U javnosti su već počela nagađanja o mogućim lokacijama. Najčešće se spominju Prevlaka na Savi kod Ivanić-Grada te Plomin u Istri, gdje se planira zatvaranje termoelektrane do 2033. godine. No, kako podsjeća stručnjak za nuklearnu energiju dr. sc. Duško Čorak, postoji još jedna lokacija koja ima povijesnu i tehničku prednost – Tanja kod Erduta, uz Dunav.

‘Do 2050. potrošnja struje će se udvostručiti’

Hrvatska trenutačno uvozi i do 50 posto električne energije, a projekcije pokazuju da će potrošnja do 2050. narasti s 20 na 45 do 50 teravatsati (TWh) godišnje.

‘Zbog rasta potrošnje i dekarbonizacije Hrvatska mora pronaći novi, niskougljični izvor bazne energije. Hidropotencijali su iscrpljeni, a sunce i vjetar, koliko god važni bili, ne mogu jamčiti stabilnost sustava 24 sata dnevno. Zato je nuklearna energija nužna ako želimo sigurnu, čistu i neovisnu opskrbu’, rekao je Čorak za N1.

Dodaje da bi nuklearna elektrana osim stabilne energije pokrenula domaću industriju, znanost i visoku tehnologiju, te ojačala nacionalnu suverenost u ključnom energetskom sektoru.

Od Tanji do Prevlake: stare studije i novi planovi

Čorak podsjeća da se Hrvatska već u 1980-ima ozbiljno pripremala za izgradnju nuklearke. Analizirane su tri lokacije – Tanja kod Erduta, Prevlaka kod Ivanić-Grada i otok Vir. Za Tanju su, kaže, izrađene sve tehničke, sigurnosne i ekološke studije, uključujući i preliminarni sigurnosni izvještaj te studiju utjecaja na okoliš.

‘Do 1990. godine sve je bilo spremno. Postojao je međunarodni natječaj i ulazili smo u fazu izbora dobavljača. No nakon Černobila i političke nestabilnosti u bivšoj Jugoslaviji savezna je vlada uvela moratorij na nove nuklearne projekte i sve je stalo’, prisjeća se Čorak.

Unatoč vremenskom odmaku, smatra da bi se te studije mogle ažurirati i ponovno koristiti jer su rađene po međunarodnim standardima i potvrđene od strane Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).

Koliko bi koštala hrvatska nuklearka?

Najracionalniji model za Hrvatsku, kaže Čorak, bio bi reaktor generacije III+ snage oko 1.100 megavata, poput Westinghouse AP1000 ili kineskog Hualong One (HPR1000).

‘Riječ je o zrelim i sigurnim tehnologijama s pasivnim sustavima zaštite. Procijenjena vrijednost takvog projekta kreće se između 5 i 15 milijardi eura, ovisno o dobavljaču i modelu financiranja’, izjavio je Čorak za N1.

Dodaje da se razdoblje izgradnje može kretati od pet do deset godina, dok bi se u najpovoljnijem scenariju elektrana na mrežu mogla spojiti do sredine 2030-ih.