komentar velimira šonje

Ekonomski poučak: Možemo li nakon bitke za lokalne fotelje živjeti bolje?

Ako se političari ne trgnu, Hrvatsku unatoč trenutnom kratkom izboju ekonomskog rasta, čeka daljnje trajno zaostajanje

Ako se političari ne trgnu, Hrvatsku unatoč trenutnom kratkom izboju ekonomskog rasta, čeka daljnje trajno zaostajanje

Izvor: Pixsell / Autor: Jurica Galoic/PIXSELL

Lokalni izbori su potvrdili da u Hrvatskoj nastaje prošarana politička karta na kojoj je moć već jako razasuta. Promjene (takozvane reforme) u takvim su uvjetima moguće samo ako se inače vrlo različite političke opcije nauče sklapati sporazume o nenapadanju o razvojno važnim pitanjima

Ti sporazumi ne moraju biti eksplicitni, dobri su i oni prešutni, no enigma je jesu li ikakvi sporazumi mogući u zemlji u kojoj zbog nedostatka javnog dijaloga nema minimalnog suglasja ni o tome zašto zaostajemo, a kamoli o tome kako to promijeniti. Doista, što je važno za razvoj Hrvatske i ima li teoretske šanse da neke od ključnih političkih opcija postignu barem labavu prešutnu suglasnost o bitnim razvojnim pitanjima, pita se analitičar Velimir Šonje na svom blogu Ekonomski lab - Arhivanalitika.

Politička moć se rasipa, ali se ukida paska Bruxellesa

Pogledamo li skupštine u četiri najveća grada, u tri je došlo do povećanja disperzije glasova. Čak je i u tradicionalnoj lijevoj utvrdi Rijeci koalicija predvođena SDP-om pala s 45 posto na 38 post od lokalnih izbora 2013. do danas.

Situacija je slična na razini županija. Osobito tamo gdje su Most i/ili Živi zid prešli prag, kao i u Zagrebu, koji je poseban slučaj zbog fijaska Mosta i Živog zida i uspjeha liste Brune Esih koja je žestoko ušla u trbuh HDZ-u. Treba primijetiti da je Most ipak prešao prag u većini županija i potvrdio se kao treća politička snaga u zemlji. Najzanimljivije je da ni HDZ ni Most nisu izgubili žestokim razvodom na nacionalnoj razini. Nakon neriješenog u ovoj rundi (u smislu da nitko nije izgubio političke dionice), tek slijede pravi okršaji.

Rast se događa spontano, a ne zbog politike

Politika je u isto vrijeme otvarala i zatvarala vrata gospodarskom oporavku, pa je njezin doprinos upitan

Politika je u isto vrijeme otvarala i zatvarala vrata gospodarskom oporavku, pa je njezin doprinos upitan

Izvor: Pixsell / Autor: Filip Brala

Da su sada održani parlamentarni izbori, disperzija bi vjerojatno bila još i veća. Riječ je o procesu koji je započeo prije dvije godine i koji se nastavlja. Taj proces do sada nije donio gospodarske probleme. Naprotiv, od 2015. Imamo gospodarski rast. Zahvaljujući boljem punjenju prihoda proračuna deficit je smanjen na svega 0,8 posto BDP-a. Europska komisija predlaže da Hrvatska izađe iz Procedure prekomjernog deficita, a prosječna neto plaća po prvi put u povijesti prelazi 6,000 kuna.

Sve se to u najvećoj mjeri događa spontano. Politika je u isto vrijeme otvarala i zatvarala vrata gospodarskom oporavku, pa je njezin doprinos upitan.

Vrata su otvorena ulaskom u EU 2013. Nakon toga je započeo rast robnog izvoza. Premašio je pretkrizne razine, kao i rast prihoda od turizma. Nešto manji doprinos došao je od rasterećenja oporezivanja dohotka u dva navrata, 2015. i 2017. godine. Mali doprinos stiže i od boljeg povlačenja EU fondova.

U preostalom dijelu, politika i dalje ometa brži rast održavanjem visokih poreza i kontrolom velikoga broj važnih poduzeća. Osim što posluju neefikasno, ona služe za uhljebljivanje političkih kadrova.

