Priča o ličkoj tvornici litija počela je prije nešto više od dvije godine. U ožujku 2024. tvrtka Jedro DS Innovation kupila je oko 20 tisuća četvornih metara zemljišta u poslovnoj zoni Smiljansko polje.

Devet mjeseci poslije Grad Gospić izdao je građevinsku dozvolu, nakon što je nadležno ministarstvo utvrdilo da je projekt usklađen s propisima o prostornom uređenju, gradnji i zaštiti okoliša.

Kako je tvornica litija postala predmet velikog spora

Početkom 2025. godine počela je gradnja tvornice. U nekoliko mjeseci dovršena je betonska konstrukcija, a u proljeće su krenuli montaža opreme i zapošljavanje prvih radnika. No krajem godine, praktički u završnoj fazi projekta, uslijedio je zaokret: aktivirale su se lokalne ekološke udruge.

U središtu prijepora našlo se pitanje kako je investitor dobio dozvolu za gradnju pogona za preradu litija bez izrade studije utjecaja na okoliš. Ubrzo su im se pridružili pojedini mediji, a potom i političari.

U takvoj kakofoniji glasova mogle su se čuti različite tvrdnje – od upozorenja da će 'vrlo opasna tvornica uništiti Liku' do procjena da će potrošnja vode nadmašiti potrebe gradova Gospića i Otočca.

Novi udarac za investitore uslijedio je u veljači ove godine, kada je Ministarstvo zaštite okoliša i službeno poništilo vlastito rješenje iz 2024., odnosno odlučilo da se ono preispita. Obrazložilo je to tvrdnjom da je projekt pogrešno kvalificiran kao postrojenje za taljenje i proizvodnju mineralnih tvari, iako je riječ o kemijsko-tehnološkom postrojenju. Taj postupak još traje.

Je li projekt u međuvremenu nastavljen i hoće li se tvornica uopće otvoriti? Koliko je zaista opasna za ljude i prirodu? Zbog čega nije izrađena studija utjecaja na okoliš? To su neka od pitanja zbog kojih smo otišli u Gospić kako bismo odgovore potražili od većinskog vlasnika tvrtke Jedro DS Innovation, Aleksandra Devčića.

Umjesto prazne tvornice i zabrinutog investitora dočekala nas je totalno drukčija slika. Živo je kako unutar pogona, tako i oko njega. Završni radovi su u punom jeku i potrajat će još oko mjesec dana. Devčić i njegova ekipa jedva čekaju da krenemo u obilazak.

Tko je Aleksandar Devčić i zašto je došao baš u Gospić

Govori sa snažnim ruskim naglaskom jer se njegov djed Ivan, građevinar po struci, u prvoj polovici 20. stoljeća odselio trbuhom za kruhom iz velebitskog sela Krasna u Sankt Peterburg. U Rusiji je zasnovao obitelj, a u njoj je 1966. godine rođen i njegov unuk Aleksandar.

Devčić je diplomirani nuklearni fizičar i kemičar. Preselio se u Hrvatsku, u Novi Vinodolski, devedesetih godina, no zbog privatnog biznisa još je godinama živio na relaciji Hrvatska – Rusija.

'Moja prva tvrtka bavila se preradom bakra u prah. Potom sam s partnerima 2014. godine u Tuli, gradu oko 200 kilometara udaljenom od Moskve, pokrenuo pogon za preradu litija, tvornicu sličnu ovoj u Gospiću. Sirovina nam je stizala iz Južne Koreje, a prerađeni litij odlazio je u Poljsku, u tvrtku koja proizvodi baterije za električna vozila. Imali smo 90 zaposlenih. Sve je stalo 2022., nakon izbijanja rata u Ukrajini. Više se nije mogla nabaviti sirovina niti normalno poslovati', kaže Devčić.

Ubrzo su Poljaci od njega zatražili da pokrene novu proizvodnju bilo gdje u Europskoj uniji. Iako je razmatrao više država, na kraju se odlučio za Hrvatsku i Gospić. Presudili su blizina autoceste, priključak parcele na plinsku mrežu i dovoljni kapaciteti električne energije.

