Slabljenje Osmanskog Carstva krajem 19. stoljeća dalo je određenu nadu arapskim liderima da će svršetkom osmanlijske vlasti biti stvorena jedinstvena arapska država. No razvoj događaja tekao je drugim smjerom. Kako bi osigurala prevlast na Bliskom istoku, Velika Britanija za Prvog svjetskog rata podržavala je te indirektno financirala naseljavanje velikog broja Židova u Palestini vođenih parolom 'zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje'. Ubrzo nakon kraja rata pokazalo se da je Velika Britanija vodila tajnu politiku i ista obećanja davala Arapima i Židovima.

Kako su napetosti između ta dva naroda jačale, a sukobi bivali sve češći, Velika Britanija je shvatila da zbog jačanja nezadovoljstva Arapa u Palestini i susjednim državama više ne može voditi procionističku politiku, te se od nje ogradila. Da smiri napetosti, podijelila je prvotni prostor mandata na arapski Transjordan i Palestinu.

Taj potez izazvao je val nezadovoljstva među Židovima kojima je bilo zabranjeno useljavanje na prostor Transjordana. Terorističke akcije s obje strane i sve žešći sukobi doveli su do toga da je 1947. Velika Britanija prepustila mandat novoosnovanom UN-u, koji je predložio plan podjele palestinskog teritorija na židovsku i arapsku državu. Židovi su taj plan prihvatili, no Arapi su ga kategorički odbili proglasivši ga nepravednim i nezakonitim. U to vrijeme Arapi su u Palestini i dalje bili većinsko stanovništvo.

Dana 14. svibnja 1948. Židovi su proglasili nacionalnu državu Izrael na području koje im je dodijeljeno planom UN-a. Novoproglašena izraelska država nije imala određene granice, ali je usprkos tome dobila međunarodno priznanje. Kao takva doživjela je 63. rođendan. Nitko nije mislio da će doživjeti toliko. Uzdrmali su je brojni sukobi i veliki ratovi sa svim svojim susjedima, ali i onima s kojima ne graniči direktno. Nerijetke su i političke turbulencije pa je izmjena vladajućih česta pojava. Palestinsko pitanje i dalje je aktualno.

Mnogo je mitova i kontroverzi prisutno i danas oko Izraela, a najviše na štetu idu Palestincima, koji su još u potrazi za legitimnim priznanjem svoje države.

Danas su i Izraelci i Palestinci pred velikim izazovom. Nakon brojnih ratova i sukoba i pokušaja mirenja, prvo sami Palestinci među sobom moraju postići konsenzus. Navodno su na dobru putu, jer će, po svemu sudeći, dosadašnji premijer Salam Fayad, inače najpopularniji palestinski političar, predvoditi prijelaznu vladu na temelju dogovora njegove stranke Fatah i Hamasa.

Izraelskoj vlasti ta se ideja nije svidjela. Iz Hamasa poručuju kako priznaju granice iz 1967. godine, ali da nikada neće priznati državu Izrael, jer bi 'priznanje Izraela lišilo buduće palestinske generacije mogućnosti da oslobode svoju zemlju'.

Najnoviji argument palestinskih dužnosnika jest izraelska odluka o ukidanju boravišne dozvole za 140.000 Palestinaca sa Zapadne obale, za što palestinski dužnosnik Saeb Erekat tvrdi da je 'ratni zločin i pokušaj Izraela da promijeni demografski sastav tog područja'. On smatra kako izvješće potkrepljuje palestinske tvrdnje da Izrael provodi 'sustavnu politiku raseljavanja da dobije zemlju za gradnju naselja i promijeni demografski sastav okupiranih palestinskih područja'.

Erekat tvrdi kako Izrael krši Opću deklaraciju o ljudskim pravima, a 'prema njoj svatko ima pravo napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu te se vratiti u svoju zemlju'.

Palestinski čelnici planiraju zatražiti u rujnu od Opće skupštine Ujedinjenih naroda da se prizna palestinska državu na svim onim područjima koje je Izrael okupirao 1967. godine.

Fayad je naglasio da će palestinska država biti jednostrano proglašena čak i ako ne bude postignut dogovor s Izraelcima.

Je li na vidiku još jedan sukob u nizu ili se možda dogodi čudo i palestinsko pitanje napokon dobije svoje rješenje, pokazat će jedino vrijeme.