Ulazak u EU 2013. otvorio je vrata rastu robnog izvoza, koji je premašio pretkrizne razine

Ulazak u EU 2013. otvorio je vrata rastu robnog izvoza, koji je premašio pretkrizne razine

Izvor: Pixsell / Autor: Nel Pavletic

U takvim uvjetima, politička promjena – disperzija moći koja je nastupila 2015. - manifestirala se blokadom interesnih skupina koje više ne stižu pronaći i konsolidirati kanale političkog utjecaja kroz koje će izvlačiti koristi iz proračuna. Zbog toga se povećani prihodi proračuna mogu koristiti za smanjenje manjka umjesto za ekspanziju rashoda kao u Sanaderovo vrijeme. Politički mehanizam je sljedeći: taman kad se kanal političkog utjecaja uspostavi, ministar ili vlada padnu, pa sve mora ići ispočetka. Međutim, potrebno je barem pet godina takve politike da Hrvatska izađe iz zone opasno visoke prezaduženosti u kojoj pretjerano visoke kamatne stope i dalje jako opterećuju državni proračun (gotovo 3,5 posto BDP-a iznose kamate koje se plaćaju iz proračuna, što je više od budžeta za javno obrazovanje).

Opisani proces fiskalne konsolidacije mogao bi se nastaviti ako se ove godine dogode novi parlamentarni izbori. Moguć je i prijelaz proračuna u zonu suficita, uz još brži pad javnog duga. U tom scenariju moglo bi se spriječiti i lobiranje u raspletu slučaja Agrokor. Sada je naime jasno da u mreži dobavljača ima mnogo onih koji, umjesto da se bave restrukturiranjem poslovanja, izlaz traže u lobiranju radi mnogo puta viđenog zahtjeva za posebnim tretmanom. (To je ono što nas razvojno «ubija» na svim razinama i u javnom i u privatnom sektoru).

Dokad se može spontano rasti?

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Arhivanalitika

Međutim, proces spontane prilagodbe kroz političku nestabilnost ima ograničenja. Slika pokazuje da se prilagodba proračuna dogodila zbog rasta prihoda opće države koji je bio mnogo brži od rasta BDP-a. Omjer prihoda opće države i BDP-a prošle je godine dosegao 47,4 posto i nalazi se daleko iznad prosjeka EU. Hrvatska je među osam država članica EU s najvećim omjerom javnih prihoda i BDP-a, što znači s najvećim državnim teretom. Treba uočiti da je plavi stupac na slici (2015.) mnogo niži od crvenog (2016.), što znači da je opterećenje brzo raslo.

Hrvatska se na slici tako našla u skupini s mnogo bogatijim državama koje lakše podnose visoka opterećenja (npr. Finska, Francuska), ali i s bankrotiranom Grčkom koja stenje pod prikazanim teretima. Unatoč visokom opterećenju u Hrvatskoj, najavljuje se uvođenje poreza na nekretnine, građevinske rente i više nema ozbiljnijih najava o daljnjim rasterećenjima i privatizacijama.

Što je važno za razvoj i je li moguć dogovor?

Ova četiri pitanja ključna su za razvoj Hrvatske, a političke stranke dosad su pokazivale najrazličitije pristupe prema njima.

1. Fiskalna odgovornost

Ni danas ne znamo što Most zapravo misli o javnim financijama

Ni danas ne znamo što Most zapravo misli o javnim financijama

Izvor: Cropix / Autor: Goran Mehkek / CROPIX

Odgovorna politika nastojala bi iskoristiti historijsku priliku koja se ukazala s gospodarskim rastom kako bi trajno ukrotila nabujale državne rashode kroz povećanje efikasnosti (bolja organizacija i kontrola, reforma javne administracije), čime bi pokušala otvoriti prostor za daljnje smanjenje tereta. Hrvatska bi se tako pozicionirala uz bok zemalja na sličnom stupnju razvitka i došla u priliku u sljedećih 10-20 godina sustići neke od njih (barem Estoniju i Slovačku kad su Češka i Slovenija već tako nedostižne). Takva bi politika pogodovala gospodarskom rastu koji bi onda omogućio rast realnog standarda u zdravstvu, školstvu, obrani i drugim javnim funkcijama, ali na zdravim, održivim osnovama. Problem je što su takvi potezi za politiku neugodni, jer brojnim aspirantima na rashode državnog proračuna treba reći ne – strpite se dok ne oborimo javni dug i stvorimo realne izvore financiranja društvenog standarda.

