Ljajić u Srbiji ima značajan politički utjecaj pa je u aktualnu Vladu pozvan iako je bio kadar prethodne vladajuće koalicije. Vjeruje da razvojem ekonomskih odnosa regija, posebno Hrvatska i Srbija, mogu prerasti sve prijepore. 'Vrijeme je da naše odnose zasnivamo na čisto ekonomskim interesima', poručuje.

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, od 1. srpnja značajne promjene pogodile su regionalno tržište i prekograničnu trgovinsku razmjenu. Hrvatska je izašla iz CEFTA-e, a Srbija namjerava zauzeti vodeće mjesto i povećati svoj izvoz. Kako ocjenjujete utjecaj tih novih okolnosti na trgovinu između Hrvatske i Srbije?

Točno je da se stvaraju drukčiji uvjeti, ali vjerujem da ćemo zadržati obujam robne razmjene s Hrvatskom i da postoji prostor za njegovo povećanje između ove dvije zemlje. S druge strane, ovo je istovremeno i šansa za srpsku privredu, prije svega poljoprivredu, koja može zauzeti onaj prostor koji je imala Hrvatska u okviru CEFTA-e. Hoćemo li tu šansu iskoristiti, ovisi prije svega o tome hoćemo li podići našu produktivnost i konkurentnost. Bez ikakve sumnje i bez obzira na ovu promjenu pozicije, zemlje regije upućene su jedne na druge, bez obzira na to što je Hrvatska sada u povoljnijem položaju zbog ulaska u Europsku uniju.

Dosadašnja trgovinska razmjena između Hrvatske i Srbije u prilog je išla Hrvatskoj, jer je više izvozila nego uvozila. Ipak, stvari su se počele mijenjati od kraja 2011. kada ste prvi put zabilježili suficit u toj trgovini. Sada čujemo da Srbija izlazi iz recesije i ostvaruje gospodarski rast. Što još možemo očekivati?

Rano je još uvijek govoriti o značajnijem oporavku. Imamo statističke podatke koji govore u prilog tome, imamo rast industrijske proizvodnje od 5,7 posto, povećan izvoz u prvih pet mjeseci 24 posto, rast BDP-a za 1,9 posto. Međutim, životni standard i dalje je vrlo nizak, velika je nezaposlenost, velika nelikvidnost naše privrede. Prema tome, teško da možemo govoriti o nekom značajnijem oporavku koji bi građani osjetili. Još uvijek se suočavamo s posljedicama krize i, rekao bi, plaćamo cijenu nekih pogrešnih odluka iz prošlosti, i političkih i ekonomskih.

Praktično, računi iz prošlosti na naplatu dolaze u najgorem mogućem trenutku, kada je svijet pogodila kriza i kada ta kriza ima svoje efekte i na srpsku privredu. Još nismo izašli iz procesa tranzicije. Proces privatizacije još nije završen. Imamo 23 posto poništenih privatizacijskih ugovora, a čak nije to najveći problem, nego to što privatizacija suviše dugo traje. Zbog toga su izgubljeni značajni ekonomski resursi zemlje.

Hrvatske kompanije u Srbiji otvorile su više od 200 tvrtaka kojima nastoje povećati prisutnost na tržištu. Prema nekim procjenama radi se o oko 500 milijuna eura, a među ulagačima prednjače Agrokor, Atlantic, Lura, Našicecement i Vindija. Jesu li za njihova ulaganja presudni bili novi odnosi na regionalnom tržištu ili unutarnje prilike u Srbiji?

Mislim da je kombinacija svih tih razloga. Država je učinila sve da potakne povoljniji privredni i poslovni ambijent. Davali smo značajne poticaje za ulaganja u proizvodnju. Ti poticaji za razne kompanije, ne mislim samo na hrvatske nego i za druge, kretali su se od 4.000 do 10.000 eura po novootvorenom radnom mjestu. Značajna prednost Srbije su sporazumi o slobodnoj trgovini, prije svega s Rusijom, zatim Turskom, Bjelorusijom, Kazahstanom, uključujući Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU-om. To je dakle pristup tržištu od gotovo 800 milijuna ljudi. Obično su to motivi presudni za mnoge kompanije da ulažu u našu privredu. Svaka investicija apsolutno je dobrodošla, jer one nemaju ni boju, ni naciju, ni drugu pripadnost. Suština je da ih bude što više, da budu što kvalitetnije, ekonomski što održivije, da zapošljavaju ljude u Srbiji. Ali imamo vrlo malo naših investicija u hrvatsku privredu. Treba biti objektivan, to jest posljedica slabije srpske privrede u proteklom periodu, njenih izvoznih i investicijskih potencijala za ulaganja izvan granice Srbije. A, s druge strane, posljedica je jednog ambijenta i ipak barijera koje su postojale u različitim razdobljima u Hrvatskoj za srpske investicije.