'Bila mi je to i prilika za povratak u Liku, o kojoj sam cijelo djetinjstvo slušao od djeda. Otkako je otišao u Rusiju, on više nikada nije vidio svoje Krasno. Sada obnavljam njegovu kuću, staru više od 250 godina', kaže Devčić.

Koliko je pogon doista opasan za okoliš

Dok obilazimo tvornicu, korak po korak objašnjava proizvodni proces. Jasno je da želi pokazati kako su tvrdnje o 'opasnoj tvornici' dobrim dijelom posljedica nerazumijevanja tehnologije. Među njima je i ona da će pogon godišnje trebati između dvije i četiri milijarde litara vode, odnosno između dva i četiri milijuna kubika.

'To nema veze sa stvarnošću. Za početno punjenje pogona potrebno je oko 125 kubika vode. Proizvodnja je organizirana u zatvorenom vodenom krugu, pri čemu se procesna voda gotovo u cijelosti reciklira kroz sustav isparavanja i kondenzacije. Za nadopunu nam je potrebno oko 1,5 kubika vode na sat iz gradskog vodovoda. Sve to piše u elaboratu dostavljenom gradu i ministarstvu', ističe Devčić.

Jedina kemijska reakcija u tvornici, objašnjava, odvija se spajanjem litijeve soli, točnije litijevog karbonata, i gašenog vapna pri temperaturi od 90 stupnjeva. Time nastaje otopina litijeva hidroksida monohidrata, a ona se potom zagrijava, peče i suši dok se ne dobije glavni proizvod – kristali litijevog hidroksida monohidrata (LHM).

'Cijeli postupak prerade zatvoren je sustav i ne može doći do ispuštanja litija, soli ili vapna u okoliš. I kad bi došlo do curenja iz proizvodnih spremnika, materijal bi se prikupio u nepropusnim sigurnosnim kanalima, a pumpe bi ga vratile u proces. Uz to, s vanjske strane pogona postavljena je velika pumpa koja bi sve preuzela', tvrdi Devčić.

Ističe da bi za tvornicu i gubitak samo jednog kilograma proizvoda bio prevelik jer je riječ o vrlo vrijednoj robi. Tona čistog LHM-a stoji oko 20.000 dolara, a u gospićkom postrojenju preradit će se godišnje 10.000 tona.

Pogon će raditi po modelu tollinga, što znači da neće kupovati litijev karbonat, nego će ga uz naknadu prerađivati za druge naručitelje. Drugim riječima, i sirovina i gotov proizvod bit će u vlasništvu klijenta.

'Potražnja za LHM-om u Europi je toliko velika da ne trebamo tražiti klijente, već oni traže nas. To je izuzetno važna sirovina u proizvodnom lancu baterija za električna vozila. U cijeloj Europskoj uniji nemate ovakav pogon, a u svijetu ih je svega pet-šest', kaže Devčić.

Najimpresivniji dio tvornice je isparivač, metalna konstrukcija visoka oko 28 metara, koja se uzdiže uz vanjsku stranu pogona. U njemu se iz otopine izdvaja voda da bi se LHM koncentrirao i potom kristalizirao, a potrebna toplina osigurava se iz parnog kotla na prirodni plin.

'Iz same tvornice neće izlaziti nikakav dim. Jedini dimnjak bit će onaj od kotla koji proizvodi paru za tehnološki proces. Sličan kotao na plin koristi se u mnogim kućanstvima', objašnjava Devčić.

Na njegov nagovor penjemo se na vrh isparivača. Šalje s nama procesnog inženjera Vedrana Mrnjavca.

Mladi Ličani zbog tvornice se vraćaju kući

Pogled se otvara prema okolici, obližnjim poljima i kućama. Južno od nas vidi se središte Gospića, udaljeno manje od pet minuta vožnje. Na istoku se u daljini uzdiže masiv Velebita. Miriše na proljeće.

'Vidite onaj usjek u obliku balerine? Odmah podno vrha Visočice, još je pod snijegom. Stariji kažu da toplih dana nema dok je balerina bijela', govori Mrnjavac.

Sa svojih 25 godina najmlađi je zaposlenik u tvrtki. Iz obližnjeg je Ličkog Osika, a u rodni kraj vratio se iz Belgije, gdje je četiri godine radio u jednom od najvećih pogona za proizvodnju peleta u Europi. Kaže da je ondje stekao iskustvo koje bi u Hrvatskoj teško dobio.

