TUMAČE PROF. PETAK I LOBIST VLAHOVIĆ

Zašto se u Hrvatskoj poistovjećuje korupciju i lobiranje?

  • Autor: Josip Antić
  • Zadnja izmjena 29.05.2016 11:03
  • Objavljeno 29.05.2016 u 11:03
Zdravko Petak

Zdravko Petak

Izvor: Pixsell / Autor: Robert Anic/PIXSELL

U početku je bio lobist. Točnije, konzultant. Zove se Josip Petrović i radi za MOL. Iz njegove djelatnosti i poslova sa suprugom Tomislava Karamarka izrodila se afera Konzultantica, koja bi potpredsjednika Vlade mogla stajati političke karijere, a Hrvatsku novih izbora. Upravo nas je taj lobističko-politički skandal motivirao da istražimo što zapravo znači lobirati u Hrvatskoj. Kako objasniti činjenicu da je lobiranje u Hrvata još uvijek zakonski neregulirana djelatnost, a sadašnji premijer Tim Orešković bivši je korporativni lobist farmaceutske tvrtke Eli Lilly, dok je bivši ministar Ante Kotromanović još uvijek je nerealizirani lobist Patton Boggsa? Tko su lobisti u sivoj zoni?

To su neka od pitanja što Hrvatsku prate od njenih početaka, ali za razliku od tih vremena, danas se, osim pitanja, sve glasnije čuje i želja za jasnim odgovorom na neka od temeljnih pitanja kad je lobiranje posrijedi. U želji da rasvijetlimo donekle lobiranje u Hrvata, razgovarali smo s dr. sc. Zdravkom Petakom, profesorom na Fakultetu političkih znanosti koji se lobiranjem bavi kao znanstvenik.

Prof. Petak nije slučajno odabran sugovornik, post-doktorsku specijalizaciju iz javnih politika završio je na Indiana University u Bloomingtonu, a jedna od njegovih knjiga zove se i 'Javna dobra i političko odlučivanje' (ovaj veznik'i' mogao bi se čitati i kao – lobiranje). Petak je i recenzent prvog priručnika za lobiranje u Hrvata (autori su Natko Vlahović i Bruno Jelić 'Profesionalni lobist: priručnik o interesnom zagovaranju'. Upravo je u recenziji tog priručnika Petak lobiranje označio ‘jednim od najvažnijih područja razumijevanja političkog života'. U skladu s činjenicom da ta djelatnost kod nas nije zakonski neregulirana, što pokazuje i slučaj Konzultantica, te je netransparentna, moglo bi se zaključiti da najveći dio hrvatskih glasača zapravo pojma nema o funkcioniranju političkog života zemlje u kojoj živi. Ponešto se dozna tek kad – ispliva mulj.

Priča i afera Konzultantica u jednom svom segmentu izvukla je pred javnost lobiranje, djelatnost koja je u svijetu, za razliku od nas, (ipak) uređena. U Hrvatskoj to nije slučaj. Lobiranje u Hrvatskoj formalno ne postoji, lobisti nisu registrirani, ali posluju. Kako vi vidite stanje u Hrvatskoj, slažete li se s ocjenom da se kod nas ne zna tko kome za što plaća i tko s kime održava sastanke kad je zagovaranje partikularnih interesa posrijedi? Još uvijek se doživljava da je lobiranje kad s ministrom na tajnom mjestu pojedete kilu janjetine?

