KOMENTAR RENATA BARETIĆA

Gdje su završili EU-slatkiši?

Renato Baretić
Renato Baretić
Više o autoru

Bionic
Reading

Jesu li ipak ostali djeci kojoj su već uručeni ili je poslije gašenja kamera bilo scena u stilu ‘Višeslave, to ipak nije za tebe, čekaj, daj mi taj paketić, odnijet će časna potrebitima, čuješ li me?’

‘Želim od sveti Nikola da mi da moga azila’, protepao je u kameru HTV-a mali nasmiješeni Mahdi Deilami, nema mu više od sedam godina, izbjeglica iz Irana (tako je pisalo, a možda je iz Iraka, tko će znati, HTV je to). Lijepo je odjeven, očešljan, čist i uredan, a hrvatski već govori bolje od nekih naših viđenijih dužnosnika. Naučio je, eto, i to tko je taj sveti Nikola. Socijaliziran je, reklo bi se, više nego solidno. Ipak, od svih želja koje bi nasmiješenu sedmogodišnjaku usred Zagreba mogle pasti na pamet, Mahdi je odabrao - azil. Zacijelo ne samo za sebe, nego i za one odrasle s kojima je dovde prehodao cijelu kalvariju i od kojih je naučio tu čarobnu, mističnu, žuđenu riječ ‘azil’. Iz te želje nije teško pročitati da su se i Mahdi i njegovi roditelji s hrvatskom birokracijom već ohoho nagnjavili i da im polako sviće kako se ovdje još jedino nekom katoličkom svecu mogu obratiti za pomoć...

Želju sličnu Mahdijevoj, nekakav azil u kojem sa sigurnošću mogu krenuti naprijed prema životu, zacijelo je imala i većina od stotinjak nesretnih kikića iz doma u Nazorovoj. I to ne samo na Svetog Nikolu, nego svakog dana u istječućoj godini; godini u kojoj je od svih njih posvojeno samo jedno dijete. A sto i četvero ih je ostalo u domu.

Lani ih je posvojeno šestero, a dotad je godišnji prosjek bio - tridesetak. Sve vam je ovdje lijepo u srijedu, taman na Svetog Nikolu, pobrojala kolegica Silvana Srdoč. Njezine sugovornice, sudionice okruglog stola pod onespokojavajućim nazivom ‘Dijete na čekanju’, iscrpno su objasnile u čemu je stvar: imamo solidne zakonske odredbe (ne i odlične, ali solidne) koje reguliraju tu hiperosjetljivu tematiku, sročene prema njemačkom uzoru, ali ih u zadnje dvije godine gotovo nitko - ne primjenjuje. Zašto? Pa, iz svega skupa se, iz ovakve laičke pozicije, dade zaključiti da je cijeli Obiteljski zakon (a u njemu i dio koji se odnosi na posvajanje, odnosno sve što tom sudbonosnom činu prethodi i slijedi) došao na zao glas zahvaljujući paracrkvenim udrugama koje se silovito javno zalažu za obitelj po francjozefinskim kriterijima.

  • +5
Dječji dom u Nazorovoj u Zagrebu Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukić

Uslijed njihova se pritiska odmah, čim se ova vlada malo stabilizirala, krenulo u izradu nacrta novog obiteljskog zakona, pa je ovaj postojeći po inerciji, iako je i dalje važeći, nekako ostavljen po strani. Bez odgovarajuće skrbi, reklo bi se.

Potom se taj novi nacrt proveo u javnosti znamo kako, pa se sad nacrtava još ljepši i noviji, dok postojeći i dalje nitko ne ferma. A djeca su, baš kao i njihovi potencijalni posvojitelji - na čekanju. Što možda čak i nije najgora od najgorih varijanti, budući da je ovaj prethodni nacrt sadržavao moćnu gomilicu rješenja koja su ozbiljno retrogradna u odnosu na važeći zakon, dobrim dijelom usmjerena na smanjivanje prava same nevoljne djece, a čega će se još na tom tragu nacrtavatelji dosjetiti, tek ćemo vidjeti.

  • +12
Okrugli stol 'Dijete na čekanju' Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Inače, na spomenutom okruglom stolu pojavile su se i tri važne tete iz Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike. I podijelile su djeci paketiće slatkiša iz promotivne kvote EU-fonda za najpotrebitije, iste onakve kakve su sutradan dvije još važnije tete iz istog ministarstva ponijele djeci u jedan privatni vrtić, pukom igrom slučaja baš katolički. Svjedočili smo, cijela javnost, baš neukusnoj aferici, jednoj u nizu onih kakve izbiju gotovo svaki put kad se političari požele naslikavati s tuđom, nepoznatom malodobnom djecom. Šteta je što najvjerojatnije nikad nećemo doznati epilog te iritantne epizodice, naime - što se uistinu na kraju dogodilo sa svim tim donijetim slatkišima? Jesu li ipak ostali djeci kojoj su već uručeni, ili je poslije gašenja kamera bilo scena u stilu ‘Višeslave, to ipak nije za tebe, čekaj, daj mi taj paketić, odnijet će časna potrebitima, čuješ li me? Nije ti to prava čokoladica, to je zamotana daščica, vjerojatno srpska, Višeslave, vraćaj se ovamo!’?

Prosinac je, više od ijednoga drugoga kroz godinu, mjesec kad naglašeno manifestno vodimo računa o djeci - sve kad i ne bismo htjeli, u zapadnom nas civilizacijskom krugu na to nagone Sveti Nikola, Sveta Lucija, Djed Mraz, Djed Božićnjak, Mali Isus, Djevojčica sa žigicama, Sam u kući... Ali prosinac je i zrcalo: pokazuje nam koliko smo licemjerni i koliko nam je do djece doista stalo, i na pojedinačnoj i na društvenoj razini, kroz sva preostala 334 dana i noći. Usta su nam puna ‘budućnosti naše djece’, ali - što to zapravo radimo s njihovom sadašnjošću?    

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.