Sada nadgleda i vodi kompletnu montažu pogona za preradu litija.

'Vratio sam se baš zbog ovog posla. Bila je to prilika koja se ne propušta. Istina je da su mnogi lokalni ljudi sumnjičavi, a sve to proizlazi iz neznanja. Tako su radnici jednom radili do kasno i zaboravili ugasiti svjetla. Idući dan dočekala su me pitanja kakve se to tajnovite stvari rade noću. Pa zar bih se ja sa svojih 25 godina vratio kući, obitelji i prijateljima, da bih ovdje nešto zagađivao? To nema nikakva smisla', kaže rezignirano Mrnjavac.

Dodaje da ga već zovu poznanici iz Belgije, Njemačke i Austrije koji bi se, pojavi li se prilika za rad u tvornici, rado vratili u Liku.

Na kraju obilaska s Devčićem i njegovim suradnicima sjedamo u nedavno uređenu sobu za sastanke. Došao je red na teška pitanja. Zašto nije izrađena studija utjecaja na okoliš?

Ako država promijeni odluku, spreman je i na sud

'Zato što je ministarstvo prije dvije godine zaključilo da nije potrebna. Nećemo mi ovdje, kako neki tvrde, ni rudariti litij ni reciklirati stare baterije da bismo došli do sirovine, što može biti štetno za okoliš. Naša jedina djelatnost je prerada litijeva karbonata, bilo industrijskog, bilo recikliranog, koji će naši klijenti nabavljati izvan Hrvatske. A ta se djelatnost ne smatra opasnom za okoliš. Uostalom, litijev karbonat dostupan je i u ljekarnama kao lijek', ističe Devčić.

Kao dodatni argument navodi činjenicu da njegova glavna kemičarka, voditeljica laboratorija za kontrolu kvalitete sirovine i gotovog proizvoda, živi s obitelji svega nekoliko stotina metara od tvornice.

'Kako njoj to ne smeta, a drugi se bune?' ističe Devčić.

U razgovor se tada uključuje i sama Milena Tonković. Gospićanka je, a prije dolaska u tvornicu radila je u hematološko-biokemijskom laboratoriju gospićke bolnice te u mikrobiološkom laboratoriju Zavoda za javno zdravstvo.

'Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ljudi često ne znaju o čemu govore, a neki ni ne žele znati. Pokušavam im objasniti da ne postoji opasnost, no skepsa je i dalje velika', kaže Tonković.

Što će se dogoditi u slučaju da ministarstvo zaključi da je potrebna studija utjecaja na okoliš? Ne bi li to Devčiću, barem dugoročno, išlo na ruku jer bi otklonilo sumnje u ekološku održivost tvornice?

'Izrada takve studije u Hrvatskoj traje i do dvije godine. Proizvodnja ne može krenuti, a već nas čekaju klijenti iz cijeloga svijeta. Još gore, čekaju nas ljudi kojima smo obećali posao. Plan je da imamo između 70 i 80 radnika. Trenutno ih imamo 18, a još njih 40 čeka', upozorava Devčić, dodajući da bi odgađanje početka rada pogona stvorilo dodatne troškove.

'Već smo uložili više od deset milijuna eura, a ta brojka svakim danom raste. Svejedno, nećemo odustati. Činjenica je da smo sve radili po zakonu i poštovali sve što se od nas tražilo. Za nas je građevinska dozvola ključni dokument. Vraćanje stvari na početak značilo bi da je netko u državnim institucijama pogriješio. U krajnjoj varijanti ići ćemo na sud jer nam ništa drugo neće preostati', kaže Devčić.

Unatoč svemu, uvjeren je da će priča ipak imati sretan kraj:

'Kad imate 61 godinu, pesimizam ničemu ne služi. Ljudi teško prihvaćaju nešto novo. Po meni, tvornicu treba pustiti u pogon, a zatim nadležna tijela neka uvedu strogi monitoring i kontrolu. Mogu uzeti uzorke iz kanalizacije, iz zraka, iz vode. Svega. I kad se sve provjeri, ljudi će shvatiti da nema opasnosti.'