Nečuvena agresija na homoseksualnog čileanskog mladića, koji je nakon batinanja završio u komi i s izrezanim svastikama na tijelu, izazvala je žestoko prosvjede građanstva i vlasti koje su obećale puno jači zakon kojim će se sankcionirati svaki oblik diskriminacije. Koliko su danas ultradesne opcije u Latinskoj Americi zaista prijetnja?
Atentat na centralnu zgradu židovskih organizacija u Buenos Airesu, AMIA, 18. srpnja 1994., jedan od najvećih terorističkih napada u Argentini, 85 mrtvih i 300 ranjenih, mogao se dogoditi jer je židovska zajednica u tom gradu najveća u Latinskoj Americi i peta na svijetu te zato što su organizatori, iranska vlada, i egzekutori, Hezbollah, računali na naslijeđe nacističkih izbjeglica koji su našli utočište u Argentini te zato što su neke ekstremno desne grupe imale otvorena vrata u institucijama pod tamošnjom diktaturom (1976. – 1983.) pa i dana danas postoji izrazito antisemitsko raspoloženje u toj zemlji.
Međutim, ni u Argentini i ni u jednoj drugoj latinoameričkoj zemlji ultradesnica nema neke ozbiljne šanse ili vidljivu prisutnost. Svejedno, budući da se dogodio navedeni napad neonacista u Santiagu de Chile, svako malo se negdje u Južnoj Americi događaju kaznena djela koja upućuju na aktivnost takvih radikalnih skupina.
Općenito rečeno, fenomen ekstremnog radikalizma ima dva pravca: ili su to, u manjoj mjeri, grupe ekstremnog shvaćanja katolicizma ili protestantizma koje usmjeravaju svoju mržnju prema homoseksualnim osobama, ili su to, u nešto većem broju, grupe koje promoviraju superiornost bijelaca pred jačanjem svijesti potomaka indiosa koji od Meksika do Čilea traže veći utjecaj kao 'žrtve europskog kolonijalizma' pa čak i genocida.
I kada smo već kod toga, ne zaboravimo da se u karipskoj regiji dogodio pravi holokaust, genocid strahovitih razmjera, jer iza najezde španjolskih kolonizatora danas tamo uopće više nema potomaka domorodaca!
Grupe iz prve skupine traže jačanje veza između crkve i države i zastupaju ultrakonzervativne stavove glede pobačaja, homoseksualnih prava ili položaja indiosa. Najglasniji su, po tom pitanju, organizacije kao 'Treća snaga' iz Kolumbije, 'El Yunqu'e u Meksiku (koja ide za tim da instaurira 'Božje kraljevstvo na zemlji'), 'Domovina i novo društvo' iz Čilea, Nacionalsocijalistička stranka Brazila' te 'Tradicija, obitelj i vlasništvo' također iz Brazila, 'Novo bolivijsko društvo' i 'Radikalna unija nacionalsocijalista Bolivije', 'Ponos i domovina' iz Venezuele, 'Nacionalistička fronta za restauraciju u Argentini', 'Paragvaj Nacionalsocijalist', itd.
Iako je riječ o nedovoljno artikuliranim grupama mladih, prilično su agresivne i aktivne putem interneta, ali su i male. Recimo, 'Treća snaga' iz Kolumbije, koja se ističe i po komemoriranju rođendana nacističkog vođe Adolfa Hitlera, prema policiji, nema više od 300 aktivnih članova.
Povezuju ih ksenofobija, mržnja prema indiosima, homofobija i antisemitizam. A svi se sociolozi i politolozi koji ih prate slažu da još uvijek ne predstavljaju ozbiljnu opasnost u smislu mogućih jačih terorističkih napada, iako su sposobni postaviti bombe što smo vidjeli 2010. na Gay Prideu u Sao Paulu. Srećom, policija je tragediju spriječila kao što je uspješnim djelovanjem tajne službe razmontirana i ekstremno desna skupina koja je planirala izvesti napad na gay paradu u Portu Alegreu.
Kako ističe Sergio Adorno sa Sveučilišta u Sao Paulu, a prenosi BBC, već skoro dva desetljeća većina zemalja prolazi kroz jači proces osvješćivanja problematike ljudskih prava te su i mladi sve neskloniji podržavanju ekstremnih pozicija pa ankete pokazuju da iz godine u godinu raste broj onih koji podržavaju prava indijanaca ili gay osoba.
