Stojić je jedan od najuglednijih domaćih makroekonomista i financijskih stručnjaka. Tijekom svoje karijere obnašao je dužnost makroekonomskog stratega u mirovinskom fondu PBZ Croatia osiguranje, a zatim u Addiko Grupi.

Osim toga, bio je predsjednik Kluba glavnih ekonomista pri Hrvatskoj udruzi banaka te delegata grupe Chief Economist Europske bankarske federacije. Poziciju glavnog ekonomista HUP-a preuzeo je prije tri godine.

Nakon snažnog porasta BDP-a od 3,8 posto u 2024. godini, HUP je revidirao prognozu rasta za 2025. i 2026. na 2,5 posto. Zbog čega prognozirate usporavanje?

Svijet se mijenja. Carinski ratovi neće biti privremene prirode, već će rezultirati smanjenom dinamikom svjetske trgovine. Prvenstveno će to utjecati na europodručje, a ono je jako ovisno o izvozu roba, što će smanjiti naše ekonomske šanse. Hrvatska jako puno trguje s članicama europodručja. Od ulaska u EU više smo nego udvostručili nominalni robni izvoz pa smo znatno ovisniji o svjetskoj trgovini. Ako Europa ne ispregovara pozitivan dogovor sa SAD-om, to će negativno utjecati i na nas.

Podaci pokazuju da je građevinski sektor dao značajni poticaj rastu BDP prošle godine, a istovremeno je industrijska proizvodnja pala. Koliko je održivo da rastemo na građevinskom sektoru, pogonjenom ogromnim sredstvima iz europskih fondova?

To sigurno nije održivo. Imamo relativno visoku stopu rasta koja koegzistira, pod navodnicima, s dvije paralelne ekonomije. Imamo izuzetno snažan rast osobne potrošnje, a industrijska proizvodnja nam je u padu. To na duži rok neće funkcionirati.

Kako to promijeniti?

Trebali bismo jačati konkurentnost privatnih poduzeća. Da bi se digla konkurentnost, tome trebaju prethoditi ulaganja, a da bi došlo do ulaganja, treba provesti deregulaciju biznisa. Nužne su nam porezne reforme i poticajniji uvjeti za ulaganje. Iznimno je važan Zakon o poticanju ulaganja, koji bi trebao biti konkurentan u odnosu na zemlje u okruženju. Ulaganja nam daju mogućnost prelaska u višu dodanu vrijednost. Poražavajući je podatak da je naša industrija na jedva 30 posto prosjeka bruto dodane vrijednosti njemačke industrije.

Pojedini ekonomisti upozoravaju da nam prijeti 'portugalski scenarij'. Portugal je upao u dugoročnu stagnaciju kad su se smanjili transferi iz fondova EU-a.

Uistinu rastemo na krilima europskih sredstava. Procjena je da za polovinu našeg rasta možemo zahvaliti fondovima EU-a. Pritom je također važno istaknuti da je snažni rast plaća proteklih godina proveden na štetu urušavanja naše konkurentnosti. Jedinični trošak rada rastao nam je znatno brže u odnosu na prosjek EU-a, a čak i nešto brže u usporedbi s nama strukturalno sličnim zemljama. Također nam je u 2024. pala produktivnost, a to će se dogoditi i u ovoj godini. Do 2023. bilježili smo brži realni rast produktivnosti u odnosu na istok Europe, ali odnedavno bilježimo pad, dok istok Europe bilježi rast produktivnosti. U cilju značajnog rasta produktivnosti potrebno je podići izrazito nisku participaciju mladih na tržištu rada, reformirati strukovno i visoko obrazovanje te pojačati ulaganja u visoke tehnologije i inovacije. Stopa zaposlenosti mladih između 15 i 24 godine je svega 25 posto. Za primjer, u Nizozemskoj je na 75 posto, a u većini članica EU-a je preko 50 posto.

Koji su razlozi tako niske uključenosti mladih u svijet rada?

Imamo sociološke i ekonomske razloge. Mladi jako dugo žive s roditeljima, po tome smo europski rekorderi. Dodao bih tome i fenomen rentijerstva. Mnogi već u mladoj dobi procijene da im se ne isplati žuriti raditi jer je njihov obiteljski dohodak dovoljno dobar da pokrije raznorazne troškove. Ne postoji pozitivan pritisak da se uključe na tržište rada. Mladi su dosad bili oslobođeni poreza i doprinosa, a to je sad ograničeno samo na prvu godinu. To će sigurno biti jedan od faktora koji će u narednim godinama još više obeshrabrivati mlade da se uključe na tržište rada, a mogao bi potaknuti iseljavanje onih najobrazovanijih i najambicioznijih.

Koje mjere možemo poduzeti da se to promijeni?

Imamo dobar primjer Portugala, a koji je ove godine izašao s izuzetno snažnim poticajima za zapošljavanje mladih. Portugal je možda najviše usporediva zemlja s nama u Europi. Riječ je o mediteranskoj zemlji koja ima mindset i strukturu ekonomije sličnu našoj. Isto ima velik problem demografije u smislu iseljavanja i niske stope fertiliteta. Portugalci su hrabro krenuli s mjerama. Poslodavcima koji zapošljavaju mlade daju velike olakšice, čak ih oslobađaju poreza na dobit. Ako Hrvatska želi u narednoj polovici ovog desetljeća zadržati stope rasta od oko tri posto, iako prirodno gubimo 100-tinjak tisuća zaposlenih, morat ćemo povećati kontingent stranih radnika na razinu do 400.000. Međutim, kad bismo aktivirali mlade, taj broj bio bi značajno manji. Trebamo baciti sve karte na zapošljivost mladih. Nužne su reforme strukovnog obrazovanja jer one utječu pozitivno na zapošljivost mladih. Uz to, moramo produbiti elemente dualnog obrazovanja, odnosno obrazovanja uz rad.

Kolika je onda opasnost da upadnemo u zamku stagnacije kad se smanji priljev sredstava iz fondova EU-a?

Ne bojim se toliko stagnacije, više nam prijete niže stope rasta ako ne ojačamo konkurentnost i stvorimo uvjete za značajnija ulaganja. Investicije su jako bitne za poboljšanje produktivnosti ekonomije. Rast produktivnosti smanjuje i potrebu za uvozom radne snage.

Idemo razjasniti taj pojam produktivnosti. Tko nije ekonomske struke misli kako to znači da Hrvati premalo rade.

Poanta je stvaranje dodane vrijednosti. Produktivnost nema veze s time koliko tko radi, već koliko stvarate dodane vrijednosti u vrijednosnom smislu. Evo jedan vrlo plastičan primjer. Tehnološki opremljenija tvornica bit će efikasnija od neke industrije koja počiva na tehnologiji staroj 20 godina. Robotizirani pogon će po zaposlenom proizvesti više, ta visoka tehnologija ugrađuje se u finalni proizvod i proizvođač će za njega postići bolju cijenu, odnosno kreirat će veću dodanu vrijednost. A takvi poslodavci lakše će na održiv način povećavati primanja zaposlenih.

Stručna javnost upozorava da premali dio europskih novca odlazi u tehnološki razvoj tvrtki, odnosno u segment istraživanja i razvoja (R&D).

To je točno. Hrvatska poduzeća zaostaju po investicijama u segmentu istraživanja i razvoja. Hrvatska je tu napravila određene pomake u podizanju stopa državnih potpora, ali one su i dalje dvostruko niže u odnosu na prosjek EU-a, odnosno OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj). Nužno je njihovo daljnje podizanje. Kad pogledate članice OECD-a, vidite da su povijesno državni poticaji dominantno usmjereni na R&D poduzeća, pogotovo ako se želi poticati R&D u segmentu malih i srednjih tvrtki. Bez državnih poticaja i internacionalizacije poslovanja tu nema napretka.

Minimalna plaća je od 2019. porasla za čak 92 posto, što je značajno nadmašilo stope inflacije, rasta BDP-a i produktivnosti. Plaće u javnom sektoru porasle su za 57 posto u dvije godine. Privatni sektor morao je to pratiti te je i on dizao plaće, istina po manjim stopama. Kako je sve to utjecalo na konkurentnost tvrtki, posebno u radno intenzivnim sektorima?

Ovisno o industriji. Rast troška rada najviše je utjecao na pad marži. Primjerice u hotelijerstvu je prošle godine, u odnosu na 2019., značajno porastao trošak rada, a marže su pale. To je čak uz aktualnu problematiku turističkog zemljišta otvorilo pitanje isplativosti ulaganja u tu industriju.

Koliko je rast plaća potpirivao inflaciju?

