Hinin izvještaj iz Münchena započinje sljedećim riječima:

Hrvatski premijer Andrej Plenković ocijenio je u srijedu u Münchenu da ozračje pesimizma koje se stvara u zemlji nije dobro, a posebice je neodgovorno prema mladim generacijama. 'Odgovornost je na svim akterima, institutima, komentatorima, mogu slobodno reći i medijima da s malo manje pesimizma kreiramo u društvu jer nas on nikuda neće dovesti. Ja mislim da su okolnosti u brojnim granama puno bolje nego što se percipiraju, ali ako stvorite atmosferu, nije čudno da srednjoškolci izlaze s tonom besperspektivnosti', rekao je Plenković novinarima nakon sastanka s bavarskim premijerom, istaknuvši da je to 'neodgovorno prema mladim generacijama'.

Dobrohotnu čovjeku, medijskom akteru voljnom da pripomogne koliko uzmogne, ne preostaje ništa doli da javno zapita premijera - a koliko točno iznosi to 'malo manje' pesimizma? Ako još nije izumljena i patentirana egzaktna mjerna jedinica, okej, dajte nam barem nešto s čime bi se ta razina dala komparirati u nekom od proporcionalnih međuodnosa. Koje bi svakodnevne društvene pojavnosti 'svi akteri, instituti, komentatori, mogu slobodno reći i mediji' morali manje isticati, pa da u Hrvatskoj bude malo više optimizma?

Bi li nam malo manje toleriranoga fašizma donijelo i to žuđeno 'malo manje pesimizma'? Malo manji nameti poslodavcima? Malo manje korupcije i nekažnjenog pljačkanja? Malo manje svakodnevne vjerske indoktrinacije, 'mogu slobodno reći i u medijima', i licemjernog blebetanja o boljem životu tek poslije smrti? Malo kraće liste čekanja po bolnicama? Malo manje sinkopâ po sudnicama? Malo manje novoregistriranih branitelja? Bi li malo manje devastacije prirodnih ljepota i kulturnih dobara moglo biti od pomoći? Ili malo manje kočenja nasušne obrazovne reforme? Ili...

Što je drugo zadaća institutâ, komentatora i medija, nego da povazdan prate, analiziraju i tumače stvarne ljude, događaje i pojave u društvu? Kako bi oni - ako se uistinu bave svojim poslovima, a ne plaćeničkim agitiranjem - mogli pridonijeti dojmu, pače percepciji, da je car malo manje gol? Bismo li svi trebali dragovoljno oslijepiti na jedno oko, oglušiti na jedno uho, odgristi si vrške jezika i amputirati kažiprste, pa da se stvori atmosfera iz koje srednjoškolci više neće 'izlaziti s tonom besperspektivnosti'? Mislite li da bi im budućnost izgledala perspektivnije i optimističnije kad bismo ih uvjeravali kako je baš divno i obećavajuće to što Hrvatska već skoro četvrt stoljeća ima 128 gradova (čuj, 'gradova'!) i 428 općina kojima treba barem po jedna limuzina s grijanim sjedalima i višezonskom klimom? I da je odrabrujuće do besvijesti to što ćemo za masnu paru kupiti 12 izraubanih borbenih zrakoplova, unatoč činjenici da su nam se i ona dva, kad su bili istovremeno u zraku - sudarila?

Ćoravi, nagluhi, neartikulirani i bezprstni, možda bismo im lako u mladenačke glavušice utuvili da je baš super to što je super 95 već nekoliko tjedana, i nakon pojeftinjenja, skuplji od deset kuna po litri, kao što je super i to što se zagrebačko Sveučilište, unatoč tome što se neki dan srondalo za novih dvjestotinjak mjesta, i dalje nalazi među tisuću vodećih univerziteta na svijetu. Takvima, temeljito osakaćenima, ne bi nam bilo ni najmanje teško objasniti da toliko strmoglavo srozavanje ugleda najvećeg hrvatskog sveučilišta nije nimalo 'neodgovorno prema mladim generacijama'.

Niti bismo se, takvi, zabrinjavali nad činjenicom da se u dvije dominantne hrvatske stranke, najvećoj u vlasti i najvećoj u oporbi, triput više energije troši na njihove interne dekapitacije i defenestracije, nego li na ono što im je zapisano u programskim aktima i inim identifikacijskim dokumentima. Ostavljali bismo da se sve njihove unutarnje kavge događaju iza zavjese, pouzdano skrivene od svih generacija, poglavito one mlade.

Doista, što bi premijer htio? Da novinska izvješća, komentari i znanstveno utemeljena istraživanja govore samo ono što bi on htio čitati, gledati i slušati, odnosno - ono što bi htio da mladi gledaju, čitaju i slušaju o njemu i njegovima? Dobro, neka mu bude, nije da nismo navikli na takve vladare, ali neka to onda barem malo manje neizravno kaže, a ne da se ovako obilazimo kao mačci oko vruće kaše. Evo, prisežem prvi: jednoga dana, ne više odveć dalekog, kad i Andrej Plenković odseli iz Hrvatske (a da planira u Belgiju, to se odavna govori) neću napisati da je otišao zbog pesimizma i besperspektivnosti življenja u Hrvatskoj. Dapače, napisat ću kako je to veliki uspjeh za hrvatsku politiku i smjerokaz za sve koji se njome u Hrvatskoj bave.