Najveći europski bankrot

Vlada bi spašavala Agrokor po uzoru na Parmalat, evo kako je završio njegov gazda

  • Autor: Karlo Vajdić
  • Zadnja izmjena 28.03.2017 06:57
  • Objavljeno 28.03.2017 u 06:57
Calisto Tanzi, osnivač Parmalata na suđenju zbog malverzacija u tvrtki

Calisto Tanzi, osnivač Parmalata na suđenju zbog malverzacija u tvrtki

Izvor: RAI / Autor: tportal.hr

Krah jedne od najvećih talijanskih prehrambenih kompanija prije nešto više od 13 godina lekcija je koja bi se mogla koristiti i za slične potrese u hrvatskom gospodarstvu

Samo nekoliko dana bilo je potrebno da se inicijalna poruka hrvatske Vlade izmijeni iz 'pratimo situaciju, ali Agrokor je privatna kompanija i država joj neće pomagati' u 'intenzivno radimo na pripremi institucionalnog i zakonodavnog okvira' koji se, kako tvrdi ministrica gospodarstva Martina Dalić, 'ne radi specifično za Agrokor', ali je potaknut krizom u toj velikoj domaćoj kompaniji. Ministrica i potpredsjednica Vlade Dalić objasnila je u petak i kako se u izradi tog zakonskog prijedloga konzultiraju i rješenja koja postoje u drugim državama.

U hrpi vijesti oko promjene stava Vlade iz 'neka u Agrokoru kušaju juhu koju su si sami skuhali' do hitne i intenzivne pripreme zakona koji bi debitantsku primjenu mogao imati upravo u kompaniji čijom je izradom potaknut pojavile su se i informacije da Vlada razmatrajući tuđa iskustva intenzivno gleda u smjeru Italije i tamošnjeg mljekarskog diva Parmalat. Prije nešto više od 13 godina Parmalat je spektakularno krahirao u slučaju koji se još i danas naziva najvećim europskim bankrotom.

Priča oko Parmalata počela je 1961., kada je tvrtku osnovao Calisto Tanzi. U idućih trideset godina Tanzi i njegova obitelj kompaniju su doveli do pozicije globalnog igrača koji je uz mlijeko i mliječne prerađevine proizvodio i sokove, umake, juhe, mineralnu vodu i niz drugih prehrambenih artikala. No početak devedesetih označio je u Parmalatu i početak igre skrivanja gubitaka, falsificiranja financijskih izvještaja, pronevjere i prebacivanja novca na račune šefova, igre koja je kulminirala u prosincu 2003. godine.

Parmalat je držao polovicu talijanskog tržišta mlijeka i mliječnih proizvoda

Parmalat je držao polovicu talijanskog tržišta mlijeka i mliječnih proizvoda

Izvor: Profimedia / Autor: Richard Levine/Alamy

U vrijeme bankrota Parmalat je držao polovicu talijanskog tržišta mlijeka i mliječnih proizvoda, bio je osma po veličini talijanska kompanija i jedan od deset najvećih svjetskih prehrambenih konglomerata. Glavna inozemna tržišta bila su mu ostatak Europe te Sjeverna i Južna Amerika, godišnji prihodi premašivali su sedam milijardi dolara i zapošljavao je više od 30.000 ljudi.

Kako to obično biva u takvim scenarijima u kojima lavinu financijskog kriminala zakotrlja jedna protuzakonita gruda, Parmalat je početkom devedesetih gubitke iz poslovanja na južnoameričkom tržištu odlučio financijskim makinacijama sakriti od javnosti. U idućih gotovo desetljeće i pol, čelnik Calisto Tanzi uz pomoć drugih visokorangiranih direktora u kompaniji uspio je stvoriti kompleksnu mrežu tzv. off-shore kompanija kojima je sjedište bilo u poreznim oazama poput Kajmanskog otočja i sličnih. Te su kompanije brojnim međusobnim transakcijama služile da bi se stvorila prividna likvidnost u grupi. Investitori su vjerovali da je kompanija zdrava i da raspolaže s dovoljno novca, no u pozadini je u tijeku bila velika prevara u kojoj su, između ostalog, sudjelovale i banke, a u kojima su milijuni dolara i eura završavali i na osobnim računima umiješanih.

Prve sumnje u stabilnost kompanije pojavile su se krajem 2002., kada se dvoje analitičara investicijske banke Merrill Lynch upitalo zašto se tvrtka koja, barem kako su pokazivali financijski izvještaji, ima nekoliko milijardi eura na računima i dalje aktivno zadužuje prodajom obveznica. Nekoliko tjedana kasnije Parmalat nije uspio prodati novo izdanje obveznica, a nakon tog neuspjeha najuren je dotadašnji financijskih direktor Fausto Tonna. Situacija se stišala na nekoliko mjeseci, Parmalat je čak početkom ljeta 2003. uspio plasirati još jedno izdanje obveznica, no nakon zatišja bura je stigla 8. prosinca. Parmalat, usprkos tome što je u bilanci iskazivao gotovo četiri milijarde eura raspoloživih sredstava, toga dana nije uspio isplatiti kamate na izdanje obveznica u vrijednosti od 150 milijuna eura.