Zadnje dvije godine povećani trošak rada pojačano je pogonio inflaciju, što pokazuju izračuni HNB-a. Ako imate ciljanu inflaciju od oko dva posto, rast produktivnosti od dva do tri posto, onda rast plaća ne smije biti nominalno veći od četiri do pet posto. Kad gledate samo dva proračunska ciklusa, masa plaća je u javnom sektoru išla 57 posto gore. Država je brutalno intervenirala, podigla je trošak rada kroz masu plaća i minimalnih plaća. To je neodrživo. Siguran sam da i oni koji su donijeli te odluke znaju da je to neodrživo.

Govorimo o minimalnoj plaći i primanjima zaposlenih u javnim službama. Svi su ti ljudi bili potplaćeni.

Djelomično se mogu složiti. HUP je primjerice podržao rast plaća nastavnika u više navrata, ali isto tako smo upozoravali da u obrazovnom sustavu ima viška ljudi, pogotovo u nenastavničkom osoblju, a i pitanje je je li trenutni broj nastavnika opravdan u svim segmentima. Početne plaće nastavnika u Hrvatskoj su 20 posto niže od prosjeka OECD-a. Jesmo li mi 20 posto ekonomsko lošiji od prosjeka OECD-a? Mislim da je taj postotak puno viši. Ako gledate taj kriterij, kolika je snaga naše ekonomije za financiranje javnih izdataka, mislim da sukladno našim mogućnostima dobro plaćamo nastavnike. Znam da se oni s tim neće složiti, ali uvijek postoji druga strana medalje. Svi mi želimo imati što više, međutim pitanje je imamo li za to uporište u našim rezultatima, ekonomskom kapacitetu i financijskim mogućnostima.

Kako je država financirala taj ogroman rast plaća?

Treba staviti ruku na srce i reći da je velikim dijelom inflacija financirala rast tih primanja, što je apsolutno neodrživo. Zbog inflacije, koja je bila visoka zadnjih nekoliko godina, naplaćeno je puno više PDV-a, znatno iznad očekivanja, što je povećalo kapacitete države za povišice. Što kad rast uspori i inflacija padne? Tada više nećemo imati dovoljno kapaciteta. Možemo prijeći razinu proračunskog deficita od tri posto, ali onda će nam EU svezati ruke, stavit će nas u proceduru prekomjernog deficita i onda ćemo se godinama ponovo baviti sređivanjem javnih financija.

Navikli smo se da plaće rastu. Međutim budući pomaci u primanjima neće biti laki. Što napraviti da te plaće rastu i dalje, ali zdravijim stopama?

Kratkoročno se mora dogoditi značajnije porezno rasterećenje da bi se omogućio rast dohotka. Tu prvenstveno mislim na rast srednjih i viših plaća, a koje nisu rasle tako visokim stopama kao niža primanja. U sektorima u kojima su plaće relativno visoke, kao što su ICT sektor, financije itd., rast plaća zadnjih godina bio je osjetno niži upravo zbog velikog poreznog opterećenja. Najplaćenija djelatnost trenutno je uglavnom javni zdravstveni sektor. Meni je jasno da je tu određene kadrove trebalo bolje platiti, međutim nije mi jasno da se to nije iskoristilo za reforme brojnih zdravstvenih usluga, poboljšanja efikasnosti sustava, ali i za inventuru radne snage u pojedinim segmentima zdravstvenog sustava. Struka sama kaže da imamo viškove u pojedinim segmentima.

Nedavno ste izjavili da je 'brutalna istina da Europa danas ima relativno nepovoljnu geoekonomsku poziciju'. Kako se Hrvatska može pozicionirati u kontekstu globalnih trgovinskih tenzija i američkih carina?

Geopolitički smo blizu Rusije. Nemamo adekvatnu obrambenu infrastrukturu koja bi imala odvraćujući karakter. Moramo je iz temelja izgraditi. Ekonomski smo u odnosu na SAD, koji je naš značajni politički i ekonomski partner, gubili konkurentnost. Po tom pitanju smo se ekonomski srozali. Pogotovo kad gledate neki prospekt za ulaganje u budućnosti, Europa nije baš idealno mjesto zbog iznimno snažne regulacije poslovanja kompanija i nepovoljnih demografskih trendova. Zašto je Velika Britanija na pragu potpisa trgovinskog sporazuma sa SAD-om? Povijesno su skloniji deregulaciji i smanjenju troška za biznis, onom što upravo Amerika traži od Europe.

Čini se da su se europski čelnici trgnuli iz letargije. Najavljuju promjene.

