VASIĆEV SKALPEL

Vruća južna Srbija

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 14.07.2009 18:08
  • Objavljeno 14.07.2009 u 17:25
srpski policajci

srpski policajci

Izvor: Reuters / Autor: -

Unutar samo pet dana došlo je do eskalacije na inače nervoznom i osjetljivom terenu koji u Beogradu zovu Južna Srbija, dok ga lokalno albansko stanovništvo naziva Preševskom dolinom(od čega se, dakako, srpski nacionalisti užasavaju). Prvo je ophodnja žandarmerije napadnuta jedne noći kod Bujanovca; noćas je eksplodirala poveća bomba usred Preševa. Jedan napad mogao je biti i pojedinačna manifestacija nečije političke ambicije - dva napada već ukazuju na podgrijavanje sukoba niskog intenziteta koji je iscrpljivao tu regiju prije desetak godina

Prvo je, dakle, netko ispalio protuoklopnu raketu na oklopljeni Land Rover žandarmerije i nakon toga ga još ispolijevao vatrom iz kalašnjikova: tri ranjena žandarma, od eksplozije kumulativne bojeve glave, ali je oklop izdržao streljačku vatru. Onda ta eksplozivna naprava u Preševu, ispred stambene zgrade gdje žive državni službenici i namještenici, uključujući vojnike i policajce, čak i načelnika policijske stanice Preševo, inače etničkog Albanca. Velika šteta i dvoje ranjenih: žena i dječak – oboje albanske nacionalnosti – od krhotina stakla.

Prvi napad spadao bi u gerilsko ratovanje jer je bio uperen protiv oružane sile države Srbije; drugi se napad već dade kvalificirati kao teroristički, jer je bio indiskriminativan, uperen protiv nenaoružanih civila. Ta je razlika veoma bitna i po pravilu se zanemaruje u iskrenim ili hinjenim histeričnim reagiranjima političara i medija. Sukobi niskog intenziteta posebna su i egzotična znanstvena disciplina.

Nakon Vijetnamskog rata ta je disciplina zadobila i sveučilišnu razinu proučavanja; uostalom, tzv. lokalni ratovi i krize koji su požnjeli milijune života od 1945. do danas spadaju u tu pojmovnu kategoriju. Riječ 'terorizam' koristi se isuviše često i neopravdano; oprezniji analitičari kazat će 'gerilski rat'; sve češće, međutim, ta se dva fenomena djelomice preklapaju, ali to je druga i duža priča. Pogledajmo radije konkretno krizno područje i njegove demografsko-političke značajke.

Ideja nacionalnog ujedinjenja svih Albanaca na Balkanu itekako je živa

Ekstremni uvjeti za ekstremističke akcije

S obzirom na katastrofalnu demografsku i ekonomsku situaciju Albanaca na Kosovu i u ove tri općine – pojava borbeno i ekstremistički nastrojenih mlađih generacija neizbježna je i očekivana. Ne smijemo nikada zaboraviti da je dobni prosjek stanovnika Kosova oko 24-25 godina; da je barem 60 posto stanovnika mlađe od 30 godina i da su nezaposleni

U administrativnom sastavu Republike Srbije – osim odavno odcijepljenog Kosova – imamo tri južne općine s ozbiljnom albanskom etničkom većinom: Preševo, Bujanovac i Medveđu; sve  neposredno graniče s Kosovom. Nakon kumanovske kapitulacije prije točno deset godina i nakon Oktobarskog prevrata u Srbiji 2000, Oslobodilačka vojska Kosova (UCK) pokrenula je gerilske pothvate u te tri općine pod ad hoc zastavom Oslobodilačke vojske Preševa, Bijanovca i Medveđe (UCPBM).

