Nove epizode stare priče o neuzvraćenoj ljubavi stižu s juga: po medijima se opet pojavljuju tekstovi i prilozi o splitskom brodogradilištu ispunjeni muklom slutnjom nečeg strašnog što će se spustiti na grad, regiju, zemlju, a možda i šire, ne odvije li se privatizacijski proces po željama Brodosplitovih sindikalista
Stereotip, po kojemu južnjaci, kada su emotivno prikraćeni, znaju biti nezgodni, u ovom se slučaju obistinjuje. Čim im se ljubljena Hrvatska počela kurvati s Europskom unijom, čim je poželjela nešto više i drugačije od zovi samo zovi domoljubnih podoknica, postala je gadura dostojna prijetnji i prezira.
'Osnovat ćemo Nezavisnu državu Brodosplit ako bude trebalo', kaže lider najbrojnijeg brodograđevnog sindikata minule subote u Jutarnjem listu, 'ali niti će Debeljak ući u Brodosplit, niti ćemo dopustiti Vladi da ugasi naše poduzeće', zapaža Walesa iz naše provincije te poentira: 'Mi predlažemo da se u Brodosplitu provede program radničkog dioničarstva, kao što se radi u Uljaniku, a ako je to protivno ugovorenim odredbama s Europskom komisijom, onda nam takva Europa ne treba.'
Za one koji su propustili prethodne epizode, evo najkraćeg rezimea. Suočene s naredbama iz Bruxellesa – što se u hrvatskom političkom leksiku naziva pregovaranjem s EU-om - ovdašnje su vlade započele privatizaciju brodogradilišta, tradicionalnih gubitaša. Na kraju procesa Brodosplit ima prijeći u ruke samoborskog DIV-a, bitno manje tvrtke, čijeg je vlasnika Tomislava Debeljaka prošloga ljeta Državno odvjetništvo optužilo zbog gospodarskog kriminala. Prelazak iz državnih u privatne ruke prate najave bitnog smanjenja broja zaposlenih. U kapitalističkom se cinizmu to naziva 'anketiranjem' 1600 zaposlenih – od ukupno 3450 – a pitalo ih se žele li odustati od rada uz stimulativnu otpremninu. Nije pametno sumnjati da tek slijedi masovna egzekucija radnih mjesta.
Što će, dakle, zadesiti grad i zemlju budu li škverani i njihovi sindikalni predstavnici nezadovoljni nakon što se s vlasničkim titularom brodogradilišta dogodi što se ima dogoditi? S kakvim će mukama suočiti domicilnu regiju, kakve će se tegobne posljedice izroditi iz njihova djelanja? Nezaposlenost će dostići rekordnu razinu, Kerum i Bandić bit će gradonačelnici, skupina seksualno inhibiranih muškaraca u haljinama pokušat će diktirati oblik i vrstu seksualne edukacije? Gradove će potresati noćne eksplozije, ulicama će demonstrirati nezadovoljni radnici, štrajkat će glađu i pozivati Vladu da odstupi? Koja se kataklizma još nije dogodila, a da bi je moglo potaknuti škversko nezadovoljstvo?
U zemlji predatorskog kapitalizma, u kojoj se pedantno broje potpore brodogradilištima, ali ne i Todoriću, gdje se javni sektor predstavlja samo kao golemi žderač novca, a od zaposlenih u privatnim tvrtkama očekuje se bezrezervna zahvalnost jer primaju bilo kakvu plaću, osjećaj za socijalnu pravdu refleksno upućuje na solidarnost s radnicima. Naizgled jednostavna jednadžba počinje se komplicirati kada na red za suosjećanje dođe tvrtka s mnoštvom članova dugogodišnjeg žutog sindikata priljubljenog uz ideologiju stranke na čijem je kredu o 200 bogatih obitelji nastala hrvatska metastaza neoliberalnog tumora. Mišići i mozgovi brodograditelja naveliko su habani u dekonstrukciji zadnje države u kojoj je njihov proizvod imao nekakvo gospodarsko opravdanje, jer je u najvećem dijelu bio domaći, te u stvaranje tuđmanovske Hrvatske kojoj, nemojmo se lagati, ne trebaju.
Stoga je nevolje brodograditelja s Hrvatskom i obrnuto uputno promatrati s nedomoljubne distance, bez pretjeranog uživljavanja, jer u ljubavničkim svađama nije umno arbitrirati. Tek valja strepiti od prijetnje brodograđevnih sindikalaca o stvaranju Nezavisne države Brodosplit. Zar im zadnja koju su gradili nije dovoljna opomena da im ta rađa ide katastrofalno?