Sve to mora biti puno brže. Porezno opterećenje u Europi znatno je više u odnosu na SAD. Kad Amerikanci govore o recipročnim taksama, onda kalkuliraju ukupno porezno opterećenje - koliko je kod njih, a koliko u EU. Kod nas je znatno više. Struktura toga kako koristimo te prihode je vrlo upitna. Puno financiramo socijalu i projekte koji nisu isplativi. Alokacija tih prihoda nije efikasna u odnosu na SAD. Oni opravdano smatraju da mi tako umjetno štitimo svoju konkurentnost, odnosno negativno djelujemo na globalnu tržišnu utakmicu.

Socijalna država je ono što čini kvalitetu života u Europi puno većom nego u SAD-u. Ne smijemo to izgubiti.

To nije sporno. Pitanje je relativnih usporedbi. Kako nas gleda Amerika? Imamo visoke poreze kojima financiramo socijalu, ali istovremeno penaliziramo njihove biznise. Kad je Trump došao na vlast, rekao je da uvodi 'politiku crvenog tepiha' za sve investicije od milijardu dolara pa na više. Prevedeno na skalu hrvatske ekonomije, to je kao kad bismo mi uveli 'politiku crvenog tepiha' od 30 milijuna eura pa na više. Oni žele slične uvjete investiranja i poslovanja koje omogućuju europskim tvrtkama u SAD-u. Jer sad ispada da oni svojom deregulacijom i korporativnom agilnošću subvencioniraju našu neefikasnost u Europi.

Očigledno je da se globalni ekonomski odnosi mijenjaju. Kako biste vi iskoristili ovo razdoblje za bolje pozicioniranje Europe i Hrvatske?

Iskoristio bih ovo vrijeme za podizanje konkurentnosti. Moramo više učiniti za konkurentnost privatnih poduzeća kako bismo im olakšali ulaganja. Ne da puko udovoljimo Amerikancima, već za naš benefit, kako bismo održali gospodarski rast i postojeći životni standard. Ako ga ne budemo mogli financirati, upadnemo li u stagnaciju ili recesiju, doći će do socijalnih sukoba. Ljudi su se u zadnjih deset godina navikli da država uskače u pomoć, ali što ako to država više ne bude mogla? Tad političarima odgovara da se proizvede viša inflacija kako bi se skupili porezni prihodi da bi država mogla financirati socijalna davanja. Međutim inflacija je vrlo direktan porez na niže dohodovne skupine, odnosno siromašne. To pošto-poto treba izbjeći. Jer u drugom valu inflacije dodatno bi se srozao standard siromašnih. Besplatnog ručka nema. Ne može se tako energično dizati plaće u javnom sektoru te indirektno privatnom i proizvoditi inflacija, jer inflacija najviše pogađa najranjivije.

Kako vidite perspektivu Hrvatske u narednih pet godina?

Dobra stvar je da za nekih mjesec dana izlazimo iz političkog izbornog ciklusa. Na horizontu od tri godine nema više izbora. Političari se ne trebaju toliko truditi svidjeti biračima i to je čist vremenski prostor za provođenje reformi. Dobar poticaj za to daje i perspektiva ulaska u OECD. Moramo to vrijeme iskoristiti za podizanje konkurentnosti.

Da ste premijer ili ministar, s čim biste prvo krenuli?

Kratkoročno možemo značajno povećati konkurentnost smanjenjem poreza na dohodak na razinu najkonkurentnijih članica EU-a, s obzirom na izrazito nisku stopu zaposlenosti mladih. Ono što bi dalo rezultate na duži rok su obrazovanje i ulaganja u R&D. To su jedine dvije stvari gdje se paradigma stvarno može promijeniti. Trebamo obrazovane ljude s vještinama pogodnim za nove ekonomije koji se usavršavaju na radnim mjestima. Ulaganjima u R&D izgradili bismo kulturu preuzimanja poslovnog rizika. Bez preuzimanja poslovnog rizika, ulaganja u nove tehnologije i inovacije neće biti bolje plaćenih radnih mjesta.

Jeste li optimist?

Jesam. Hrvatska je relativno mala ekonomija i ne bi smjela biti previše kompleksna za vođenje. Ubrzavajući deregulaciju biznisa, uz pozitivan efekt na ulaganja privatnih tvrtki u segmente više dodane vrijednosti te predanost reformi strukovnog obrazovanja, lako ćemo 'zarolati' stvari u pravom smjeru.