Prvo je predsjednik Ford rekao da Poljska, Rumunjska i Jugoslavija, države koje je malo ranije posjetio, nisu pod sovjetskom dominacijom, što je izazvalo valove kritika. Carter je dobio neočekivanu priliku da politički profitira, ali je sam između dviju rasprava rekao kako nema namjeru slati vojsku u pomoć Jugoslaviji budu li je napali Sovjeti, piše Dnevni Avaz.

'Sovjetska invazija na Afganistan pojačala je jugoslavenske strahove od moguće sovjetske akcije protiv njihove zemlje. Od nas i naših saveznika očekivat će ohrabrenje, ali neće se baciti u naše naručje', analizirali su Amerikanci. Nitko od jugoslavenskih političara nije 'svjetski državnik', kao što je bio Tito, pa se od kolektivnog vodstva očekivalo da nastavi s tranzicijom. Već tada, 'imajući na umu svjetsku veličinu Tita, važnost Jugoslavije za Zapad i situaciju stvorenu sovjetskom intervencijom u Afganistanu, snažno preporučujemo da predsjednik vodi američko izaslanstvo na pogreb', sugerirano je iz Foggy Bottoma.

A ako to nije moguće, neka ide potpredsjednik Walter Mondale. Paralelno su trajali i sastanci Amerikanaca s Nijemcima, Francuzima i Britancima o tome što činiti nakon Titove smrti i kako pomoći Jugoslaviji u slučaju sovjetske invazije. Strahovi su bili pojačani nakon sovjetske invazije na Afganistan. Predsjedniku Carteru 17. siječnja 1980. sugerirano je da u govoru o stanju nacije naglasi 'važnost koju pridajemo jugoslavenskoj nesvrstanoj poziciji i Pokretu nesvrstanih uopće'. Titu je amputirana noga 20. siječnja 1980. i još je jedno vrijeme bio priseban, a onda je nastupila besvjesna agonija. 'Sada se čini da Tito umire', započeo je izvještaj 12. veljače 1980. savjetnik za sigurnost Brzezinski predsjedniku Carteru.

'Morat ćete odlučiti tko će otići na pogreb. U normalnim okolnostima bila bi dobra poruka da vi to učinite sami, bolje nego da pošaljete potpredsjednika. U postojećim prilikama odluka je ipak puno teža.' Moguće je da će u Beogradu biti sovjetski vođa Leonid Brežnjev, a susret s njim u okolnostima u kojima su Sovjeti u Afganistanu vrlo je osjetljiv. Izbjegavanje susreta bila bi poruka koju bi mnogi kritizirali kao neodgovornu prema svjetskom miru. Susresti se i inzistirati na američkim gledištima značilo je novo, još jače zaoštravanje. Ako bi pak SAD modificirao politiku, to bi 'pojačalo optužbe za nedosljednost'.

Približavali su se i izbori u New Hampshireu pa je Brzezinski sugerirao da se razmišlja o slanju potpredsjednika Mondalea. Jugoslavenski veleposlanik Budimir Lončar, koji je u materijalima Savjeta za nacionalnu sigurnost opisan kao 'jedan od vrhunskih diplomata… zagovornik dobrih odnosa SAD-a i Jugoslavije, osoba čiji pogledi imaju težinu', početkom veljače zatražio je sastanak s Brzezinskim. Savjetnik za nacionalnu sigurnost trebao je ponoviti 'naše poštovanje prema nesvrstanoj poziciji' Beograda.

U drugoj polovici ožujka ekspert iz Savjeta za nacionalnu sigurnost ponovno je pokrenuo pitanje sastava izaslanstva za pogreb. Ambasador Eagleberger snažno je lobirao da doputuje sam predsjednik. Poruka koja bi bila poslana Jugoslaviji i Sovjetima bila bi tako snažna da je o svemu vrijedilo još jednom razmisliti. Razmišljalo se o tome da otputuje i glumac Kirk Douglas

Na kraju je u Beograd otputovala majka predsjednika Miss Lillian, Harrimanovi, Bill Miller i drugi na čelu američkog izaslanstva predvođenog potpredsjednikom Walterom Mondaleom. Na marginama pogrebnih svečanosti održani su brojni sastanci. Njemački kancelar Helmut Schmidt bio je nervozan zbog duge izloženosti vrućini i suncu na pogrebu, pisao je Mondale.

Manje od dva mjeseca nakon pogreba Jimmy Carter iz Venecije je doputovao u Beograd. Hrvatski emigrantski mediji koji su ga hvalili zato što nije otišao na pogreb - kao da je odluka imala veze sa stanjem ljudskih prava u Jugoslaviji - sada su ga napadali i počeli lobirati za Ronalda Reagana, republikanskog izazivača za Bijelu kuću. Tim je još veće iznenađenje predstavljala Reaganova politika, jer je verbalno antikomunistički daleko profiliraniji Reagan prema Beogradu ostao na istim pozicijama kao i njegov prethodnik, i predsjednik prije njega, i onaj prije… Ostao je tamo gdje je Amerika bila sve nakon 1948, dok se SFRJ nije raspala iznutra, nevezano o djelovanju dijaspore.

Više o ovoj temi možete pročitati ovdje