ŠIBENSKA NEVJESTA IZ TURSKE

'Zagreb je sto godina ispred Dalmacije'

03.12.2013 u 16:37

Bionic
Reading

Provela je djetinjstvo uz hrapave glasnice Olivera Dragojevića, potom se navukla na klape, a sada šeće ukrasnog cucka po rivi. Pravo dalmatinsko čeljade, rekli bismo na prvu. Na drugu i ne bi. Bihter je punokrvna Turkinja iz Istanbula koja unazad godinu i pol dana otkriva magiju hrvatskog južnog priobalja u egzotičnom svojstvu šibenske nevjeste. Recimo to cesarićevski - sunce je sve žuće, more sve plavije, no magija je sve sivija

Pretpostavljam da nije lako ostaviti Istanbul, grad koji se pretvorio u kozmopolitsku košnicu Euroazije i gdje ti se duh vremena praktički lijepi za đonove. Nešto što je Pariz imao pred par desetljeća, a i Berlin je na dobrom putu da izgubi. A place to be, reklo bi se negdje drugdje. Unatoč tomu, Bihter Kardes je sa navršenih 29 godina ipak izabrala jadransku putanju u priči koja je obećavala sjajan ljubavni zaplet s okusom mora i soli. Eh, da.

Dijete turskog pilota koji je bio zaljubljen u Dalmaciju, provela je djetinjstvo slušajući Oliverove kancone i upijajući očevu fascinaciju. Hrvatska fantazija nije ju puštala ni kasnije i sudbina se prelomila u trenutku kada je čula za klape i na tu temu krenula čačkati Facebook. Naletila je na klapu Brodarica, pa na njenog člana Ivana, pa ga dodala za prijatelja, pa... dalje znate napamet. Pred godinu i pol dana Bihter se nacrtala u Šibeniku i ubrzo zatim postala Jurković.

'Očekivala sam avanturu, no nije išlo tako. Otac mi je pričao o predivnim ljudima, izvana i iznutra, o predivnoj zemlji, ali sve što sam shvatila je da su ljudi ovdje zatvoreni, nezainteresirani i da se ne smiju', ne okoliša Turkinja.

Bihter u razgovoru s našim novinarom

Zemlja nam je odlična, veli, i baš zato ne razumije kako je moguće da cura koja bi sutra mogla dobiti posao kao fotomodel radi kao prodavačica u kiosku, ili zašto tip koji bi mogao biti uspješan inženjer tavori kao konobar i sve što želi u životu je živjeti od kuće koju mu je ostavio ćaća, oženiti se, napraviti djecu i do kraja života raditi roštilje.

Šibenskoj ljepoti još jedino može konkurirati frustracija i beznađe koju grad proizvodi: 'Gdje je tu suvremena umjetnost, gdje su kina, gdje su udruge, gdje su intelektualci? Zašto? Grad je zatvoren poput nekog otoka. Što je s mogućnostima i prilikama ovdje?' zapomaže Bihter koja je dala sve od sebe da upozna ljude s kojima bi mogla smisleno komunicirati. Bezuspješno.

'Moja perspektiva skroz je drukčija. Pa čak i za popiti običnu kavu s nekim trebaš imati nešto zajedničko, a ovdje nakon 15 minuta jednostavno nemam više što za reći. Ljude ovdje ne zanima što se zbiva u svijetu, ne prate teme koje se ne tiču njihovih susjeda, prijatelja, znanaca. Za razliku od Zagreba, za koji mi se čini da je sto godina ispred Dalmacije', reći će politički nekorektno.

Nije trebalo ni godinu dana da se istanbulski entuzijazam ispuše i da ga zamijeni malodušnost i osjećaj totalne izolacije. Nije da Bihter nije pokušala. Šest mjeseci predavala je turski jezik. Ugovor se nije nastavio zbog premalog broja zainteresiranih.

