Nakon leteće Škode, gulaša, rakije i narodnjaka, o kojima smo pisali u prvom dijelu analize predizborne kampanje u Srbiji, Aleksandar Vučić u prijelomnom trenutku kampanje obratio se još jednom ključnom sugovorniku – kamenu za kupus.

U dvorištu kuće u Jajincima postavio je praznu stolicu, na nju fotografiju Ilije Srdanovića, kardiologa i nositelja Studentske liste, a pokraj nje kamen kakav se u ovo doba godine vadi iz podruma da bi pritisnuo kupus u kaci. Tako bivši predsjednik Srbije vizualizira predizborno sučeljavanje s čovjekom koji mu nema namjeru izaći na megdan.

Vučić kaže da je donio kamen zato što njegovi protivnici tvrde da bi ga mogao pobijediti čak i takav tvrdi predmet bez okusa i mirisa. No performans je imao i ozbiljniju političku funkciju. Čovjek koji je gotovo petnaest godina navikao da se politički život Srbije vrti oko njega pokušao je natjerati protivnika da zaigra po njegovim pravilima. Kad ovaj nije pristao, proizveo je vlastitog sugovornika.

U toj predstavi Vučić je etablirana očinska figura, čovjek koji osobno rješava državne probleme. Nasuprot njemu stoji anonimni liječnik, predstavnik pokreta bez prepoznatljivog vođe, ali s profesorskom i akademskom infrastrukturom. Kamen za kupus nije samo rekvizit za internetsku zafrkanciju – on protivnika svodi na predmet koji ima funkciju, ali nema vlastiti identitet.

Poruka je jednostavna: s jedne strane čovjek od krvi i mesa, a s druge bezlični predstavnik akademske kaste, čija se politička svježina, u Vučićevoj interpretaciji, može usporediti s mirisom rasola iz podruma – iako se isto u stvarnosti može reći upravo za njegovu vlast.

Srdanović mu uzvraća dosjetkom o pronađenom 'kamenu mudrosti' i potrazi za odgovarajućim specijalistom. Studenti su pak već ranije saželi svoj odnos prema Vučićevim pozivima na politički dijalog u dvije riječi: 'Nisi nadležan.' No odbiti Vučića kao sugovornika ili nenadležnog autokrata je jedno, a ponuditi uvjerljivu alternativu njegovu sustavu ipak nešto drugo.

Bijela pozadina, ispeglana lica i profesori koji se ne boje ispasti obični

Službena kampanja Studentske liste na prvi pogled djeluje sterilno. Bijele studijske pozadine, digitalno ispeglana lica, ozbiljni ljudi koji pred kamerama govore odmjereno, povremeno i pomalo nespretno, te niz reklama sklepanih od best of snimki studentskih akcija u protekle dvije godine. Nema tu marketinškog spektakla, ali ta nespretnost može funkcionirati kao znak autentičnosti: gledatelju se ne obraća profesionalni političar nego liječnik, profesor ili stručnjak koji se tek privikava na političku pozornicu.

Drugo lice kampanje znatno je življe. Studenti beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti proizvode satirične filmove, parodije i videouratke koji se otvoreno obračunavaju s Vučićem. Ponekad skliznu u patetiku, kao u spotu 'Nije htjela', koji je izazvao burnu reakciju Ane Brnabić, no uglavnom se oslanjaju na humor, montažu i prepoznatljive političke situacije. U jednom od uradaka, primjerice, Vučić ostaje sam uz pjesmu Željka Joksimovića, nakon što ga simbolično napuste suradnici i saveznici. U spot je uklopljen i njegov razgovor s kamenom za kupus.

Treći komunikacijski kanal čine televizijska sučeljavanja s nižerangiranim predstavnicima vladajućeg aparata. Svaka uspješna replika izrezuje se i dijeli društvenim mrežama kao mala pobjeda, a pritom studenti nastoje izbjeći ono što Vučić želi: izravan politički dvoboj u kojemu bi se ponovno sve vrtjelo oko njega.

Politički analitičar Aleksandar Musić smatra da kreativna kvaliteta pojedinog spota u ovom trenutku ipak nije presudna. 'Trenutak u vremenu je takav da o ishodu ovih izbora neće odlučivati kreativa, pojedini video/audio spot, plakat ili vizual na društvenim mrežama nego čista terenska mobilizacija', kaže Musić.

Dodaje da studentska lista svoju komunikaciju nešto bolje prilagođava političkim okolnostima, uz ogradu da je izazivaču lakše nastupati protiv dugogodišnje vlasti nego obratno.

'Službeni spot Studentske liste, 'Studenti pobjeđuju', svakako nije eksplozija kreative, generika je, no poruka koju diseminira – ona o mnoštvu onih koji vole svoju zemlju nasuprot korumpiranom pojedincu – svakako je za dani trenutak pogođenija nego Vučićeva, koji nakon 15 godina svevlasti obećava da će sada popraviti sve od pravosuđa do stomatoloških usluga, a obračunati se s lokalnim kabadahijama (koje je on birao i rukopoložio)', primjećuje Musić.

Dok SNS, prema njegovoj ocjeni, u valovima plasira velike količine unaprijed pripremljenog materijala, studentska komunikacija djeluje decentraliziranije, spontanije i brže. 'Tempo na strani Studentske liste čini mi se slobodnijim, neopterećenijim, organskijim', zaključuje.

No upravo ta decentralizacija otvara neugodnija pitanja kada se s televizijskih spotova i društvenih mreža prijeđe na unutarnje funkcioniranje pokreta.

Plenumi, veto i javni bilježnik Bože Petrova

Studentski pokret od početka je naglašavao horizontalno odlučivanje, plenume i otpor tradicionalnim stranačkim hijerarhijama. Međutim sastavljanje izborne liste pokazalo je da ni takav model ne može izbjeći pitanje tko zapravo donosi konačne odluke.

Posebnu pozornost izazvali su zahtjevi da kandidati potpišu izjave kojima se obvezuju na poštovanje načela pokreta i izbjegavanje političkog pretrčavanja. Hrvatskim čitateljima to bi moglo zazvučati poznato: Božo Petrov svojedobno je pokušao spriječiti raspad Mostove političke konstrukcije potpisima kod javnog bilježnika. No potpisana izjava i politička lojalnost nisu isto, kao što ni plenum sam po sebi nije jamstvo demokratičnosti.

U javnosti su se pojavile polemike oko kandidatura Bojane Maljević i Jasmine Paunović, kao i tvrdnje o vetu na neka druga imena koja su se ranije povezivala sa Studentskom listom. Studentski predstavnici osporavali su dio tih interpretacija, ali ostao je gorak okus razočaranja zbog načina na koji nominalno svenarodni pokret odlučuje o prihvatljivosti potencijalnih kandidata.

Musić, međutim, smatra da dio sukoba nije nastao zbog načelnih razlika, već zbog neostvarenih političkih ambicija. 'Što se tiče onih koji su po putu otpali – otpali su uglavnom jer nisu realizirali svoje ambicije kroz studentski pokret. Toga je bilo i kod pojedinaca koje ste spomenuli, kao i kod organizacija', kaže.

Kao primjer navodi inicijativu ProGlas, opisujući je kao skupinu javnih osoba koje su pokušale vlastite političke principe nametnuti pokretu, ali su naišle na odbijanje. Kod pojedinaca čije kandidature nisu prihvaćene razlikuje njihove reakcije.

'Primjerice Milo Lompar se uvrijedio, nafunjio, dok su popularni Aleksandar Kavčić i Vladimir Dugalić, iako vetirani, nastavili podržavati studentske napore, ostavljajući ono osobno postrani', primjećuje Musić.

Njegove ocjene osobnih motiva ostaju politička interpretacija, no otvaraju relevantnu dilemu: može li pokret koji štiti svoju neovisnost od stranačkih i osobnih interesa istodobno razviti transparentne i uključive mehanizme odlučivanja? To će pitanje postati još važnije bude li nakon izbora morao pregovarati o parlamentarnoj većini i političkim kompromisima.

Jesu li studenti desničari, ljevičari ili jednostavno protiv Vučića?

U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori studentski pokret nerijetko se promatra kroz pitanje njegova ideološkog karaktera. Dio kritičara upozorava na nacionalno-konzervativne elemente, pravoslavnu simboliku, odnos prema Rusiji i nedovoljno jasnu europsku orijentaciju. Pokret okuplja različite političke senzibilitete, a pojedinačni stavovi njegovih predstavnika ne moraju odražavati zajedničku platformu liste.

Musić smatra da se u regionalnim raspravama često polazi od očekivanja koja nisu prilagođena političkoj stvarnosti Srbije.

'Iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore katkad se upisuju nerealna očekivanja u srpske političare. Očekuje se da oni stavovima budu na liniji Čedomira Jovanovića i Nenada Čanka', kaže, podsjećajući da su obojica spomenutih tijekom godina imali političke odnose s Vučićevim sustavom.

Nasuprot tome, Musićeva središnja teza glasi: 'Ovo je referendum protiv propale vlasti, a ne album ideologije i javnih politika.'

Studentsku listu vidi kao široku političku koaliciju okupljenu oko zahtjeva za promjenom vlasti, a ne kao ideološki homogenu organizaciju. No upravo tu leži i potencijalni problem: pitanja odnosa prema Europskoj uniji, Rusiji, Kosovu, regionalnim susjedima i ekonomskom modelu države neće nestati nakon izbora. U slučaju sudjelovanja u vlasti, različite ideološke pozicije morale bi se pretočiti u konkretne odluke.

Musić upozorava i na asimetriju u javnim očekivanjima. Vučićeva politička konstrukcija već godinama okuplja osobe vrlo različitih, pa i međusobno suprotstavljenih ideoloških pozicija koje, prema Musićevoj interpretaciji, ujedinjuje politički i financijski interes.

'Treba primijetiti da Vučić nema problema na svojoj strani parkirati sve od Vojislava Šešelja do Gordane Čomić, od Dragoslava Bokana do Biljane Srbljanović, niti mu tko od 'njegovih' to spočitava. On može biti pomirenje među narodima i za 'srpski svet', i za Europu, i za Kinu, i za socijalnu pravdu, i za šok-terapiju, i za protestantsku etiku, i za pravoslavlje – sve ide, samo dok lova kapa', kaže Musić.

Ustaše, neprijatelji i trajno izvanredno stanje

Vučićeva kampanja pritom koristi dobro poznat repertoar regionalnih političkih prijetnji. Protivnike povezuje sa stranim interesima, a Hrvatsku i druge susjedne države u pojedinim nastupima predstavlja kao neprijateljske aktere - uz veliku medijsku pompu privode se 'izazivači nereda s ustaškim pasošima', a hrvatskim se medijima prebrojavaju članci koje su objavili o bivšem predsjedniku Srbije. Musić smatra da takva retorika ima jasnu funkciju.

'Što se tiče priče o ustašama, iako je groteskna, ona ima svoju itekakvu režimsku logiku preživljavanja – hibridni režim godinama vlada između ostaloga proizvodnjom stalnog izvanrednog stanja', kaže, pozivajući se na političko-filozofsku raspravu o izvanrednom stanju povezanu s radom talijanskog filozofa Giorgia Agambena.

Prema Musićevu tumačenju, predstavljanje Zagreba, Sarajeva ili Podgorice kao neprijateljskih središta služi odvraćanju pozornosti od unutarnjih problema vlasti.

Izborna noć nije isto što i promjena vlasti

Čak i ako izbori donesu drukčiji raspored političkih snaga, pitanje sastavljanja parlamentarne većine ostaje odvojeni problem. Musić upozorava da bi u slučaju tijesnog rezultata moglo doći do pokušaja preobraćivanja pojedinih zastupnika.

'Pravi test bit će situacija moguće male razlike između glasova – u kojoj se onda SNS baca u kupovinu rubnih poslanika – kao što je radio u Beogradu i u Nišu nakon zadnjih lokalnih izbora. Tko god bi donio odluku o pretrčavanju i kreiranju SNS-ove većine, vjerojatno bi bio stigmatiziran do kraja života', kaže Musić.

Posebnu pozornost pridaje međunarodnim akterima, o čijim smo interesima detaljnije pisali u prvom nastavku. 'U svakom slučaju, jedinstvo i može i ne može biti održano – percepcijski pritisak bit će ogroman s obje strane i zato valja pažljivo pratiti kako će strani element reagirati u slučaju male razlike, možda on bude ključan jezičac na vagi', upozorava Musić.

Dačić kao Medvedev ili SPS pred političkom provalijom?

U mogućim postizbornim kombinacijama posebno je zanimljiv položaj Ivice Dačića i Socijalističke partije Srbije. Dačić je godinama bio važan Vučićev koalicijski partner, no Musić smatra da je SNS postupno preuzeo velik dio tradicionalnog socijalističkog biračkog tijela.

'Vučić je kanibalizirao Dačića, SNS je gotovo do kraja pojeo SPS-ovo negdašnje biračko tijelo – slobisti, jugonostalgičari, umirovljenici, većina ih sada glasa za Vučića, ne za Dačića', ocjenjuje.

Dvije stranke, prema njegovoj interpretaciji, funkcioniraju kao sustav spojenih posuda: jača mobilizacija birača SNS-a ne mora značiti i bolji rezultat SPS-a jer se dijelom obraćaju istom biračkom bazenu. Musić je izrazito kritičan i prema aktualnoj kampanji socijalista, opisujući je kao 'jednu od najgrotesknijih u regionalnoj političkoj povijesti'

Kamen za kupus neće sastaviti vladu

Vučić je gotovo petnaest godina gradio politički sustav u kojemu se sve važne odluke, od lokalnog vodovoda do odnosa s velikim silama, vraćaju jednom čovjeku. Studentski pokret pokušava prekinuti tu logiku i zamijeniti jednog nezamjenjivog političkog aktera mnoštvom ljudi koji tvrde da institucije moraju biti važnije od pojedinca.

No između odbijanja političkog vođe i stvaranja drukčijeg načina upravljanja državom stoje pitanja na koja studenti tek trebaju ponuditi odgovore. Kako donositi odluke, podnositi neslaganja, birati predstavnike i spriječiti da se načela s kojima se krenulo izgube u parlamentarnoj trgovini?

Musić smatra da postoji mogućnost da Studentska lista osvoji više glasova od Vučićeve opcije, ali upozorava da broj glasova nije isto što i sastavljanje nove vlade.

'Što nosi izborna večer, dan poslije i kreiranje skupštinske većine – ostaje vidjeti. Osim u slučaju nadmoćne pobjede Studentske liste te desetaka helikoptera s 'uglednicima' koji promptno napuštaju državu, teško je vjerovati da će se režim predati tek tako', zaključuje.

Odgovori neće stati u predizborne spotove, a gotovo sigurno ni u samu izbornu noć. U međuvremenu, Vučić u Jajincima može nastaviti razgovarati s kamenom za kupus. Kamen mu, za razliku od studenata, ne može odgovoriti da nije nadležan.