ksenija Prohaska u jednom intervjuu gdje je usput zabilježila ovaj 'posljednji krik mode' sa splitske tržnice, a šteta je, inače, da nema tko zabilježiti ono što se na tržnici govori i izvikuje, budući da je kultura tržnice slojevita priča. Recimo, riječ 'krik' u prethodnoj rečenici nisam spomenuo slučajno, jer ono što se zadržalo u sintagmi 'posljednji krik mode' zapravo potječe s tržnice.

Ova sintagma – kako je to u jeziku zna dogoditi – 'konzervira' zaboravljenu prošlost koja seže sve do svijeta srednjeg vijeka. Riječ je tu o 'kricima Pariza' (Cris de Paris), koji su svojevrsna preteča reklame, primijenjena ulična umjetnost kojom su pariški trgovci vabili kupce glasno hvaleći svoju robu, a da bi bili atraktivniji – živo bi to sročili i ritmizirali, te su 'krikovi' često bili rimovani stihovi.

Prvu 'antologiju' Krikova Pariza sačinio je Guillaume de la Villeneuve u davnom trinaestom stoljeću, a bilježili su se i u idućim stoljećima pod naslovima poput '107 krikova koje viču svakodnevno u Parizu' (zbornik iz 1545.) gdje praktički sve što se prodavalo na tržnici ima svoju stihovanu 'reklamu'. To su unikatni dokumenti vremena i narodne kulture, rekli bismo urbane – ona to jest po mjestu događanja – ali ona nije samo urbana jer je tržnica, znamo, mjesto gdje se susreću glasovi grada i sela, stoga posjeta tržnici u bilo kojem gradu jest najbolji teren za upoznavanje duha šireg podneblja. Nema sumnje da se ponekad i danas na našim tržnicama može čuti domišljato sročenih nasljednika starih 'krikova' kojima se vabi mušterije, kao i načina na koje se tepa kupcu: tu se, kao usput, dijele komplimenti ('mladi…', 'lijepa…'), procjenjuje se u trenutku kako se kome treba obratiti, s više ili manje distance – sve do 'dušo moja', što samo iskusne prodavačice znaju reći onim pravim tonom koji nas podsjeća na naše bake – te je, sve u svemu, u igri cijeli jedan, naoko nevidljivi, niz komunikacijskih rituala od kojih se čovjek osjeća malo drukčije negoli kad izlazi iz šoping centra te zato hrana i nije ono jedino po što se ide na tržnicu.

Prostor tržnice se vremenom sužavao – na njoj se nekad prodavalo 'sve', čak i medicinske usluge (po Aziji će se možda naći još pokoji zubar na tržnici) čega su preostaci ljekovite trave i kreme od nevena za koje, kad na Visu pitaš tko ih proizvodi, prodavač nehajno kaže – 'Moja mater' – što je, svakako, reklama koju nijedan kopirajter ne može nadmašiti. Danas su tržnice u konkurenciji s novovjekim, nabildanim divom – šoping centrom – koji je umjetna verzija srednjovjekovne tržnice na kojoj je 'bilo sve na kupu', pa šoping centri pomalo i izgledaju kao utvrđeni srednjovjekovni gradići, koji su navečer također zaključavali gradska vrata. Ali po svemu drugome, znamo, osjećaj je drukčiji, neusporedivo sterilniji i prazniji. Tržnica je, pak, pravi, već okljaštreni ali ipak živi nasljednik prastare gradske kulture: ona, kad se po njoj malo pročačka, ipak puno toga nesvjesno pamti i prenosi, sve do 'krikova' iz prohujalih vjekova.


232746,227460,245818,246956
Povijest placa

Nije ambicija ovog teksta sugerirati rješenja oko fiskalizacije na ovom skliskom terenu, ali svakako: treba biti oprezan kad se intervenira u svakodnevnu kulturu, jer tu su mnogi slojevi i tragovi koji nisu tek tragovi novca. Jedan od njih, kad smo već kod toga, našao sam i u knjizi 'Dolac' iz 1985., autora Zvonimira Milčeca. Ova pitka, neambiciozna knjiga – oveći serijal novinskih reportažica (danas takve stvari urednici ne naručuju) – daje živu sliku Zagreba osamdesetih, kao i brojne likove s Dolca, uz ponešto povijesti te tržnice sagrađene 1930. Dojmljivu fotografiju tržnice u gradnji možete vidjeti ovdje, a Milčec citira i tadašnje novine koje bilježe da su najbrojnija grupacija prodavača 1930. na Dolcu bili Bugari ('čitav grad Zagreb i čitava Evropa znade rad Bugara na vrtlarskom području, a pod pojmom Bugara odmah se pomišlja na Bugara vrtlara').

U nastavku priče Milčec i 1985. nalazi na Dolcu prodavače, praunuke istih onih Bugara iz tridesetih ('pradjed Kosta grincajg je nudio još na Jelačić placu', kaže jedna prodavačica) koji su se naselili na Žitnjaku gdje su imali velike vrtove, te navodi i šest bugarsko-zagrebačkih prezimena s Dolca. To je prilično fascinantan kontinuitet 'na placu' i neobični trag Bugara u srcu Zagreba o čemu, do ove knjige, nisam čuo nikad ništa osim misterioznog naslova albuma 'Idu Bugari' punk benda Kawasaki 3P. Recenzija tog albuma objavljena baš na ovom portalu nosi zanimljiv naslov: 'Bugari su brzi, a murija je spora'.

Možda je to i svojevrsno proročanstvo Liniću koliko će uspjeti s namjerom da tržnicu uhvati u njenom gibanju.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!