Analitičari investicijske banke Merrill Lynch prvi su doveli u pitanje stvarno stanje u Parmalatu

Analitičari investicijske banke Merrill Lynch prvi su doveli u pitanje stvarno stanje u Parmalatu

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

U nekoliko idućih dana ispostavilo se da su dokumenti kojima su u Parmalatu dokazivali da imaju milijarde na računu u Bank of America krivotvoreni i da iza svega leži velika rupa. Dionice Parmalata na milanskoj burzi poljubile su pod, direktori u kompaniji počeli su uništavati dokumente i dokaze, 27. prosinca su i uhićeni, a u korporativno-financijskom metežu morala je intervenirati i vlada tadašnjeg premijera Silvija Berlusconija.

Intervencija je značila uredbu kojom se dozvolilo kompanijama koje se nađu u iznenadnim problemima da od ministarstva industrije zatraže dozvolu da im odmah dodijeli upravitelja koji može donositi odluke. U klasičnom stečajnom postupku taj je proces mogao trajati do 60 dana. Kompanije koje tako uđu u stečajni postupak imaju zaštitu od vjerovnika u razdoblju od dvije godine.

Tadašnji talijanski ministar industrije Antonio Marzano odluku vlade branio je obrazloženjem da je njezin cilj bilo 'spašavanje poslova, a ne dioničara ili menadžmenta', no vlada teško da je mogla zanemariti i male ulagače. Jedna od specifičnosti talijanskog tržišta je i to da mnogi mali investitori drže vrijednosnice velikih kompanija. Prema nekim procjenama u mogućoj propasti Parmalata stradalo bi više od 100.000 malih ulagača, a tijekom 2003. već su primili dva ozbiljna udarca. Prvo je oko 450.000 Talijana stradalo u bankrotu Argentine, a onda dodatnih četrdesetak tisuća u bankrotu kompanije Cirio, također jedne prehrambene tvrtke.

U korporativno-financijski metež koji je nastao morala je intervenirati vlada Silvija Berlusconija

U korporativno-financijski metež koji je nastao morala je intervenirati vlada Silvija Berlusconija

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Hitna odluka talijanske vlade uključivala je i odredbu kojom se u talijanskoj mliječnoj industriji de facto proglasila kriza zbog čega je tamošnjim poljoprivrednicima otvorena mogućnost dobivanja državne pomoći. Confagricoltura, talijanska udruga poljoprivrednika, tvrdila je da bi do pet tisuća talijanskih mljekara moglo osjetiti posljedice Parmalatova kraha, a tvrtka im je navodno dugovala 120 milijuna eura. Mnogi među njima, isticali su u udruzi, protekle mjesece preživljavali su nagovarajući druge kupce da im plate unaprijed kako bi nadoknadili manjak novca nastao Parmalatovim neplaćanjem.

Čak su i tadašnji konkurenti Parmalata upozoravali na to da bi propast malih mljekara značila propast cijele industrije, a politički komentatori opravdavali intervenciju vlade time da se u slučaju Parmalata nije radilo o kompaniji koja nije mogla prodati svoje proizvode nego o problemima nastalim zbog financijskih makinacija.

Odlukom Berlusconijeve vlade od 22. prosinca 2003. za privremenog upravitelja Parmalata odmah je potvrđen Enrico Bondi, već od ranije poznat kao uspješan krizni menadžer. Uredba je Bondiju davala i mogućnost da, uz pristanak ministarstva, prodaje dijelove imovine kompanije kako bi se sačuvalo matično poslovanje. Navodni dugovi Parmalata u tom trenutku su se još zbrajali i dosezali desetak milijardi eura, s procjenama da su tijekom godina menadžeri i direktori na svoje račune skrenuli čak i milijardu eura.

Sjedište kompanije Parmalat u Parmi, koju je 2011. preuzeo Lactalis Group, vlasnik Dukata

Sjedište kompanije Parmalat u Parmi, koju je 2011. preuzeo Lactalis Group, vlasnik Dukata

Izvor: Parmalat / Autor: Parmalat

Nepune dvije godine nakon izbijanja krize Parmalat se vratio na burzu, a 2011. preuzela ga je francuska grupa Lactalis, koja je i vlasnik zagrebačkog Dukata. Parmalat danas izravno posluje na tržištima 24 države s godišnjim prihodom većim od šest milijardi eura i više od 27 tisuća zaposlenih.

Jedna od najvećih kriza u povijesti talijanske industrije jest sretno riješena, a osnivač Parmalata Calisto Tanzi na koncu je osuđen na nekoliko višegodišnjih zatvorski kazni, između ostalog i zbog krivotvorenja financijskih izvještaja. No slučaj je u talijanskom društvu potaknuo intenzivne rasprave o ulozi osnivača i dominantnih dioničara, kakva je u Parmalatu bila obitelj Tanzi, posebno u odnosu na male dioničare i investitore. Činjenica da prevara godinama nije izašla na vidjelo pokazala je da je nadzor korporativnog upravljanja bio vrlo daleko od poželjnog. Leži li u tome poruka i za hrvatske dobavljače koji su, navodno, Agrokoru godinama tolerirali kašnjenja u plaćanju, ostavljamo drugima na procjenu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!