HDZ i SDP su se kroz povijest, kada su imali jaku kontrolu u vlasti, pokazali nesposobnima za odgovorno vođenje javnih financija. U razdobljima čvrste kontrole osigurali su najveće bujanje svih vidova opterećenja i javnih rashoda.

Most je u startu pokazivao neku fiskalnu odgovornost na lokalnoj razini. Taj dio njihove retorike brzo se izgubio. Unatoč tome, Most je nenamjerno, kroz destabilizaciju dvije HDZ-ove vlade, dao doprinos fiskalnoj konsolidaciji. Međutim, ni danas ne znamo što Most zapravo misli o javnim financijama, osobito o rashodnoj strani proračuna. Isto se odnosi na Živi zid. Napast privlačenja pokojega glasa kakvim proračunskim obećanjem toliko je velika, da je teško očekivati bilo kakav dogovor o fiskalnoj odgovornosti.

2. Uvođenje eura

  • +30
  • +27

Ivan Vilibor Sinčić svojedobno je hladno pomirio najavu referenduma o izlasku Hrvatske iz EU s isticanjem primjera niskih kamatnih stopa u Nizozemskoj

Izvor: Pixsell / Autor: Petar Glebov/PIXSELL

Politički su jednako ambivalentna pitanja o monetarnoj i financijskoj politici. Na primjer, da li i kada uvesti euro? Brojne analize pokazuju da su koristi od uvođenja eura za zemlju poput Hrvatske veće od troškova. Zadnji Eurobarometar otkriva da je većina građana Hrvatske još uvijek za euro. Odluka o pristupanju euro području ima potencijal kroćenja fiskalne nediscipline i smanjenja kamatnih stopa. Unatoč tome, o ovom pitanju ne treba očekivati suglasnost. Povučemo li analogiju s dogovorom o pristupanju EU, SDP i HDZ su vjerojatno dosta bliski u pogledu opredjeljenja za nastavak europskih integracija, što uključuje i euro. S druge strane, tzv. protestne stranke teško će se odreći teme na kojoj mogu bez argumenata, jeftino, skupljati glasove plašenjem naroda briselskim i bankarskim zavjerama, masonima, neoliberalima i ostalim babarogama.

Živi zid prvi s time nema nikakav problem. Dapače, Ivan Vilibor Sinčić svojedobno je hladno pomirio najavu referenduma o izlasku Hrvatske iz EU (kuda?) s isticanjem primjera niskih kamatnih stopa u Nizozemskoj. To što je Nizozemska kolijevka zapadnoeuropskog kapitalizma i EU-a, koja ima euro od 1999. godine, nimalo mu ne smeta da riskira udaljavanje Hrvatske od svoje zemlje uzora.

Most o tim temama 'mudro' šuti. Vjerojatno je razapet između dijela članova i glasača koji imaju razumna stremljenja izgrađena na svijesti da se ne može vječno biti razarač (nema tima bez kreatora i strijelaca) i dijela stranke izraslog iz tradicionalističkog anti-europskog aktivizma. Eventualni dogovor o toj temi i inače se minira ujedinjenjem (stavova, ne političkim ujedinjenjem) radikalne ljevice i desnice, za koje je svaki oblik integracije odiozan. To je vrlo slično suglasnosti Le Pen s krajnje desnice i Melenchona s krajnje ljevice o europskim pitanjima na nedavnim izborima u Francuskoj. I takve nesretne suglasnosti su nus-proizvod disperzije političke moći.

3. Upravljanje i privatizacija državnih poduzeća

Hrvati nikada nisu bili ludi za privatizacijama bilo koje vrste

Hrvati nikada nisu bili ludi za privatizacijama bilo koje vrste

Izvor: Pixsell / Autor: Slavko Midzor

Još je manja šansa za kakav-takav dogovor o teškim pitanjima upravljanja i privatizacije državnih poduzeća. Stavovi o tome podijeljeni su i unutar stranaka. Ljudi o toj temi općenito nemaju jasan stav. Metaforički, ujutro plaču zbog korupcije i nepotizma u tom sektoru, a popodne kukaju jer je 'sve naše blago rasprodano'. Pritom ne shvaćaju ni da je drugo laž koju prodaju neki političari, ni da je jedno drugim uvjetovano (korupcija i nepotizam cvatu baš zbog veličine tog sektora koji nitko nije u stanju profesionalno i efikasno nadzirati). Stoga je teško zamisliti širi dogovor.

