SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Batinom u raj

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 11.08.2012 12:23
  • Objavljeno 11.08.2012 u 12:23
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

U ponedjeljak, 6. kolovoza kasno noću, štićenik Pravoslavnog centra za liječenje narkomanije u Jadarskoj Lešnici (kod Loznice, zapadna Srbija) N. Z. (39 godina) ubijen je s 'pedeset do sto udaraca' (obdukcijski nalaz) metalnom štangom. Tukao ga je – iz 'terapijskih' razloga – otac Branislav Peranović, starešina centra. Svećenik je mislio da je njegov štićenik otišao po drogu, ali nikakova droga nije nađena

Nitko se nije začudio. Pop Bane je, naime, postao slavan svibnja 2009. kada je beogradski tjednik Vreme objavio videosnimke okrutnog premlaćivanja štićenika njegova Centra za rehabilitaciju u samostanu Crna Reka kod Raške. Tada su progovorile žrtve te 'terapijske' metode: lopate i ašova, šaka i čizama. Poštedjet ćemo vas užasavajućih pojedinosti, u koje spada i barem jedan slučaj silovanja.

Svećenik Peranović tada je počeo s hladnokrvnim objašnjenjima: da kakva je narkomanija pošast, da tu nijedno sredstvo nije suvišno, da obitelji štićenika njega podržavaju, da su štićenici, uostalom, potpisali pristanak na 'blage do umjerene batine' tijekom terapije itd. Tada, 2009, nekoliko suradnika oca Branislava osuđeno je na uvjetne kazne znatno ispod propisanog minimuma. Njemu se, pak, kazneni postupak vuče na lokalnom sudu od tada – bez čak prvostupanjske presude...

'Lopata je iz raja izašla', bio je cinični komentar javnosti u Srbiji. Zašto se nitko nije užasnuo? Zašto je kazneni progon bio tako preko volje? Zato što iza svećenika Peranovića stoje Crkva, nacionalistička desnica i nazadnjački neformalni centri moći koji smatraju da narkomane ionako treba pobiti. Po desničarskom i 'antiglobalističkom' tisku, pop Bane govorio je da je on jedina obrana srpske mladeži od narkotika, da je je njegova 'terapija' učinkovita – za razliku od medicinske – i da je riječ o poslu teškom, ali bogougodnom, ukratko.

Crkveni su se autoriteti s vidnim zaziranjem pokušavali od njega ograditi, ali ne baš fanatično. Kasnije će se pop Branislav priključiti heretičkoj sekti 'revnitelja' (zelota) oko raščinjenog vladike Artemija, mrakobijesnoj bratiji koja se od Crkve odlijelila i smatra je 'sotonističkom'. Zanimljivo da nije nikada bio lišen svećeničkog čina i ovlasti – osim na kratko – pak se i sada prihvaća kao protojerej.

Riječ je inače o liku nadasve koloritnom: svoje petero djece nikada nije dao u školu (ne vjeruje u obrazovni sustav), ali nije ni odgovarao za to, mada je u Srbiji to kazneno djelo. Mada je mrakobjesni ultrakonzervativac, ima sklonost prema debelim džipovima i motociklima: na svom Harleyju Davidsonu krstari po Srbiji, okuplja bajkere i lokalnu marginalnu scenu 'anđela pakla'. Ukratko: pop bajker, štemer i nasilnik.

Nakon ovog okrutnog ubojstva svi licemjerno zdvajaju nad Crkvom i državom koje nisu ništa poduzele, a sada je odjednom svima jasno kamo je karijera tog svećenika neizbježno vodila. Iz nekoliko crkvenih izvora došle su priče da je njegova 'terapija' bila besplatna. Nije: uzimao je od obitelji po 350 eura mjesečno; roditelji koji su htjeli odustati od 'liječenja' svoje djece lopatom, bili su vrijeđani i fizički napadani. Lokalna ih je policija upućivala na građansku parnicu, iako je riječ bila o kaznenim djelima koja se gone po službenoj dužnosti.

Uzalud su liječnici, psihijatri, psiholozi i ozbiljni stručnjaci upozoravali da se batinama narkomanija ne liječi; pop Bane je, uzgred, 'liječio' i duševne bolesnike. Ministarstvo zdravlja i centri za socijalni rad sustavno su ignorirali njegove protuzakonite aktivnosti; nitko se u Srbiji ne zamjera Crkvi ako ne mora. U Srbiji inače postoje normalni, koliko-toliko uspješni centri za liječenje i rehabilitaciju bolesti ovisnosti, ali je tu riječ o nečemu drugome. Obitelji narkomana, naime, traumatizirane su iz razloga razumljivih i na kraju jedva čekaju da ih se riješe i da ih više ne gledaju.

Svi znamo da su narkomani teški kao crna zemlja. Ako ih pošalju u neki od normalnih centara za rehabilitaciju, moraju aktivno sudjelovati u terapiji i pružati emocionalnu potporu pri liječenju. Ako svoj problem uvale ocu Banetu, od njih se to ne traži; sve je u redu dok plaćaju svojih 350 eura mjesečno, a pop Branislav brine za ostalo. Zato je u njegovim centrima stega kao u Gulagu (uz krvoločne pse, bodljikavu žicu i teška premlaćivanja za najmanji prijestup); osim toga, 'štićenici' rade u polju po cijeli dan, redovito poste i mole se od jutra do mraka u propisanim razmacima. Pokušaj bijega kažnjava se okrutnim batinama do gubitka svijesti, pa polivanjem vodom i novim batinama. Sve je to poznato od 2009. i šta? Ništa.

Pop Branislav sada je u pritvoru i čeka se ishod kaznene istrage i optužnica. Vjerojatno će se braniti emotivnim razlozima: eto šta sam za njega učinio, a kako mi je to vratio. Tu je riječ o kaznenom djelu nanošenja teških tjelesnih ozljeda sa smrtnim ishodom, dakle ne o ubojstvu s predumišljajem ili na mah.

Ono što mu otežava kazneno-pravni položaj jest okolnost da mu je pokojnik bio povjeren na liječenje. Optužba bi se mogla pozvati na naročitu upornost u zlostavljanju štićenika, što se dade dokazati – ali to je sada stvar političke volje i procjene, kao i sve drugo u Srbiji.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi