Imam dovoljno godina i novinarskog iskustva da se živo sjećam posljednjih dana herojske obraneVukovara. Radila sam u redakciji političkog tjednika Danas – a tragediju smo pratili kao sabraniprofesionalci na terenu i za kompjutorom, ali i s osjećajem užasa, kojeg smo dijelili sa svim građanimaove zemlje, a tada već i Europe i svijeta. Vukovar nisu bile samo vojničke akcije na Trpinjskoj cesti,glas Siniše Glavaševića ili patnje ljudi s njihovim plastičnim vrećicama koji su izlazeći iz ruševinaostavljali svoje domove, a mnogi od njih i poginule obitelji i prijatelje, Vukovar nisu bile niti brzopristigle vijesti o nestalima iz bolnice, o smaknućima, o Ovčari, logorima…

Vukovar je bio sve to,ali još i više - zamrznuta slika djelovanja ultimativnog zla, razaranja bez granica, sa strane sile kojase 'zanijela' u sravnjivanju neprijatelja, kojeg je pronašla u mirnom podunavskom baroknom gradu.JNA je Vukovar, usred mirnodopske Evrope, pretvorila u grad bez ljudi, bez života – i baš zato ganikada zapravo nije mogla osvojiti, već ga je samo privremeno pokorila. Jer bez svih tih ljudi, gradje izgubio samu svoju suštinu, koju će vratiti tek kada se mir spusti nad žrtve, kada se krivci kazne,i kada budu sazreli uvjeti za zajedničko žalovanje nad svim nevinim žrtvama, i za svakodnevicu beznacionalnog apartheida..

Kažnjavanje svih ratnih zločina – mir za žive

Zaslužena metafora – grad heroj – koju je Vukovar dobio, ujedno je i nova zamrznuta slika, ovog putaslika herojstva i prošlosti, koja ne gleda naprijed, i koja – kako se to već često pisalo – osim na dansjećanja, zapravo i ne brine previše što se događa u tom gradu. Prošla je dvadeset i jedna godina odvukovarskog sloma, a pred nama je, kako je prije dva dana, pred sto tisuća ljudi na Trgu, mirno i bezočekivanog ratničkog i nacionalnog patosa, rekao general Gotovina - budućnost koju moramo samistvoriti. Sada, kada su krivnje oslobođeni ne samo Gotovina i Markač, nego je i u popularnojpercepciji (a dijelom i medijskoj, i vanjskopolitičkoj) definitivno srušena teza o izjednačenoj krivnji,kada je potvrđeno da se Hrvatska imala pravo braniti i da se obranila, da su se zločini dogodili, ali danisu bili unaprijed smišljeni i isplanirani, tj. da nije bilo udruženog zločinačkog pothvata – slijedeteški, ako ne i teži zadaci na građenju budućnosti, u kojoj bismo trebali postati istinski civilizirana,multietnička i multikulturalna zemlja. Naravno, Vukovarci će s punim pravom reći – nema budućnostidok ne saznamo istinu o nestalima, moramo pokopati svoje mrtve. I potom, ono ključno – žrtvamatreba odati počast, i to prvenstveno tako da krivci odgovaraju.

Što se tiče Vukovara i Škabrnje – poslaima još i Haški sud, i hrvatsko i srpsko pravosuđe – a što se tiče zločina počinjenih poslije Oluje, tu jehrvatska pravna država apsolutno odgovorna da poduzme sve da krivci budu osuđeni. Lijepo je toformulirala Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Carle Del Ponte, kada je rekla da su generalinevini, ali da hrvatska država snosi veliku odgovornost jer ni u vrijeme Oluje nije pronašla i sudilaprave krivce, a to znači samo jedno – ona to jednostavno mora učiniti danas. Na djelovanjepravosuđa, na sreću, već na dan oslobođenja generala obvezali su se i Josip Leko, i Zoran Milanović iIvo Josipović i Vesna Pusić… ali nije dovoljno da to govore samo najviši dužnosnici. Pravosuđe tonaprosto mora učiniti, a cijelo društvo, sada kada i samo priznaje da osjeća da smo oslobođenicrimena kolektivne i izjednačene krivnje - kako je doživljena tužba protiv Gotovine i Markača – imadvostruku odgovornost da postigne svenacionalni konsenzus, da pokaže da istinski želi pravdu zasvaku civilnu žrtvu rata u ovoj zemlji, bez obzira na njezinu nacionalnost. To očekujemo od pravosuđau Srbiji i Hagu, kada su u pitanju hrvatske žrtve, od Vukovara do Škabrnje, i svih drugih mjesta gdje sunevini stradali , a sami od sebe trebamo očekivati isti pristup za srpske civilne žrtve. Gotovina iMarkač su nevini, ali zločini su počinjeni, a pravi krivci nisu procesuirani.