Postoji li zainteresiranost poduzetnika u Srbiji za ulaganje u Hrvatskoj? O kojim se privrednim granama radi i kojim kompanijama? Možete li najaviti neku od tih investicija?

Za sada ih je bilo malo, a neki srpski poduzetnici tvrdili su da je Srbima u Hrvatsku teže investirati nego obrnuto. Ne mogu najaviti, jer je to odluka kompanija. Znam nekoliko vrlo negativnih primjera iz prošlosti, koji nisu mogli ostvariti svoje poslovne planove. Neke kompanije pravdu su tražile na sudu. To je stvorilo lošu atmosferu, što je bio jedan od faktora, koji je praktično bio preporuka i drugima da se ne odlučuju da ulažu u Hrvatsku. Taj ambijent, generalno, trebamo zajedno mijenjati, a vjerujem da i Hrvatska kao država ima interese za strane investicije. Odluka je na kompanijama, ali država treba stvoriti povoljnu klimu, pravnu sigurnost za sve investitore, bez obzira odakle dolaze.

Tako da su za tu situaciju presudna bila dva faktora. Realno slabiji potencijal naše privrede za ulaganje u područja izvan Srbije, a drugo ovaj imidž i atmosfera koja je stvorena da srpska ulaganja u hrvatsku privredu nisu dobrodošla. Takav se utisak stjecao nakon pokušaja nekih kompanija i nakon što su neke kompanije imale realne probleme u poslovanju u Hrvatskoj.

Čini li vam se da Hrvatska uklanja te prepreke?

Sigurno je dobro za Hrvatsku i za naše međusobne odnose da se te prepreke uklanjaju. Vjerujem da će Hrvatska kao članica EU-a učiniti dodatan napor da tih prepreka ne bude.

Postoje li zajednički interesi Hrvatske, Srbije i drugih država na području bivše Jugoslavije za zadovoljavanje potreba rastućih gospodarstava poput Kine i Turske ili velikih poput Rusije? Jeste li o tome razgovarali s nekim od predstavnika hrvatskih vlasti ili poduzetnika?

Uvijek ponavljam da smo mi pojedinačno suviše mala tržišta i da smo time manje interesantni. Zato ne možemo biti dovoljno konkurentni s tim privredama koje ste spomenuli. Kada se ovako spomene bilo koji oblik ekonomske suradnje, to je neka aluzija na, ne znam, jugosferu, na jugonostalgiju. Ali nema od toga ništa. Dakle, to nitko više ne želi, niti je to realno, niti je moguće. Što prije trebamo se osloboditi bilo kakvih političkih implikacija i da naše odnose zasnivamo na čisto ekonomskim interesima. Tu postoji prostor za suradnju i treba ga iskoristiti, a još uvijek nije iskorišten.

Sada to pokušavamo s Bosnom i Hercegovinom. Potpisali smo trilateralni sporazum s o ekonomskoj suradnji između Srbije, BiH i Turske. Sada ćemo, također s Bosnom, potpisati jedan memorandum o zajedničkom nastupu na trećim tržištima. Jučer smo Makedoncima dali prijedlog također za sličan sporazum. Mislim da se u tom pogledu moramo udružiti. I neminovan je proces okrupnjavanja ekonomija, privreda, u ovoj regiji, prije svega mislim na privatne inicijative, ako misle izdržati oštru svjetsku konkurenciju. Inače će ih pojesti veliki igrači. Znači, praktičan život, ekonomsko poslovanje, ekonomska logika, natjerat će kompanije na suradnju i udruživanje, bez obzira na to je li kompanija iz Srbije, Bosne ili Hrvatske, ako postoji interes i matematika, koja će ih okupiti i udružiti.

Najbliža je Turska, koja posljednjih godina pokazuje zanimanje za prostor Balkana, ne samo trgovinsko, nego i prometno, turističko i kulturno. Kako ocjenjujete razinu ekonomske suradnje između Turske i Srbije? Smatrate li da poduzetnici iz regije trebaju surađivati na tako velikom tržištu?

Naši dobri politički odnosi s Turskom nisu praćeni tako dobrim ekonomskim odnosima. Usprkos činjenici da smo imali povećanje obujma robne razmjene nakon potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovini s Turskom, ta robna razmjena sada iznosi oko 650 milijuna eura. Pa ako usporedimo da gotovo toliku razmjenu imaju Srbija i Makedonija, onda vidite da tu nešto ne štima i da ti potencijali ni izdaleka nisu iskorišteni. Također, nismo zadovoljni ni obujmom turskih investicija u našu privredu. Turska je, recimo u Bugarsku, investirala šest-sedam milijardi eura, u Srbiji je to svega 95 milijuna eura. Imamo svega tridesetak turskih kompanija, koje posluju. Dakle, manje nego što imamo hrvatskih kompanija, neusporedivo manje nego talijanskih kompanija, kojih ima preko petsto. Samo u posljednjih godinu dana imalo smo novih 120 kompanija iz Italije. Svi ti potencijali koje imamo nisu apsolutno iskorišteni i mi moramo u sljedećem razdoblju učiniti mnogo više. Iako je država zaista uradila sve. Potpisali smo sporazum o slobodnoj trgovini, ukinuli vize, nedjeljno imamo preko 20 letova između Beograda i Istanbula.

Potrebna nam je jedna velika turska investicija, jer obično oni posluju na taj način. Oni se povlače i povukli su se iz Libije, Iraka, gdje su bili prisutni i sada traže nova tržišta. Potrebno je da dođe jedna velika investicija da bi bila onda preporuka i za druge turske ulagače. I zato je ova suradnja u regiji važna i zbog Turske. Jer pojedinačno smo vrlo mala tržišta. I kada se ulagač odlučuje, on upravo to mjeri. Zajedničko ako nastupamo, a zato smo s Bosnom i nastupali prema Turskoj, mislim da tu postoji prostor da radimo i s Hrvatskom, s Crnom Gorom...

Tako ćemo biti mnogo interesantniji kao investicijska destinacija. Trebamo i tako poslati poruku da ovaj prostor, zvali ga Balkan, jugoistočna Europa, kako god, bivša Jugoslavija, nebitno, nije više zona konflikata i da može biti dobra zona za investicije. To je važno za svaku zemlju pojedinačno.

Uoči proslave ulaska Hrvatske u EU bilo je nekih prijepora oko dolaska predstavnika Srbije i Kosova. Je li različito viđenje problematike Kosova nešto što opterećuje i moguće poslovne odnose Hrvatske i Srbije?

Bilo je toga u prošlosti. Sigurno je hrvatsko priznavanje Kosova utjecalo na pogoršanje političkih odnosa. Imamo značajan broj otvorenih pitanja u odnosima s Hrvatskom. Ta pitanja ne treba gurati pod tepih. Imali smo ovdje vrlo dobar sastanak između premijera Dačića i Milanovića.

Moramo rješavati te probleme, otvorena pitanja i ne bježati od njih. Ali bez obzira na to, za ekonomsku suradnju ne trebaju postojati nikakve prepreke. I akcent naših budućih odnosa treba biti na ekonomiji i privredi. Kada to uradimo, onda ćemo stvarati povoljniji ambijent, i unapređujemo političke odnose, usprkos ovim otvorenim pitanjima.

Ne možemo zabiti glavu u pijesak. Rat je bio prije, sad dvadesetak godina, bez obzira, još uvijek svježe su posljedice tih ratnih dešavanja s kojima ćemo suočavati i u narednom razdoblju. Problem izbjeglica nije riješen, problem nestalih nije riješen, to su sve posljedice tog rata. Ali ako ekonomsku suradnju razvijamo, onda ćemo sva ova pitanja lakše rješavati. Moramo voditi računa o interesima ljudi, jer i Hrvatska i Srbija nalaze se u sličnim ekonomskim problemima. Netko više, netko manje, ali evidentno je da je ekonomija pitanje svih pitanja i za jednu i za drugu zemlju.