Da, kod nas lobiranje nije praktički regulirana sfera djelovanja, a javnost je uglavnom doživljava kao neku vrstu ‘lova u mutnom’. No riječ je o posve legitimnoj djelatnosti kojom se nastoji utjecati na donositelje odluka u suvremenim demokracijama. Naime, u praktično svim sektorskim politikama, koje sežu od energetske, poljoprivredne do prometne, zaštite okoliša i tako redom, svoje interese imaju ne samo akteri koji djeluju u domeni vlasti, već i svi tzv. horizontalni dionici, od poslovnih zajednica do nevladinih udruga i sindikata. Ti akteri ne mogu donositi autoritativne odluke, jer je to u rukama instanci kao što su nacionalne vlade, gradonačelnci, župani, Europska komisija, sudovi, MMF itd, ali mogu utjecati na odluke putem pregovaranja i suradnje. Naravno, taj utjecaj u demokratskim sustavima često se ne odvija na izravan način, nego upotrebom različitih vrsta lobista. Premda je, dakako, za koninentalnu Europu svojstveno da važnu ulogu ima upravo izravno pregovaranje, poznato kao sustav socijalnog partnerstva. No to, dakako, ne znači da i u takvim sustavima ne postoji lobiranje, Dapače! Inače, svijet lobiranja uključuje različite vrste lobista: one koji rade na ugovor (contract lobbyists) i zastupaju istodobno više klijenata. Nerijetko takve vrste usluga daju bivši političari, zakonodavci, gradonačelnici, guverneri itd. Zatim postoje tzv. in-house lobisti, koji rade za pojedine organizacije, asocijacije ili poslovne organizacije koje se u potpunosti ili dijelom bave lobiranjem. Lobisti koji rade za takve vrste organizacija predstavljaju zapravo samo jednog klijenta, njihova poslodavca. Zatim postoje različite vrste vladinih lobista, jednako kao i lobista koji zastupaju izravno neke građanske inicijative, tako da je područje lobiranja izrazito široko, prožeto kompleksnim odnosima i zato se danas smatra da ga je potrebno vrlo precizno regulirati.

Lobist Natko Vlahović tvrdi da Hrvatska treba javni registar lobista

Lobist Natko Vlahović tvrdi da Hrvatska treba javni registar lobista

Izvor: Pixsell / Autor: Jurica Galoic/PIXSELL

Možemo li povući paralelu sa zemljama u kojima je lobiranje zakonski uređeno? Što lobisti smiju, a što ne smiju? Gdje lobiranje prelazi u korupciju? Možete li dati neki primjer iz svijeta i je li po vama prvi potpredsjednik Vlade Karamarko u priči oko MOL-a bio u politički kompromitirajućoj poziciji? Posebna su priča lobiranje preko stranaka i pritjecanja sumnjiva novca u njihove blagajne. Koliko smo se tu maknuli od metafore s janjetinom?

Korupciju i lobiranje je u demokratskim društvima moguće razmjerno dobro razlučiti, a preduvjet svega toga je transparentnost čitavog procesa i snažni sustav regulacije lobiranja. Bez toga se ulazi na ‘skliski teren’. Čini mi se da se upravo to dešava u Hrvatskoj. Ne bih ulazio u političke ocjene spomenute afere. Meni se kao društvenom istraživaču mnogo važnijim čini sustavno istraživanje načina na koji se provodi lobiranje u Hrvatskoj. Upravo sudjelujem u jednom takvom znanstvenom projektu koji vode jedan od najpoznatijih američkih istraživača lobiranja te jedna slovenska politologinja. U istraživanju nastojimo zahvatiti pitanja strategija i tehnika putem kojih ključne interesne skupine lobiraju za svoje interese, zatim pitanje percepcije lobista i interesnih skupina u očima javnosti. Posebno nas zanima pitanje profesionalizacije lobiranja, odnosno, kako se regulira pitanje naknada za usluge lobiranja, koliko je zapravo lobističkih tvrtki u Hrvatskoj i kako djeluju, koliko je čitav proces transparentan itd. Stav je svih sugovornika s kojima smo do sada razgovarali, a riječ je o bitnim akterima koji su sudjelovali u oblikovanju temeljnih politika koje se provode u ovoj zemlji, da lobiranje treba sustavno regulirati. A da je ono što trenutno imamo u Hrvatskoj u tom pogledu više nego skromno i tek u povojima.

Europski povjerenici odbijaju razgovarati s lobistima koji nisu u Registru transparentnosti!

Lobiranje prati priča o velikim zaradama. Naš poznati lobist Natko Vlahović tvrdi da ‘lobiranje nije igranje golfa i sudjelovanje na skupim večerama’. 'Po prirodi stvari, lobiranje je složeni proces koji traje‎. Odrađivanja velikog broja sastanaka i stalno praćenje zbivanja podrazumijeva organizirani rad. Sjajno je ako vam netko želi platiti milijune, onda valjda i vrijedite toliko i imate potrebne reference. Radni dan lobista koji aktivno radi na predmetu traje dugo, sadrži ogromnu količinu informacija, sastanke, razgovore, putovanja, utvrđivanje ključnih ljudi... Složenost i vrsta lobističke usluge definirat će i budžet s kojim se radi. Također, količina potrebnih sati i profesionalno iskustvo ljudi određuju cijenu. Obično timovi rade lobiranje, dvoje, troje ljudi koje poznaju aktere i procese. Budžeti, odnosno ugovori, mogu ići od 5000 eura 100.000 mjesečno, no puno je faktora u tim iznosima, tako da su to minimalni i maksimalni parametri', napominje. Na pitanje koliko je registriranih lobista u Hrvatskoj te kako se može doskočiti ‘lovcima u mutnom’, Vlahović otkriva kako Hrvatska ima 40 registriranih lobista u Europskom parlamentu, a Hrvatsko društvo lobista trenutno broji 64 člana. 'To su jedine brojke s kojima raspolažemo. Osobno mislim da bi u registru koji se treba napraviti u Hrvatskoj trebalo biti preko dvjesto subjekata. HDL je pozitivan primjer i to prepoznaje i EK i OECD jer mi nismo čekali skandal da ukažemo na potrebu regulacije profesionalnog lobiranja. Države žele zaštititi integritet svojih institucija definirajući pravila igre. U EK ne možete dobiti sastanak s povjerenikom ako niste u Registru transparentnosti.'

U lobiranju se vrte velike svote novca. Postoji li način da se prati tijek novca? Recimo, američka lobistička tvrtka Patton Boggs (za koju se pisalo da je angažirala bivšeg ministra obrane Kotromanovića, koji je to na koncu opovrgnuo i zaposlio se kod Ivana Čermaka) američkom Kongresu uredno će prijaviti da ju je za lobiranje angažirala hrvatska vlada. Zašto će taj iznos u nas biti prezentiran kao državna tajna? Zna li se cjenik lobiranja u Hrvatskoj? Kako se isplaćuju ti iznosi?

Znam da se u lobiranju vrti prilično veliki novac, no ne mogu ići u detalje, jer o tom aspektu ne znam previše.

U Bruxellesu navodno lobira 30.000 lobista i utječu na 75 posto propisa. U čemu se uopće ogleda ‘demokracija’ kad se propisi kreiraju prema utjecaju i količini novca koji daju najmoćniji? Hrvatski ribari, primjerice, znatno bi bolje prošli da su imali uspješnije lobiste. Tako tvrdi Natko Vlahović, lobist akreditiran u EU.

Gospodin Vlahović odlično poznaje sustave lobiranja, dobro je informiran u tome i posve mu je jasna shema lobiranja koja je na djelu u Bruxellesu. Inače, u javnim poslovima vezanim uz EU, osim ključnih institucija poput Europske komisije, Vijeća ministara, Europskog parlamenta itd. djeluje i široka mreža interesnih organizacija, u kojoj se mogu snaći samo izrazito sposobni lobisti. Tu je, naime, (prema podacima za 2011.) više od 300 korporacija sa svojim predstavništvima, preko 800 trgovinskih i profesionalnih udruženja, više od 200 konzultanata za jave poslove, više od 120 pravnih tvrtki, više od 220 predstavnika regija, više od 50 think tankova, gospodarskih komora, tako da se nije lako snaći u tom kolopletu interesa, njihovih predstavnika i zagovarača različitih politika.


Hrvatska vlada upravo je razglasila veliku rasprodaju državne imovine. Mislite li da ju je dobro izlobirala? I kako će se ta priča uopće odvijati kad se kod nas lobira još uvijek ispod žita?

Prodaja, odnosno, rasprodaja državne imovine, da bi bila transparentnim policy prijedlogom, odnosno, prijedlogom transparentne javne politike, morala bi biti prije svega dobro iskomunicirana. To je znatno važnije od uključivanja lobista u čitavu priču, premda i oni mogu imati svoju ulogu u tome. Što znači dobro komunicirati vladinu politiku? To prije svega znači da vlada mora imati koherentno komuniciranje neke politike koju kani provoditi. Ne može stavljati u ‘privatizacijski paket’ neka poduzeća, a da se bitni dijelovi te vlade tome protive. Pritom mislim na političke stranke i ministarstva. Meni se čini da je u konkretnom slučaju na djelu loše, nekoherentno komuniciranje politike i to je glavni problem. Jer ako imate nekoherentno komuniciranje neke politike, ne mogu vam pomoći ni najbolji europski ili svjetski lobisti.

Konačno, vjerujete li da bi se u Hrvatskoj mogao donijeti Zakon o interesnom zagovaranju i koje su po vama odredbe ključne?

Meni se čini da je krajnje vrijeme da se donese jedan takav zakon. Postoje već prilično snažne inicijative u vezi toga. U Hrvatskoj djeluje vrlo agilno društvo lobista, osobe poput Natka Vlahovića značajno su pridonijele da se lobiranje shvati kao važna djelatnost posredovanja interesa, tako da se nadam da će u tom području u Hrvatskoj uskoro biti napravljen značajan iskorak. No u svemu tome ne treba preferirati brzinu donošenja u odnosu na kvalitetu. Upravo suprotno, jer je važno da se napravi što je moguće kvalitetnija regulativa koja je djelotvorna u provedbenom smislu.

Umjesto da lobira za svoje interese, Hrvatska je najčešće predmet lobiranja

Nedugo nakon pojavljivanja prvih informacija u aferi Konzultantica, oglasilo se Hrvatsko društvo lobista. U priopćenju poslanom medijima, među ostalim se ističe ‘važnost regulacije zagovaranja interesa te uvođenje javnog registra u kojem će svi oni koji žele utjecati na odluke tijela javne vlasti morati biti registrirani, kao legitimni predstavnici različitih interesnih skupina koje mogu i trebaju djelovati u demokratskom procesu odlučivanja'. U priopćenju se tvrdi i da o ‘lobistima' koji se spominju u medijima nemamo saznanja da su isti registrirani kao lobisti niti su članovi HDL-a. Natko Vlahović, predsjednik HDL-a, u Bruxellesu je akreditirani lobist i vlasnik Vlahović grupe. O problematici/nedostacima lobističkog biznisa za tportal je rekao: 'Kad sam ulazio u posao profesionalnog lobiranja, bio sam svjestan stereotipa. Svaka medalja ima dvije strane. Američki predsjednici iz lobističkih redova uvijek uzimaju svoje savjetnike pa i ministre (našoj javnosti je poznat ministar trgovine Ron Brown koji je radio u Clintonovoj administraciji). Lobisti su često najkvalitetniji ljudi koji imaju duboko razumijevanje za probleme, biznis i međunarodna pitanja. Hrvatska izgrađuje svoju tradiciju u poslu koji se nikada na ovim prostorima nije radio profesionalno. Hrvatsko društvo lobista učinilo je velik napor da u javnosti osvijesti činjenicu da je potrebna pravna regulacija ove djelatnosti. ‎Pitanje je trenutka kad ćemo dobiti prvi pravni okvir i stvoriti registar interesnih skupina prema modelu Europskog parlamenta i Europske komisije.' Vlahović, međutim, upozorava da treba odvojiti komercijalno lobiranje kao posao i lobiranje te napore države da nešto ostvari. 'Ulazak RH u NATO i EU te druge međunarodne organizacije sastojao se, između ostalog, i od lobiranja. Smatramo takve inicijative nečim što je napravljeno za opće dobro RH. S druge strane, imamo angažman Agrokora, Atlantic grupe ili Adris grupe da preuzmu nova tržišta, akviziraju nove kompanije, dođu do novog kapitala - to su primjeri komercijalnog lobiranja i djelovanja privatnih subjekata koji isto tako imaju značajan doprinos razvoju hrvatskog gospodarstva i zapošljavanju. Uzmite lobiranje kao kutiju alata koja je na raspolaganju majstoru koji treba popraviti kvar. Može ga koristiti spretnije i bolje, a može uopće ne koristiti alat, već raditi rukama. Ozbiljni igrači koriste lobiranje jer ne prepuštaju stvari slučaju', pojašnjava. Na pitanje može li se dogoditi u Europi da tvrtka bez potrebnog iskustva dobije posao s jednom od najmoćnijih europskih kompanija, Vlahović odgovara kako trebaju postojati jasna pravila, odnosno javni registar koji je obavezan za sve one koji žele utjecati na tijela javne vlasti. Što se tiče usporedbe hrvatske s europskom lobističkom praksom, kaže da je Hrvatska najčešće predmet lobiranja. 'Mi puno rjeđe ozbiljno lobiramo. Hrvatska treba imati i tražiti jake lobiste u svim područjima, od obrazovanja do poljoprivrede. Općenito, u našem javnom prostoru nedostaje stručnih rasprava, argumentiranja i debata‎ - to je pravo lobiranje', ističe.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!