U Ankari je završila engleski i francuski, radila u zrakoplovnoj luci, vještine i znanja koje su u Šibeniku ili nepotrebne ili postoji dovoljan broj domaćih kandidata koji će imati prednost pri zapošljavanju, kad i ako se zbude. Život joj se sastoji od čitanja knjiga, interneta i šetnji sa psom. Od svih šibenskih atrakcija za grad je, kaže, još jedino veže ljubav prema suprugu.

Hrvatska u tri riječi?

'Kava, šetnja, zatvorenost.'

OK, apsolutno svim strancima u Hrvata kava se kvalificirala u top tri fenomena, no zanimljivo je čuti da je curi iz kofeinske pradomovine naša kava redovito odlična. Što je, doduše, neće spriječiti u vjerojatno posljednjoj šibenskoj ambiciji – da otvori pravu tursku kavanu kad se za to stvore okolnosti. Koliko je Šibenik spreman za takvu kulturnu nadogradnju, ostaje upitno dokle god se ponavljaju ovakve scene: 'Bila je nogometna utakmica hrvatske reprezentacije i došla sam u kafić navijati. Čak sam obukla i vaš dres. I tako, derem se ja i navijam kad mi doleti povik – a što ti navijaš za hrvatsku reprezentaciju, ajde idi nazad u Istanbul!'

Naravno, nemaju svi dovoljno obraza i muda odvažiti se na tako sirovu i glasnu demonstraciju idiotizma. I u Dalmaciji imaju takta pa će tako frendovi i frendice Bihretinog supruga u prolazu pozdravljati njega, a ne nju, ili će joj ljudi prići da se poigraju i porazgovaraju s njenim psićem a da joj se niti ne obrate. Pobogu, zašto? Je l' možda stoga što se cura usuđuje poželjeti da ljudi budu malo pozitivniji?

'Htjela bi da se ljudi smiju malo više, da se pozdravljaju, da budu pozitivni jedni oko drugih. Čini mi se da se ovdje stvara nova prestrašena generacija koja u sebi nosi puno negativne energije. Svi se tu boje reći nešto iskreno o sebi. To bi značilo izložiti se riziku, učiniti se ranjivim, pa možda ispadneš smiješan, možda pogriješiš, što god. Nitko se to ne usudi pa se zato glumi nekakav kul stav i konstantno se priča o drugima. To je daleko lakše', mišljenja je Bihter.

Hrvatski ili turski muškarci? Tko vodi?

'Vi ste puno opušteniji. U Turskoj su muškarci nevjerojatno posesivni, ljubomorni i konzervativni. Ovdje si ljudi više vjeruju. Meni je muž prvo bio prijatelj, najbolji prijatelj. Doduše, nekad su mi čudni načini na koji se tipovi ovdje pokušavaju svidjeti ženama. Još jednom, savjetovala bi im da budu češće nasmiješeni', napominje.

A ne smiju se, bome, ni na radnom mjestu. Svi se strahovito boje da ne izgube posao, kaže Turkinja. Nisu voljni pomoći jedan drugome. Drže jezik za zubima. Ne žele ništa znati. Ne žele čak ni uložiti energiju da promoviraju ljepotu koja ih okružuje, nastavlja Bihter u visokom naponu.

'Stav je ovaj – baš nas briga, dođite ovdje ako vas baš zanima. Negdje drugdje osvijetlili bi svaki kamen, stavili bi informacije o gradu na svaki stol u kafiću.'

Ako već ne druge, a ono naša gošća iz Istanbula čini sretnim jednog i najvažnijeg – svog supruga. Između ostalog i kulinarskim vještinama. Hrvatska joj hrana manjka začinima i varijacijama, nekako žalosno u skladu s duhovnim menijem našeg juga. No dobro, da ne padnemo u zamku sad već tipično kontinentalne kuknjave, osokolimo Bihter riječima da gdje je jaki mentalni mainstream jake su i iznimke. A Šibenik ih ima i više nego dovoljno da napuni neku buduću tursku kafeteriju.