Dugogodišnji direktor ruskog energetskog koncerna - i osobni prijatelj Vladimira Putina - Aleksej Miller u siječnju je objavio da je 2021. bila rekordna godina za Gazprom i po količini eksploatiranog plina i po ostvarenoj dobiti. Jer plin se sve više traži, a njegove, kao i cijene nafte odletjele su u zrak. U blagajnu ruske državne energetske tvrtke iz godine u godinu slijeva se sve više deviza - dolara i eura
Dioničari Gazproma imaju se čemu radovati makar je potpuno jasno tko je najveći i najvažniji vlasnik: država Rusija. No nešto njegovih dionica imaju i neki njemački koncerni, kao što je E.ON, a tu su i mali dioničari.
Odnos tog energetskog koncerna s Kremljem i više je nego blizak: već i zbog starog prijateljstva Millera s Putinom jasno je da se ništa ne odlučuje mimo volje ruskog predsjednika, piše DW. Gazprom je najveći ponuđač zemnog plina na svijetu i, po vlastitim tvrdnjama, raspolaže nalazištima s najvećim zalihama plina i u Rusiji i na našem planetu, a za njega radi čitava vojska od pola milijuna zaposlenih.
vezane vijesti
Ovisnost Europe o Gazpromu je golema: 43 posto potrošenog plina na Starom kontinentu dolazi pomoću te kompanije i tu je još jedna osobitost iz sovjetskog doba - samo Gazprom smije i može koristiti plinovod kako bi prodao plin Europljanima, što piše u ruskom zakonu. Dakle čak ni neki drugi ruski energetski koncern ne može ugroziti njegov monopol.
Europljani nemaju skoro nikakvog izbora: ostatak plina dolazi iz Norveške, drugi velik dio plina stiže ukapljen s Bliskog istoka i iz SAD-a, a tu su i isporuke iz Alžira i Libije - koliko je to uopće moguće u današnjim okolnostima. Nisu sve europske zemlje podjednako ovisne o plinu iz Rusije i tu je zlatno pravilo - što je istočnije, to je više plina Gazproma. Njemačka ga je počela uvoziti iz Sovjetskog Saveza još dok je vladao Brežnjev, a i danas je najveći kupac jer 55 posto svojih potreba pokriva plinom iz Rusije.
No Georg Zachman iz ekonomskog instituta Bruegel iz Bruxellesa smatra da Rusi 'prljavo' igraju na tržištu: 'Gazprom iskorištava svoju dominantnu poziciju na tržištu tako da cijenom utječe na količinu plina koju isporučuje Europi.' Ruskom koncernu smeta Europska unija, on želi trgovati s pojedinim državama, ali ne s EU-om kao cjelinom. Već desetak godina EU pokušava uspostaviti razmjerno jedinstveno tržište plina u čitavoj Uniji te bi npr. Njemačka kupovala ruski plin, ali bi ga onda proslijedila nekoj drugoj članici ili nekoj državi izvan EU-a.
Ali o tome Gazprom ne želi ni čuti: 'To je neka vrsta natjecanja između europske regulative koja želi uspostaviti zajedničko tržište s jednakim cijenama i Gazproma koji želi svoj plin prodavati po različitim cijenama pojedinim državama', objašnjava Zachmann. A tu je, naravno, i politika u igri.
To se najbolje vidi na slobodnom tržištu plina, piše DW: Gazprom je, istina, sklopio dugoročne ugovore o isporuci s pojedinim državama sa zajamčenim količinama, ali ako treba više od toga - onda je to druga stvar. 'Gazprom ispunjava svoje ugovorne obveze, to je točno, ali samo na najnižoj granici zajamčenih količina', kaže i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Ona smatra 'čudnim' to što se ne nudi više plina makar je potražnja u Europi ove zime velika, a cijene visoke. To neminovno dovodi do pitanja je li to onda politika Kremlja. U svakom slučaju, Von der Leyen u razgovoru za list Handelsblatt kaže da to 'budi sumnju u pouzdanost Gazproma'.
Što je još nepovoljnije za Europljane, Gazprom je sustavno preuzeo barem dio vlasništva nad tvrtkama za distribuciju i skladištenje plina u praktično svim državama Europske unije. Npr. u Njemačkoj je Gazprom preko svoje tvrtke Astoria vlasnik najvećeg podzemnog skladišta plina u čitavoj zapadnoj Europi u Rehdenu. Takva skladišta su i zamišljena tako da ublažavaju neravnotežu između ponude i potražnje, ali što vrijedi skladište kad je u vlasništvu samog isporučitelja?
Povrh toga, zalihe plina u Europi su na rekordno niskoj razini, a Claudia Kemfert iz Njemačkog ekonomskog instituta (DIW) smatra da se nikad nije smjela dopustiti prodaja Rehdena ili se barem trebalo regulirati njegovo korištenje.
U pravilu cijene fosilnih goriva određuju i njihovu ponudu: eksploatacija nekog nalazišta isplati se tek prilikom određene cijene, ali to onda traje. Potrajat će i to da se Europa više okrene drugim izvorima makar će i Von der Leyen već ovog ponedjeljka u Washingtonu razgovarati o dodatnim količinama ukapljenog plina iz SAD-a. S druge strane, Kemfert i tu ukazuje na nepromišljenost Njemačke kad ustraje na plinovodu Sjeverni tok 2 - jer naravno da je i on u nadležnosti Gazproma.
Oružje koje ima Gazprom - pa time i Kremlj - cijena je plina. Svaki pokušaj uspostave zajedničkog europskog tržišta i pričuva plina Gazprom ruši povoljnom cijenom za države koje se protive takvoj inicijativi. Tako je npr. Mađarska nedavno sklopila ekskluzivan ugovor s Gazpromom po povoljnim cijenama.
Može li Europa slomiti toliki utjecaj Gazproma na tržištu Europe? Kad samo on nudi gotovo polovicu potrošenog plina - teško. 'S nekim tko ima sve poluge u svojim rukama možete pregovarati koliko hoćete, ali kad se zatvori plinski ventil u Moskvi, onda smo u lošoj poziciji pregovaranja', smatra Zachmann. Hoće li Rusija doista potpuno zatvoriti dovod plina u Europu? To bi naravno bila katastrofa, ali to ipak nitko ne očekuje: i Rusija treba milijarde eura koje tako zarađuje.
Za šefa Gazproma Europa je tek jedna stranica uspjeha Gazproma te želi mnogo više: želi biti najveći energetski koncern na planetu. Jer on trguje i naftom i električnom energijom, kako na istoku, tako i na zapadu. Upravo prilikom otvorenja Olimpijskih igara u Pekingu, Putin je s Kinom dogovorio golemu isporuku plina toj zemlji, a Gazprom izvozi naftu i u same Sjedinjene Američke Države. Godine 2020. osam posto američkog uvoza nafte došlo je od Gazproma - a to je više nego što je Americi isporučila njena saveznica Saudijska Arabija.