Po procjeni ozbiljnih ljudi iz obavještajno-sigurnosne zajednice, taj pokret nije bio baš skroz izvorno spontan: preživjele podivljale frakcije Miloševićeve Udbe potakle su ga s namjerom da se onda proslave u njegovom gušenju. Tako je i bilo: notorni Milorad 'Legija' Ulemek i njegove Crvene beretke iz JSO (Jedinice za specijalne operacije) upućeni su tamo uz veliku buku i obećanja. Nakon nešto malo uglavnom taktički beznačajnih, ali medijski gromoglasno ispraćenih 'akcija' u kojima je obavezno bio slikan Radomir Marković (ubojica osuđen na više puta po 40 godina), načelnik Udbe kojega je Koštunica naslijedio od Miloševića, u kamuflažnoj odori i s crvenom beretkom. Tamo su uglavnom paradirali i pravili se važni, ali nisu prišli ni blizu Velikom Trnovcu, balkanskom središtu za prepakiranje, usmjeravanje i raspačavanje heroina k Europskoj uniji; nije bilo dobro za njihove zajedničke poslove. Uskoro se ta kriza s UCPBM smirila; postignuto je dosta stabilno primirje – pogotovo nakon što je Marković pritvoren odmah po osnivanju Đinđićeve vlade, siječnja 2001.

Od tada do danas dogodilo se mnogo toga, zaključno s nezavisnošću Kosova. Južna Srbija ili Preševska dolina bila je mirna i presrećna od nesmetanog krijumčarenja svega iz Srbije na Kosovo (mnogo) i natrag (malo, ali vrijedno). Lokalni albanski političari, svjesni stanja stvari, čuvali su svoje pozicije i bili praktički integrirani u politički život Srbije (što nije bilo lako); malo su se svadili među sobom oko prevlasti na lokalu, ali ništa strašno. Dijelili su lokalnu samoupravu između sebe i sa srpskim strankama bez nekih problema i sukoba.

Neki novi mladi ekstremisti

Onda se dogodilo ovo. Taktički gledano, nikakvo čudo: zaostalog oružja bilo je dovoljno oduvijek i pričuve su bile dobro zakopane nakon primirja s obe strane granice: u Srbiji i na Kosovu. Sama administrativna granica propusna je – Gospodinu hvala – kao sito za sve transakcije, pa i za oružje. Netko je, međutim, procijenio da je zbog nečega došao trenutak da se delikatna ravnoteža poremeti.

Zašto? Moguća objašnjenja idu od banalnih do 'geopolitičkih'; ja sam nekako skloniji ovima banalnima, mada – istini za volju – ne smijemo nikada zaboraviti na povijesno neizbježni proces nacionalnog ujedinjenja svih Albanaca, proces čiji je Pijemont u Prištini, a ne u Tirani, molim da primjetite. Ova dva napada, gerilski i teroristički, Bujanovac i Preševo, mogli su biti motivirani unutarnjim sukobom krijumčarskih skupina kojih tamo ima mnogo; netko je nekome stao u tanjur, pak oštećena stranka usmjerava represiju ka napadaču; možda treba skrenuti pozornost srbijanskih vlasti s nečega važnijeg i riješiti se istim udarcem neke poslovne konkurencije. Već sutradan nakon preševske eksplozije srbijanska je policija uhvatila nekog lokalnog lika s punim autom oružja na putu s Kosova ka Srbiji, a traga za još trojicom takvih; neki obavještajni podaci, dakle, postojali su i ranije.

Ono što ne smijemo isključiti jeste politika, ipak i svemu unatoč: godine su prošle od 2000. i – s obzirom na katastrofalnu demografsku i ekonomsku situaciju Albanaca na Kosovu i u ove tri općine – pojava borbeno i ekstremistički nastrojenih mlađih generacija neizbježna je i očekivana. Ne smijemo nikada zaboraviti da je dobni prosjek stanovnika Kosova oko 24-25 godina; da je barem 60 posto stanovnika mlađe od 30 godina; da posla nema niti će ga biti; da je ideja nacionalnog ujedinjenja svih Albanaca na Balkanu itekako živa i – iz opisanih statističkih podataka – predstavlja obećani ideal kojime se sve rješava; kao i nekim drugim zemljama regiona, hvala lijepa.

Evo, imamo svoju državu Kosovo, ali smo i dalje siromašni i ugnjeteni, mada ovoga puta po našim vrlim sunarodnjacima, domoljubnim prvoborcima koji su postali tajkuni; zvuči poznato? Ne možemo, dakle, isključiti pojavu nove generacije albanskih romantičnih nacionalnih revolucionara, razočaranih u svoje učitelje i vitezove, voljnih da podignu zastavu nacionalnog ujedinjenja u ime himerične nade da će buduća država svih Albanaca na svijetu biti idealna, pravedna i bogata. Samo dok se svi ujedinimo. Zvuči poznato?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi