MAJA VEHOVEC

Naš model financiranja visokog školstva je neučinkovit

studenti

studenti

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Ante Čizmić

Razlozi za reforme tržišta visokog obrazovanja u europskim zemljama slični su onima koji vrijede i za Hrvatsku. Kako povećati financiranje usluga visokog obrazovanja, kako unaprijediti njihovu kvalitetu, kako povećati dostupnost visokog obrazovanja mladima te posebice osobama s posebnim potrebama, siromašnijima, manjinama...? I ne manje važno, kako poboljšati studentski standard te smanjiti ovisnost studenata o dopunskim prihodima iz rada?

Reforme traže korjenite institucionalne promjene koje sustavi, opterećeni dugogodišnjim navikama i ustaljenim običajima, teško prihvaćaju. Učinkovitost reformi ovisi o tome jesu li planirane promjene usklađene u svim dijelovima sustava. Nije dovoljno samo prilagoditi nastavu 'Bologni' ili otvoriti nove studije ili povećati participaciju studenata iz privatnih izvora. Sve je to potrebno, ali i puno više!

Ekonomski institut

Ekonomski institut

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Maja Vehovec

Reforme zahtjevaju povećanje financiranja usluga visokog obrazovanja pa krenimo od konstatacije da u europskim zemljama ne postoji univerzalni model koji bi mogao biti predložak za ostale. Praksa je pokazala da su zemlje s različitim modelima financiranja jednako visoko rangirane na Shangajskoj ljestvici najuspješnijih sveučilišta gdje visoko kotira Švicarska (javno financiranje) kao i Nizozemska (javno i privatno financiranje). Privatni izvori financiranja najzastupljeniji su u Velikoj Britaniji i Italiji, ali i u Češkoj i Mađarskoj (između 10 i 30 posto ukupnih izdataka za visoko obrazovanje). Europske statistike u tom pogledu još ne prate Hrvatsku, tako da usporedbe nisu pouzdane.

Ono što je vrlo uočljivo je da u svim europskim zemljama visoko obrazovanje dominatno ovisi o javnim izvorima financiranja, a tek u manjoj mjeri o privatnim izvorima. Hrvatska pripada skupini europskih zemalja u kojima javni izdaci za visoko obrazovanje čine manje od 1 posto BDP-a, što je dvostruko manje od skandinavskih zemalja, dok se većina zemalja nalazi u grupi čiji su javni izdaci između 1-2 posto BDP-a. Prema tome Hrvatska treba ustrajati na povećanju javnog financiranja visokog obrazovanja, kojim se financiraju ustanove visokog obrazovanja i studenti kroz razne oblike subvencija za troškove školarina i studentskog standarda.

Europske zemlje imaju više desetljeća iskustva sa stipendiranjem i kreditiranjem studenata dok bivše tranzicijske zemlje, u koje spada i Hrvatska, imaju ograničeno iskustvo u stipendiranju studenata i tek početno iskustvo u praksi kreditiranja studenata. Prema dostupnim statističkim podacima (Eurostat) subvencije u Hrvatskoj u ukupnim javnim izdacima za visoko obrazovanje čine samo 4 posto (2005) u usporedbi s Bugarskom (11 posto), Mađarskom (16 posto) i Slovenijom (24 posto).

U Hrvatskoj najčešći dopunski izvor financiranja studija predstavljaju studentske stipendije koje olakšavaju troškove studija manjoj grupi studenata. Veća grupa studenata ovisi o obiteljskom dohotku i izravnom javnom financiranju ustanova visokog obrazovanja zbog čega određene dohodovne i socijalne skupine nemaju odgovarajućih uvjeta za studiranje. Zbog toga je višestruko korisno razviti neizravno javno financiranje kroz sustav državnih potpora studentima. Prvo, zato što studentima pružaju uslugu visokog obrazovanja po nižoj cijeni od tržišne iz razloga društvenih koristi koje visoko obrazovanja vraća društvu u cjelini. Drugo, zbog nagrađivanja najboljih čime se promoviraju poželjne društvene vrijednosti zasluga za uloženi trud i rezultat rada. I treće, zbog korisnosti koje državne potpore imaju na povećanja raspoloživog dohotka studenta (i njegove obitelji) zbog čega usluga visokog obrazovanja postaje dostupnija širem krugu potencijalnih studenata slabijeg dohodovnog ili socijalno ugroženog statusa te se time pokazuje socijalna osjetljivost i društvena odgovornost.

Država je odgovorna za izbor pravednih mjerila, transparentnost u dodjeli potpora te kontroli distribucije potpora što zahtjeva vrlo učinkovito funkcioniranje javne administracije. Drugim riječima, državne potpore studentima su učinkovite onoliko koliko je učinkovita njihova kontrola. Upravo u ovom dijelu javnog financiranja postoje značajne razlike među europskim zemljama zbog čega je nemoguće tvrditi koji je model financiranja visokog obrazovanja učinkovitiji od drugog. Učinkovit je svaki model u kojem povećanje izdataka za visoko obrazovanje prati rast broja diplomiranih studenata koje tržište rada prihvaća. Samo povećanje ulaganja u obrazovanje neće doprinjeti učinkovitosti sustava visokog obrazovanja ukoliko se financiranje ne kontrolira u odnosu na rezultate studiranja i uspješnost plasmana stečenog znanja i vještina na tržištu rada.

Javno financiranje usluga visokog obrazovanje je pitanje vještog balansiranja između načela učinkovitosti i pravednosti. Cilj učinkovitosti traži promicanje tržišne konkurencije i kontrolu trošenja državnog novca, a cilj pravednosti traži ispunjene prava na dostupnost usluge i transparentnu distribuciju sredstava. Iako se ukupan broj studenata u Hrvatskoj u proteklih desetak godina povećavao, broj studenata koji su dobili pravo na besplatnu školarinu na teret MZOŠ ostao je približno jednak i njihov je udio u studentskoj populaciji sve manji. Rastući broj studenata trebala bi stoga pratiti sustavna politika državnih potpora za pokrivanje troškova školarine i studentskog života. Pri tome je važno uspostaviti iste ili slične oblike subvencija koje imaju studenti u drugim europskim zemljama te primijeniti kriterije dodjele subvencija kao i mjerila za praćenje subvencija.

Pa u čemu je onda problem? U nedostatku povjerenja da će država moći distribuirati potpore pravedno na transparentan način, jer u segmentu onog što može i treba kontrolirati, a to je izravno javno financiranje ustanova visokog obrazovanja, država već niz godina ne pokazuje učinkovite rezultate. Ministarstvo ne kontrolira kako se troše sredstva, a sveučilišta nisu integrirana da bi mogla provesti unutrašnju kontrolu. Tako je moguća situacija da školarine studenata iz privatnih izvora ne povećavaju kvalitetu usluga koju student plaća, jer pojedini dekani vode fakultete kao vlastita poduzeća. Država, linijom manjeg otpora, prebacuje dio financiranja ustanova na privatne izvore, a pri tome nije osposobila sustav državnih potpora studentima na pravednim kriterijima potreba i/ili zasluga. Kvalitetan sustav državnih potpora trebao bi istovremeno nagrađivati učinkovitost i kompenzirati siromaštovo i druge prikraćenosti.

*Članak je autorskog karaktera i nužno ne odražava stav Ekonomskog Instituta, Zagreb.

Prehodne kolumne:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi