Nakon što su ruske sigurnosne službe u lipnju provele racije u cilju razbijanja navodnih kriminalnih skupina u Jekaterinburgu, pri čemu su poginula dvojica ruskih državljana azerbajdžanskog podrijetla, Baku je reagirao oštro – optuživši Moskvu za etnički motivirane napade. Uslijedila su uhićenja ruskih državljana u Azerbajdžanu, uključujući novinare povezane s Kremljem, dok su državni mediji u Bakuu pokrenuli proturusku kampanju.

Ovaj incident nije izoliran slučaj, već dio šireg konteksta sve samouvjerenije vanjske politike Azerbajdžana nakon vojnog preuzimanja Nagorno-Karabaha 2023. godine. Predsjednik Ilham Alijev otvoreno kritizira Moskvu, a sve se više oslanja na Tursku i Zapad – posebno kada je riječ o izvozu energije prema Europi.

Geopolitička igra oko energetskih koridora

U središtu interesa Azerbajdžana je projekt koridora Zangezur, koji bi povezao matični Azerbajdžan s njegovom eksklavom Nahčivanom preko Armenije. Taj put, pod nadzorom Bakua i Ankare, omogućio bi izvoz energenata prema Europi mimo Rusije. No Rusija i Iran oštro se protive toj ideji, bojeći se jačanja turskog utjecaja na Kavkazu te ugrožavanja ruskog tranzita robe prema Iranu kao i mogućnost zaobilaženja zapadnih sankcija.

Istovremeno, Armenija – s prozapadnim premijerom Nikolom Pašinjanom – pokušava se udaljiti od Moskve, no ostaje bez konkretne zapadne zaštite, dok Baku sve otvorenije prijeti vojnim akcijama ako mu se suprotstavi.

Treba li Zapad odabrati stranu?

Unatoč autoritarnom karakteru Alijevljeve vlasti, zapadne diplomacije – uključujući EU i Veliku Britaniju – sve više iskazuju potporu Azerbajdžanu, osobito u svjetlu nedavnih događaja u Jekaterinburgu. Zapad u sporu između dviju zemalja vidi priliku da oslabi ruski utjecaj na Južnom Kavkazu, no mnogi upozoravaju da je to opasan presedan.

Latvijski diplomat Eldar Mamedov u tekstu za magazin Responsible Statecraft rekao je da bi umjesto uplitanja, za SAD i EU mudrije bilo prepustiti Bakuu i Moskvi da sami riješe spor, osobito s obzirom na očite obostrane koristi od smirivanja sukoba. U suprotnom, Zapad riskira gubitak vođenja strateškog dijaloga s Kremljem, ključnog za rješavanje pitanja poput rata u Ukrajini i kontrole nuklearnog oružja.

Prema Mamedovu, Rusija i dalje posjeduje ogromnu vojnu nadmoć nad Azerbajdžanom, što joj omogućava brzo gađanje vitalne infrastrukture. Ako bi došlo do otvorenog sukoba, Turska bi vjerojatno oklijevala intervenirati. Drugo, navodi ovaj diplomat - bezuvjetna potpora Bakuu dodatno bi učvrstila rusku percepciju da Zapad želi njezinu potpunu izolaciju, čime bi se dodatno otežali pregovori o Ukrajini i kontroli naoružanja.

Treće, Alijev je daleko od demokratskog partnera – njegova vlada zatvara kritičare, guši medije i koristi nacionalizam kao političko oružje. Nedavno je jedan mladi istraživač osuđen na 15 godina zatvora samo zato što je zagovarao mir s Armenijom.

Vrijeme je za smirivanje napetosti

Azerbajdžan koristi napetosti s Rusijom kako bi postigao političke bodove kod kuće i u inozemstvu, ali pritom pazi da ne ugrozi vlastite ekonomske veze s Rusijom, naglašava analitička kuća Stratfor.

Vanjskopolitičke pobjede nad 'neprijateljima' ostaju glavni izvor popularnosti predsjednika Ilhama Alijeva još od rata za Gorski Karabah.

Podrška Ukrajini i nedavni razgovor Alijeva sa Zelenskim služe učvršćivanju te slike. Tako Baku pokušava uvjeriti Zapad da je strateški partner u suzbijanju ruskog utjecaja.

Sjedinjene Države, kao ključni globalni akter, smatraju kritičari, trebale bi iskoristiti svoje kanale prema obje strane i jasno dati do znanja da ne žele koristiti sukob Rusije i Azerbajdžana kao alat za geopolitičko nadmetanje. Istodobno, važno je da izvrše pritisak na Alijeva kako bi zaustavio provokacije i prijetnje – prema Armeniji i prema ruskim državljanima.

Budućnost Južnog Kavkaza, kažu, ovisi o suzdržanosti, a ne o strateškim avanturama. A svijet si ne može priuštiti još jednu vatrenu liniju – posebno ne onu koja bi mogla spriječiti prijeko potreban dijalog između nuklearnih sila.