komentar borisa jokića

Ima nade za nas: U sličnoj situaciji mi se sigurno ne bismo pravili Francuzima

Beskućnici u Parizu / Ilustracija

Beskućnici u Parizu / Ilustracija

Izvor: EPA / Autor: LUCAS DOLEGA

Brojni hrvatski građani ne misle najbolje o svojoj zemlji. Uz svu korupciju, klijentelizam, nepotizam, kvarne političare i nedostatak perspektive za mlade ljude, to ni ne čudi. No uvjeren sam da bi Reneu Robertu, koji je ležao devet sati na ulicama Pariza i nitko mu nije prišao pomoći, da je kojim slučajem pao u Frankopanskoj u Zagrebu (baš kao i na ulicama Beograda, Ljubljane ili Sarajeva), brzo netko uskočio u pomoć

Rene Robert tog je 18. siječnja izašao u svakodnevnu šetnju ulicama centra Pariza. Trebao je to biti rutinski izlazak 85-godišnjeg umirovljenog fotografa koji je oko 21.30 u ulici Rue de Turbigo na njegovu nesreću završio padom. Uslijed pada Robert je izgubio svijest. Sve što se kasnije odigralo s njegovim životom i smrću ukazuje na potpun gubitak savjesti građana velikih gradova. I premda će na obdukcijskom nalazu Rene Roberta pisati – smrt smrzavanjem (hipotermijom) uslijed pada – točnije bi bilo da je čovjek umro zbog bezosjećajnosti, sebičnosti i nedostatka empatije zajednice u kojoj živi. Štoviše, umjesto prirodnog uzroka smrti, trebalo je pisati da je Rene Robert ubijen.

Situirani umirovljenik padom je u očima nas prolaznika postao jedan od mnogih koji žive i spavaju na ulici. Dok se još prije dva desetljeća problem beskućništva vezao uz velike gradove SAD-a, danas je ono u porastu u gotovo svim zemljama članicama EU-a, a posebice u onima koje gospodarski bolje stoje.

Procjenjuje se da u Francuskoj živi više od 150.000 beskućnika

Procjenjuje se da u Francuskoj živi više od 150.000 beskućnika

Izvor: EPA / Autor: CHRISTOPHE PETIT TESSON

Premda ne postoje pouzdani podaci o broju beskućnika, procjene u Uniji ukazuju na to da ih je u gradovima poput Bruxellesa više od 5000, a u Francuskoj i više od 150.000. Za usporedbu, u Hrvatskoj se procjenjuje da oko 2000 ljudi nema krov na glavom, a u Zagrebu se taj broj kreće oko 300. Brojevi malo govore o životima tih ljudi. Ulice Pariza, Berlina ili Dublina, posebice zimi, postaju izlozi malih improviziranih kartonskih građevina, vreća za spavanje i ponajviše teških životnih priča. Ulice ne osuđuju. Utočište su one mladih ljudi ulovljenih u klopku ovisnosti, sredovječnih muškaraca koji su lošim životnim kartama izgubili povjerenje ljudi oko sebe, onih koji u društvima zasnovanim na pohlepi nikada nisu ni dobili pravu priliku.

Rene Robert je padom u 21.31 postao beskućnikom i to onim koji je ostao bez svijesti. U sljedećih devet sati nitko, ali baš niti jedan čovjek koji je prolazio ulicom u centru Pariza nije zastao vidjeti što je s njim. Upitati treba li pomoć. Tek nakon devet sati jedan je beskućnik, vidjevši u kakvom se stanju nalazi nesretni starac, odlučio pozvati hitnu pomoć. U tih su devet sati stotine ljudi prošle pokraj onesviještenog čovjeka. Svaki taj prolazak značio je gubitak šanse za spašavanje nečijeg života. Oholost trenutka u kojem micanjem pogleda osuđujemo muku drugoga. Sami su si krivi, pomislimo i projurimo dalje tipkajući po mobitelu.

  • +2

Beskućnici u Zagrebu

Izvor: Pixsell / Autor: Patrik Macek/PIXSELL

Brojni hrvatski građani ne misle najbolje o svojoj zemlji. Uz svu korupciju, klijentelizam, nepotizam, kvarne političare i nedostatak perspektive za mlade ljude, navedeni stav ni ne čudi. Za razliku od Pariza, uvjeren sam da bi Reneu Robertu, da je kojim slučajem pao u Frankopanskoj ulici u Zagrebu (baš kao i na ulicama Beograda, Ljubljane ili Sarajeva), brzo netko uskočio u pomoć. Uza sve naše nedostatke, ipak smo i dalje društvo u kojem postoje empatičnost i solidarnost. I premda se ove karakteristike teško pretaču u ekonomske indikatore, one su društveno iznimno važne. Toliko da ih se ne može kupiti. Upravo te osobine treba i dalje njegovati u društvu. Ljude, a posebice mlade, treba poučavati da su oni koji nemaju ili su trenutno u teškim životnim situacijama jednako vrijedni. Da ih treba pitati kako su. Da im treba pomoći. Da je bespomično tijelo na ulici možda i tijelo umirovljenika koji je pao.

Bezglavo i besciljno trčeći ulicama naših gradova, sve manje primjećujemo tuđu nevolju. Namjerno okrećemo obraz da ostanemo u sigurnosti lažne ideje o sređenosti i čvrstoći naših života. Nesvjesni da nas od života na ulici dijeli tek jedan pad, a od smrti tek kolektivno okretanje obraza ljudi koji se kunu u to da vole ljude i da su spremni pomoći.

Okrećući obraz i pogled, ponekad možemo nekoga usmrtiti, ali uvijek, baš uvijek postajemo lošiji ljudi.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.