U prostor otvoren eventualnim dogovorom brzo bi uletjela većina političkih konkurenata plašenjem zlim privatnicima, nedajbože strancima, domaćim izdajnicima i gubitkom suvereniteta, što će mesijanski zaštitnici nacionalnog interesa, naravno, spriječiti. No nikada ne treba smetnuti s uma da je najjači goli politički interes za zadržavanjem kontrole nad što više resursa i radnih mjesta, koja se u politici dijele kao plijen nakon izbora. Stoga prije treba očekivati eksplicitni ili prešutni dogovor vodećih hrvatskih političara da se u ovom dijelu ništa ne mijenja, nego dogovor o nekakvim reformama ili ozbiljnijim privatizacijama.

4. Bolja regulacija

Čini se da se svi slažu oko toga da je potrebno pojednostaviti regulaciju i otklanjati birokratske prepreke poslovanju

Čini se da se svi slažu oko toga da je potrebno pojednostaviti regulaciju i otklanjati birokratske prepreke poslovanju

Izvor: Promo fotografije / Autor: BizIT.hr

Stvari, dakle, izgledaju dosta pesimistično. Zato i nema smisla raspravljati o još težim pitanjima kao što su reforme u mirovinskom, zdravstvenom, obrazovnom i teritorijalnom sustavu, jer tih reformi, budimo realni, neće biti. Ipak, postoje dvije stvari koje daju malo nade. Čini se da se svi slažu kako je potrebno pojednostaviti regulaciju i otklanjati birokratske prepreke poslovanju koje su izvor administrativne korupcije. Na tom se programu radi još od Milanovićeve vlade. Ministarstvo gospodarstva nastavilo je raditi na tome i pod Mostovim Panenićem i HDZ-ovom Dalić. Zato se vide i neki prvi rezultati, iako oni nisu dovoljni zbog slabe političke podrške svih resora. Tu bi se, uz neki krajnji napor u traženju suglasja, koji je moguć (jer osim birokrata tu nema ozbiljnijih političkih prepreka - čak i sindikati su za to), moglo postići značajno ubrzanje.

Koji je lokalni poučak?

Ivica Vrkić

Ivica Vrkić

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Javorovic/PIXSELL

Drugo, na lokalnim razinama nisu nepoznate situacije sa širokom disperzijom političke moći u skupštinama i s gradonačelnicima koji moraju stalno osiguravati fluidne potpore. Takve su situacije u Zagrebu bile dosta kvrgave, no osječki stari i vjerojatno novi gradonačelnik Vrkić na njih se navikao. Stoga je nakon prvog kruga izbora izjavio da će raditi tražeći potporu projekt po projekt. To znači mukotrpno tumačenje, uvjeravanje, stalnu gradnju potpore uz puno nametanja autoritetom koji ne proizlazi iz moći već iz vjerodostojnosti i reputacije. To je teško, ali to je sama bit politike – uvjeriti ljude da je neki potez ispravan i koristan za građane i da ga ekipa u izvršnoj vlasti može uredno izvršiti.

Dijalog, uvjeravanje argumentima i susprezanje od efektnih poentiranja moralnom panikom i proizvodnjom straha, čine se kao utopijski instrumenti u političkoj kulturi nabijenoj nepovjerenjem. Stoga je lokalni ili Vrkićev poučak možda politička anomalija, a ne politička budućnost Hrvatske. Ipak, odgovornosti i strah mogli bi potaknuti na dogovor. Jer, političari ne žive u oblacima (većina). I oni dobro znaju da, ako brzo ne pokažu sposobnost za minimalne dogovore o pitanjima društvenog i ekonomskog razvoja, Hrvatsku unatoč trenutnom kratkom izboju ekonomskog rasta, čeka daljnje trajno zaostajanje. Jedino pravo pitanje glasi: koliko to njih zapravo brine?