Presuda zagrebačkog Županijskog suda protiv Republike Hrvatske, kojom zbog navodnih grešaka prilikom tzv. kuponske privatizacije koncem devedesetih država treba isplatiti nekoliko stotina milijuna kuna investicijskim fondovima jer je umjesto zdravih tvrtki u njihov portfelj prenijela i dionice gubitaša, prijeti ozbiljnim udarom na državne financije. U roku od deset dana fondovima Proficio i Slavonski zatvoreni alternativni investicijski fond iz proračuna će trebati platiti oko 286 milijuna kuna, a tek slijedi sudski postupak za kamate od 1999., koje bi mogle dosegnuti još 432 milijuna kuna
Konačni rasplet trakavice oko kuponske privatizacije, koja se po sudovima razvlači gotovo puna dva desetljeća, uslijedit će isplatom ili eventualnom nagodbom s dvama fondovima oko obeštećenja u obliku nekih atraktivnijih dionica u vlasništvu države; premda je Državno odvjetništvo najavilo izvanrednu mjeru pred Vrhovnim sudom jer smatraju da presuda nije zakonita, ona je svejedno pravomoćna i izvršna.
Nova HDZ-ova vlada tako će platiti navodne grijehe stare HDZ-ove vlade, odnosno tadašnjeg ministra privatizacije Milana Kovača i šefa Hrvatskog fonda za privatizaciju Stipe Hrkača
U njihovo doba država je besplatno prenosila dionice tvrtki u državnom vlasništvu na fondove osnovane kako bi ratni stradalnici i prognanici u njih uložili vrijednosnice i dodatno zaradili. Već ranije priznato je da je dio dionica prenesenih PIF-ovima bio bezvrijedan, pa je donesen propis o njihovoj zamjeni, no ni tada navodno nije uslijedilo pravo poravnanje nego sudske tužbe. Nekoliko fondova još 2001. tužilo je državu na iznos od 533 milijuna kuna, no najveći među njima - Dom fond grofa Eltza i Darka Ostoje (koji se kasnije podijelio u Dom holding i SN holding) - u doba Ive Sanadera pristao je na nagodbu i povukao se iz spora.
U javnosti je tada izbila afera Liburnija jer je dogovoreno da SN holding kao odštetu dobije većinski udjel u opatijskim hotelima, a cijelo vrijeme posebno je žestok bio bivši ministar Slavko Linić
On je još početkom dvijetisućitih aktivno sudjelovao u arbitražama u kojima je dokazivao da su potraživanja fondova neosnovana, a u zadnjem mandatu u Vladi odbijao je bilo kakvu mogućnost dogovora i nagodbe. U razgovoru za tportal Linić i dalje tvrdi da se, unatoč presudi, radi o iznosima koje država jednostavno nije trebala platiti
'Ovdje se radi o principu 'muzi državu dok možeš', na što sam upozoravao od prvog dana. Preglasavali su me u arbitraži, a to je onda poslužilo kao osnova za sudske postupke', govori Linić.
'Ako je Državna revizija u svojim nalazima oko kuponske privatizacije utvrdila da su fondovi čak dobili nekoliko milijuna tadašnjih maraka više nego što su trebali, a radi se o ozbiljnim stručnjacima, što ću dalje komentirati? A sudske presude bazirane su na stavovima nekih fakultetskih profesora i oni tvrde da su fondovi trebali dobiti više', objašnjava Linić.
'Ti profesori čak nisu bili dovoljno odgovorni utvrditi u kojem stanju je koncem devedesetih bila privreda, nisu uzeli u obzir ni ratove i propale tvrtke... Da, položaj tih tvrtki bio je loš, ali dionice su prenesene po njihovoj nominalnoj vrijednosti. U postupcima pred sudovima vodilo se računa o ekonomskoj vrijednosti tih portfelja, a zakonske pretpostavke i precizni propisi su nešto posve drugo', dodaje Linić, naglašavajući da stručnijim od sveučilišnih profesora ipak smatra stručnjake iz Državne revizije.
'Vidio sam kvalitetu nekih njihovih analiza i zgrožen sam, na koncu i ja sam diplomirani ekonomist i znam ponešto o toj tematici. To je naprosto žalosno! Ali sud je sud i sada će građani očito morati sve platiti. Čak i same odluke o prijenosu dionica donosile su se pojedinačno, mimo Upravnog odbora Fonda za privatizaciju, i to u prijelaznom razdoblju dok se početkom dvijetisućitih formirala nova vlast. Na sve to sam upozoravao, kao i na činjenicu da su se oni koji su upravljali fondovima enormno obogatili. Na koncu se sve svelo na ekonomski aspekt dok se o zakonitosti malo vodilo računa. Valjda se razmišlja da država i građani uvijek mogu platiti', zaključuje Linić.