Jednostavno rečeno,dvadeset godina nakon rata – napokon moramo istinski, a ne samo paradno i protokolarno, priznatida postoje civilne, nevine žrtve na svim stranama. Da bismo to postigli – uz pravosuđe i najvišepolitičke institucije, potrebna je i politička volja obrazovnog sustava, intelektualaca svih 'boja',medija, i naravno one institucije, koja samu sebe proglašava duhovnom vertikalom, a to je Crkva. Nažalost, baš nju, koja bi trebala biti pronositeljem univerzalnog humanizma, u ovih smo dvadesetgodina izuzetno rijetko čuli govoriti o 'tuđim' žrtvama, ali zato često zbori starozavjetnom retorikom,naročito kada s propovjedaonice grmi na one snage u društvu s kojima ne dijeli isti svjetonazor.

Ne - populističkom trijumfalizmu, da - poniznosti i savjesti

Da bismo izgradili zajedničku kulturu sjećanja, treba se okrenuti vlastitoj savjesti i pokazati i poneštoponiznosti – o kojoj tako lijepo govore brojne biblijske parabole. Uz privođenje krivaca pravdi, svibismo trebali biti spremni pokloniti se svakoj ratnoj civilnoj žrtvi u ovoj zemlji. I pozvati, ne jednom,sve izbjegle, koji to žele, da se vrate u Hrvatsku. General Gotovina učinio je to u srpskim novinama,na pravom mjestu – a za hrvatsko društvo, u ovom trenutku, a naročito za one kojima je netko blizaku ratu poginuo, ovaj poziv vjerojatno će imati više odjeka od poziva bilo kojeg državnog dužnosnikaili pripadnika udruga za ljudska prava. I Crkva bi napokon trebala početi govoriti o svim žrtvama, ipokazati razumijevanje za sve koji su izgubili svoje domove, i još se u njih nisu vratili, i to bez obzirana njihovu nacionalnost.

Danas je u Hrvatskoj potpuno otvoren prostor za takav, zreli i mirnodopskipristup budućnosti – jer smo na pragu ulaska u političku zajednicu europskih naroda, a izlaskom izzatvora onih koji su vodili borbu za teritorijalno oslobođenje zemlje, simbolički je dobiveno i javnopriznanje da je rat bio oslobodilački i pravedan. Došlo je vrijeme i za njegovanje vlastite savjesti, iizbjegavanje samohvale i trijumfalizma - jer zločine su počinili i pripadnici hrvatskog naroda, i bio bistrašan civilizacijski pad to negirati. U posljednjih nekoliko dana, na sreću, imali smo prilike vidjeti dasu izgradnji mita najmanje skloni oni koji bi trebali biti njegovi nositelji. Previsoka je cijena plaćenaza današnju slobodu i mogućnost da gradimo budućnost, da bismo se smjeli odavati populističkomtrijumfalizmu, ili se vratiti bahatoj nacionalističkoj ideji da su Hrvati bezgrešni.

Poštivati vukovarskužrtvu, kao i svaku drugu žrtvu koju su ljudi podnijeli za vrijeme rata, danas znači uprijeti sve snageda ovaj grad vrati svoju budućnost, ekonomski prosperitetnu, multikulturalnu i multinacionalnu,kakav je ranije i bio…I da se svi nadamo da ćemo jednog dana, na ovu obljetnicu, i to ne tako dalekou budućnosti, zajedno moći zapaliti svijeće, svi u svojim vlastitim sjećanjima… Naravno, u ovomtrenutku to je još uvijek nemoguće – ali naša je obveza civiliziranih i mirotvornih ljudi da stalno iznovapokušavamo, sve do konačne pobjede pomirenja, oprosta i budućnosti. Tek tada će rat doista i dokraja biti gotov.